EuroNogomet, nogometni magazin

Diego Simeone: Ako nešto želim, borim se za to do iznemoglosti

Trener madridskog Atletica Diego Simeone je u opširnom razgovoru za britanski list Guardian govorio o svom trenerskom životu, od rada u Argentini do osvajanja trofeja s Atleticom...


"Moj najmlađi sin Giuliano je umočio kroasan u mlijeko, odgrizao komad i pogledao me. 'Ali tata, ako budeš radio dobro, nećeš se vratiti'. Sjećam se dobro tog dana, kad je stigao telefeonski poziv koji je sve promijenio. Poziv iz Atletico Madrida, poruka da žele razgovarati sa mnom. Da žele da postanem njihov trener. U to vrijeme sam bio u Mar del Plati, argentinskom gradiću na obali, kako bih proveo nekoliko dana s Giulianom. Njemu je bilo samo osam godina i sjedili smo u baru uz kroasane i kavu (za mene, mlijekom za njega), kad sam mu rekao: 'Gledaj, postoji mogućnost da idem u Atletico Madrid i ne znam što napraviti.' Giuliano je razmislio i rekao: 'Hoćeš li biti trener Falcau? Hoćeš li igrati protiv Messija? Protiv Ronalda?' Dijete mi je sve to govorilo. A ja bih odgovorio da. A, između umakanja kroasana u mlijeko mi je rekao te riječi: 'Tata, ako budeš dobro, nećeš se vratiti'. Ta priča ima dvije strane, naravno. S jedne strane je to sreća, jer sam želio biti dobar. Ali s druge strane je nesreća, jer neću gledati djecu kako odrastaju.

Bilo mi je 27 ili 28 godina kad sam doista odlučio da ću postati menadžer. Vraćao bih se s treninga u Laziju, uzeo fasciklu i pretvarao da vodim trening. Znate kako djeca zamišljaju stvari kad se igraju? Ja sam to isto radio kao odrastao čovjek, igrajući se trenera. Zamišljao sam kako vodim dijelove treninga, kako pripremam momčad za sljedeću utakmicu i planiram sve što je potrebno. Do kraja dana bih bio okružen listovima papira, a svaki je bio iscrtan planovima ili zabilješkama. Volio sam sve zapisivati. Sve je to generiralo entuzijazam u meni.  

Kao terner, najveća strast koju možete imati jeste da igrači napreduju pod vašim vodstvom. Naravno, postati prvak je nešto što svi želimo, ali mislim da je najveći uspjeh za trenera vidjeti igrače poput Kokea, Lucasa Hernandeza, Angela Correu - momke koji su došli sa samog dna iz nižih liga - kako postaju profesionalci visokog standarda.

Kad je došlo vrijeme da prestanem igrati i postanem menadžer, bio sam u Argentini, gdje sam završavao igračku karijeru u Racingu. Prvi put kad su mi ponudili trenerski posao shvatio sam kako trebam reći ne. Drugi put? Isto tako. Kad su pitali treći put, rekao sam da. Momčad je bila u vrlo lošoj formi, znao sam to. Ali sam također znao i igrače, jer su mi bili suigrači i vjerovao sam da možemo napraviti dobar posao. Ta vjera je odmah došla na kušnju. Sjedenje na klupi po prvi put je najteža stvar kroz koju trener može proći. Meni je trebalo nešto duže da postane imalo lakše.

Izgubili smo prve tri utakmice. Nismo postigli ni gol. Ljudi u Racingu su bili nervozni. Bilo je puno problema, puno iskustava koje smo trebali prebroditi, ali prolazak kroz to nam je dao snagu. Učvrstio nas je dodatno u onome u što smo vjerovali. Ako postoji jedna osobina koja me može opisati, to je da sam vrlo tvrdoglav. Ako nešto želim, idem za tim glavom kroz zid, do iznemoglosti.

To me vraća u Atletico Madrid. Kad sam otišao iz kluba 2005. godine, otišao sam kao igrač koji ne sudjeluje puno u igri. I kao netko tko zna jako dobro da moje prisustvo tamo ne funkcionira posebno dobro, jer nije treneru davalo mira. Zašto? Jer zbog imena koje imate kako starite i zbog utjecaja koji to ima na novinare, na navijače i na cijelu situaciju. Ali od trenutka kad sam otišao iz Madrida, počeo sam se pripremati za povratak. Znao sam da ću igračku karijeru završiti u Argentini i da ću početi trenerski posao raditi tamo. Ali, nekako, sam također znao da će doći prilika da preuzmem posao trenera Atletico Madrida u teškom trenutku, tako da sam se spremao za to.

Kad se to dogodilo, nisam previše razmišljao o tome što ću reći igračima na prvom sastanku. Nikad nisam bio netko tko pomno priprema ono što ću reći, pokušavam biti spontan, govoriti ono što osjećam. Znao sam da imam prednost. Pet i pol godina sam bio igrač tamo. Znao sam oružara, uposlenike, predsjednika, sjedišta na stadionu, ljude koji sjede u njima... Svo to znanje mi je dalo priliku da idem izravno prema onome što oni žele. Ljudi u Atleticu su uvijek željeli kompetetivnu momčad. Momčad koja je jaka u obrani. Momčad koja će igrati na kontranapade i biti gnjavaža superjakim momčadima. Moj cilj je bio usmjeren na to.

Kad sam stigao, igrači nisu prolazili kroz pozitivno razdoblje - bili su deseti u La Ligi i ispali su iz Kupa od Albacetea, ali ja sam vjerovao da oni mogu pružiti ljudima ono što žele. Postojala je vrlo jaka veza između ljudi i igrača. A kad je tako, uvijek u nogometu, ljude zanese ta strast. To je nogomet.

Prava prekretnica je stigla pet mjeseci nakon mog dolaska. Osvajanje prvog trofeja pobjednika Europa lige je bio početak novog, važnog ciklusa. Ciklusa koji je značio da smo posvećeni cilju. Koji nam je omogućio da jasno vidimo činjenice. Bez sumnje, ta Europa liga je bila početak za ovu momčad, momčad koja je odmah od početka znala što želi - boriti se protiv najjačih.

Osvojiti ligu u Španjolskoj, natječući se protiv Real Madrida i Barcelone, je gotovo nemoguće. Kroz to desetljeće te dvije momčadi su imale ogromnu snagu s nevjerojatnim igračima. Ali uz težak rad, kontinuitet i upornost, kao i uz sjajne igrače - jer bez sjajnih igrača ne biste mogli ostvariti ono što smo mi ostvarili - učinili smo gotovo nemoguće mogućim. Kako? Dan za danom, vjerovali smo u ono što radimo. A u mojoj drugoj sezoni u ulozi trenera, dobili smo priliku. Vidjeli smo da je jedna od te dvije momčadi - Real Madrid - malo skrenuo s kursa. Stoga smo krenuli u borbu s onom koja je preostala: Barcelonom. U posljednjem kolu smo otputovali na Camp Nou i trebao nam je bod kako bismo osvojili naslov prvaka. Morali smo se nametnuti na njihovom terenu. Morali smo napraviti nešto što je gotovo nemoguće. Nakon posljednjeg sučevog zvižduka sam se, zajedno sa svojim pomoćnikom Germanom Burgosom, počeo smijati. Znali smo da možemo osvojiti naslov, ali kad je to bilo potvrđeno, prva stvar koju sam osjetio je bilo zadovoljstvo. A nakon toga? Teško je to uopće objasniti, to je cijela mješavina osjećaja.

Ta sezona će zasigurno ostati upamćena u povijesti španjolskog nogometa. Ali u nogometu, nemoguće je doista zastati i razmišljati o tome i uživati, jer dok vi spavate netko drugi radi. Nekad se pitamo je li moguće, uzimajući u obzir različite vremenske zone, raditi 24 sata dnevno: jedan radi tu, a drugi tako, tako da nitko ne spava. Jer nogomet je teško tržište. Mi nemamo mogućnost onih supersnažnih klubova. Stoga moramo pokušavati i biti kreativni, imajući u vidu da moramo momčad činiti boljom i koje dijelove momčadi razvijamo. Godinu za godinom nadograđujemo momčad. To znači da moramo puno raditi i ne praviti pogreške kad je u pitanju dovođenje igrača.

Ako to zvuči umarajuće, moram reći da uistinu jeste. Ono za što se ja uvijek molim jeste energija. Molim se za energiju da ostanem miran i da komuniciram ono što osjećam. To je najteže za ostvariti, jer ne možete to jednostavno isključiti od jednog do drugog dana.

Možete vidjeti neke utjecaje iz moje igračke karijere na to kakav sam kao trener. Nema sumnje da postoje tragovi Italije i Španjolske ujedinjeni u treneru za kojeg će mnogi reći da je defanzivan. Ali doista, igrati i biti trener su dva različita života. Kad ste nogometaš, osim što znate za potrebe momčadi, razmišljate i o sebi. Kao trener, situacija je suprotna. Morate vidjeti sve. Morate pokušati učiniti da sve bude dobro, minimizirati prednosti svojih protivnika i istaknuti svoje. Prije svega morate biti snažni, jer kroz sezonu ima puno trenutaka kad morate pronaći prave riječi u pravno vrijeme tako da vas igrači mogu slijediti. Da biste pronašli prave riječi, morate imati otvoren um. Ja puno slušam, puno pitam, a onda na kraju napravim ono što mislim da je najbolje za sve.

To nije različito od onoga što sam napravio u tom baru u Mar del Plati kad sam rekao Giulianu: 'Ne znam što napraviti'. Sedam godina kasnije moram reći da je Atletico moj život - imam trinaest godina povijesti vezane uz jedan klub. Trinaest godina povijesti činjenja onoga što je gotovo nemoguće."





.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN