EuroNogomet, nogometni portal

Switch to desktop Register Login

Hoće li UEFA-in financijski fair play zaobići najbogatije i oštetiti najsiromašnije?

Nedavna odluka UEFA kako neće isplatiti nagrade za sudjelovanje u europskim natjecanjima za 23 kluba koji su prekršili neka od pravila financijskog fair playa izazvala je nove rasprave o ovom setu pravila, a brojni su ljubitelji nogometa mišljenja kako FFP neće ostvariti ono što je trebao biti njegov glavni cilj.


Naravno, spomenute kazne nisu izrečene zbog onoga što je trebala biti glavna meta financijskog fair-playa - pretjeranog trošenja novca na kupovinu igrača i njihove plaće, nego su nastradali uglavnom siromašni klubovi s jugoistoka Europe, koji su sada upali u začarani klub, jer su se nadali kako će upravo tim novcem od UEFA-e vratiti dugove zbog kojih im je taj novac sada uskraćen. Opet, iz ove priče treba izdvojiti dva španjolska kluba, Atletico Madrid i Malagu, čija je situacija puno kompleksnija, kao i portugalski Sporting, iz kojeg su ljuti na UEFA-u jer smatraju da su na ovaj popis stigli zabunom.

Od svih klubova koji su kažnjeni, samo je Malaga u onoj skupini klubova 'novih bogataša', zbog kakvih je cijela priča oko financijskog fair-playa i pokrenuta. Ali, ni njih se ne može uspoređivati s ostalim novopečenim bogatašima, poput Chelsea, Manchester Citya ili Paris Saint-Germaina, s obzirom da je njihov novi vlasnik brzo izgubio interes za svoju novu igračku i ostavio upravu kluba na vjetrometini, da rasprodajom igrača pokuša pokriti dio nastalog minusa.

Razlog zbog kojeg su svi ovi klubovi kažnjeni nije, dakle, neprirodno 'upumpavanje' novca u klub od strane vlasnika, nego njihovi dugovi prema drugim klubovima, igračima, zaposlenicima i poreznim upravama. To su uglavnom manji klubovi koji su se trošenjem novca koji tek trebaju dobiti pokušavali nositi s većim i bogatijim klubovima i zbog toga upali u probleme. Ti klubovi zapravo niti nisu osnovni problem, barem prema shvaćanju prosječnog ljubitelja nogometa. Ali, za UEFA-u ipak jesu. Sve se više čini kako UEFA nije počela s uvođenjem financijskog fair playa kako bi zaustavila nenormalan rast cijena i plaća igrača izazvan velikim donacijama bogatih vlasnika, nego kako bi natjerala manje klubove da žive unutar granica svojih mogućnosti.

Zašto bi, zapravo, za UEFA-u i bio problem to što je neki katarski šeik spreman baciti stotine milijuna eura kako bi svoju igračku učinio većom i boljom od nečije druge? Sav taj novac ulazi u nogometni krvotok, a od toga UEFA, pa i manji i siromašniji klubovi, imaju samo financijsku korist. Naime, poznato je kako 5% iznosa od svakog transfera odlazi onim klubovima u kojima je kupljeni igrač proveo razdoblje od 12. do 21. godine, a malim klubovima tih nekoliko stotina tisuća eura često znači i preživljavanje. Zašto bi oni tražili da se cijene transfera ograniče, kad se oni ionako ne natječu s tim najvećim klubovima? U cijeloj priči oko financijskog fair-playa zapravo bi najviše mogli stradati upravo klubovi poput madridskog Atletica, koji u svojoj ligi imaju velikane, iz godine u godinu sve nedostižnije.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri


Namjera financijskog fair-playa bila je smanjiti rastrošnost klubova, koje je trebalo natjerati da troše samo onoliko koliko zarade. UEFA je tako dopustila klubovima da u prve tri godine uvođenja FFP-a (2012.-2015.) posluju s gubitkom od 45 milijuna eura, nakon čega će se taj limit smanjiti na 30 milijuna eura. Iako su te brojke puno manje od onoga što pojedini klubovi trenutno troše, ipak su jako fleksibilne i taj set pravila zapravo neće imati nikakvog utjecaja na srednje i manje bogate klubove, koji takve gubitke teško i mogu ostvariti. Na njih će utjecati onaj drugi dio pravila, koji se odnosi na zabranu bilo kakvih dugovanja prema igračima ili drugim klubovima. FFP će na najsiromašnije klubove utjecati na način da će morati svoje troškove pokrivati kreditima komercijalnih banaka, dok ih je do sada 'kreditirala' UEFA, jer su novcem od nastupa u europskim natjecanjima na koji su unaprijed računali naknadno plaćali dugove s kojima bi ulazili u novu sezonu. Dok na 'kredit' iz UEFA-e nisu plaćali kamate, sada će imati i taj dodatni trošak.

Sve ovo pokazuje kako bi financijski fair-play, ukoliko ne bude pažljivo i detaljno proveden, zapravo mogao imati suprotan učinak i umjesto da smanji razliku između najbogatijih klubova i onih manje bogatih, mogao bi je samo dodatno povećati. Naime, veliki klubovi su spremni beskrupuloznim prevarama i prikrivenim igricama zaobići pravila financijskog fair-playa, a zapravo se formalno uklopiti u njih. To se već i počelo dešavati, čim je financijski fair-play službeno predstavljen.

Manchester City je tako potpisao bezobrazno skupi ugovor o prodaji prava na ime svog stadiona za gotovo 400 milijuna eura kompaniji Etihad, koja je u vlasništvu brata Sheika Mansoura, vlasnika Manchester CItya. Taj je ugovor u potpunosti u skladu s UEFA-inim pravilima financijskog fair-playa i predstavlja jedan od načina potpunog zaobilaženja ovih prepreka. Sličan primjer je i planirani tematski park madridskog Reala u Dubaiju, ili nedavno potpisivanje sponzorskog ugovora između Chelsea i Gazproma, tvrtke koja je od Romana Abramovicha otkupila njegov udio vlasništva u tvrtki Sibneft.

Problema neće biti ni za klubove u ogromnim dugovima, poput Manchester Uniteda, koji je prema nekim izvještajima dužan preko pola milijarde eura. UEFA-i je najvažnije da se ne stvaraju novi dugovi, što se u slučaju Uniteda svakako ne dešava. United je, kao globalni brand, i dalje vrlo profitabilan i na godišnjoj razini ostvaruje zaradu. Samo nedavno potpisani ugovor sa Chevroletom vrijedan je preko 60 milijuna eura godišnje, a nedavno je potpisan i ugovor s DHL-om o sponzoriranju opreme za trening. Kad Chelsea i City ne bi sponzoriranjem od strane tvrtki u vlasništvu svojih vlasnika dobivali ogromne novce, United bi bio u velikoj prednosti.

Slična je situacija i s madridskim Realom, još jednim velikim svjetskim brandom. Prema Deloitteovom izvješću, Real je najprofitabilniji nogometni klub na svijetu, s gotovo pola milijarde eura prihoda u sezoni 2010./2011., a za proteklu sezonu taj je iznos i preko pola milijarde. Kao rezultat tako velikog prihoda, Real je u 2010. godini na plaće igrača potrošio samo oko 45% prihoda, dok je prosjek među engleskim premierligašima oko 68%. Real je prema nekim podacima 2010. godinu završio s 31 milijunom eura dobiti, što svakako ne dovodi u pitanje njihovu kompatibilnost s pravilima FFP-a, a ranije spomenuti tematski park samo je želja da se poveća zarada poslovima nevezanim izravno uz nogomet.

Činjenica je da oni nešto manje bogati klubovi, poput Atletica ili Sportinga, koji nemaju takvu financijsku moć i međunarodne veze, ne mogu povući takve poteze kako bi zaobišli pravila i stoga će biti kažnjeni. Nema sumnje kako klubovi uistinu moraju živjeti unutar granica svojih mogućnosti kako bi izbjegli sudbinu Glasgow Rangersa ili Portsmoutha i financijski fair-play će im doista u tome pomoći, ali to je manje značajno neutralnim ljubiteljima nogometa, koji bi željeli vidjeti veću konkurentnost među klubovima, kako na terenu, tako i na tržištu igrača.

Činjenica je također da je teško natjerati najveće i najbogatije klubove da se uklope u pravila ponašanja i poštuju fair-play, ne samo onaj financijski nego i sportski. Na primjer, kad je najavljeno kako će klubovi morati imati određeni broj domaćih igrača, odmah su se počeli graditi veći trening centri i u njih dovoditi djecu već od desete godine života sa svih strana svijeta. Kad je najavljen financijski fair-play, napravljene su već spomenute akrobacije sa sponzorskim ugovorima. Oni najveći tako su se svaki put izvukli, dok UEFA po prstima uvijek udari one najslabije.

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Vrh Desktop verzija