EuroNogomet, nogometni magazin

Kako je Dennis Bergkamp ostao uhvaćen u sudaru kultura u Italiji

Iako će se bivšeg nizozemskog reprezentativca Dennisa Bergkampa većina ljubitelja nogometa sjetiti prije svega po sjajnim igrama u dresu londonskog Arsenala, on je u karijeri imao dvije prilično loše godine u Italiji. Ovo je priča o njegovom razdoblju u Interu.


Kad pomislite na Dennisa Bergkampa, na pamet vam padaju brojni superlativi: perfekcionist, genij, umjetnik, vizionar. Čujete njegovo ime u razgovoru i misli vas odmah vrate na onaj gol protiv Newcastlea iz 2002. godine, koji prkosi pravilima fizike, ili njegovo remek djelo protiv Argentine u Francuskoj 1998. Vratite se na lob-asistenciju za Freddiea Ljungberga protiv Juventusa 2001., pa sve do bezbrojnih pasova kroz protivničke obrane za Iana Wrighta, Nicolasa Anelku i Thierrya Henrya. Dennis Bergkamp je bio nogometaš koji je igrao za svoje suigrače i navijače, za momčad uvijek prije nego za sebe.

Termin 'magarac' je, pak, nešto što nikada ne biste povezali s njim, ali sredinom devedesetih, tijekom njegovog dvogodišnjeg boravka u Interu, stvari su bile toliko loše da je rimski list svoju 'nagradu' nazvanu 'magarac tjedna' za najgoreg igrača tjedna u državi ne samo dodijelio njemu, nego ju je preimenovao u 'Bergkamp tjedna'. Kako je igrač neupitnog talenta mogao postati predmetom sprdnje?

1993. godine Bergkamp je bio spreman napustiti Ajax, nakon što ga je Johan Cruyff 1986. godine iz juniorskog pogona prebacio u prvu momčad. Vjerovao je da je s 24 godine pravi trenutak za potražiti nove izazove, jer je smatrao kako je s Ajaxom dosegnuo plafon. Tijekom zimske stanke u sezoni 1992./1993. je rekao direktorima Ajaxa kako želi otići iz kluba na kraju sezone, davši im dovoljno vremena za pronalaženje odgovarajuće zamjene.

Cruyff, znajući dobro kotrast između nogometnih filozofija u te dvije države, ga je molio da ne ode iz Nizozemske u Italiju, nego mu je sugerirao da ga slijedi u Španjolsku, točnije u Barcelonu, gdje je njegov 'Dream team' proživljavao svoje zlatne godine. Ipak, Bergkamp je smatrao da će, s obzirom na pravilo od samo tri stranca u španjolskoj ligi i konkurenciji u vidu Stoichkova, Koemana i Laudrupa, u Barceloni teško imati priliku za igru.

Preporuke njegovog mentora nisu pale na plodno tlo, jer je Bergkamp već odlučio kako karijeru želi nastaviti u Serie A, u to vrijeme vjerojatno najneugodniju ligu na svijetu za napadače. Već unaprijed je počeo učiti talijanski jezik i pripremati se za transfer.

"Već puno ranije sam se odlučio za Italiju, jer je to u to vrijeme bila apsolutno najjača nogometna zemlja. Italija, Italija, Italija... to je sve o čemu sam razmišljao." priznao je Bergkamp.

U svojoj autobiografiji 'Smirenost i brzina', Bergkamp je ustvrdio da, dok je za njega interes pokazalo nekoliko talijanskih klubova, na kraju dvojba bila između Juventusa i Intera. Dok bi mnogi prvo odabrali klub u kojem će imati priliku igrati sa svojim sunarodnjacima, on je odbacio Milan, jer je želio krenuti svojim putem, a ne slijediti nizozemski trojac Van Basten, Gullit i Rijkaard.

"Razmišljao sam, mogu se odlučiti za lagane opcjie poput Milana ili Barcelone, ili krenuti u svoju vlastitu avanturu." napisao je.

Kako bi potencijalno dinamično partnerstvo Bergkamp - Baggio funkcioniralo u Juventusu, nikad nećemo doznati. Dok je to potencijalno partnerstvo na papiru izgledalo vrlo obećavajuće, mnogi koji su ušli dublje u analizu smatraju kako bi dva tako slična igrača teško funkcionirala zajedno na terenu, pa iako je Bergkamp u to vrijeme važio prije svega za sjajnog realizatora, vjerojatno bi na terenu njih dvojica tražili isti slobodan prostor i to vjerojatno ne bi funkcioniralo savršeno.

To je ionako malo značilo, jer je Juventus sam sebe izbacio iz utrke za njegov potpis, nakon što su preko njegovog brata i menadžera, koji se brinuo za njegovu karijeru, poručili Bergkampu da 'nisu imali dobar osjećaj' nakon prvog sastanka. Nakon što je to čuo, Bergkamp je odlučio prihvatiti ponudu Intera.

Bergkampu je bilo nepoznato da, prema riječima novinara lista Corriere Della Serra Tommasa Pellizzarija, dolazi u zemlju koja je usred 'religijskog rata'.

 Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri


Trijumfalna momčad Milana pod vodstvom Arriga Sacchija, koja je igrala dopadljiv i napadački nogomet, je natjerala talijanske ljubitelje nogometa, komentatore i novinare, da se zapitaju oko smjera kojim će njihov nogomet krenuti u budućnost. Sacchijev četverogodišnji mandat u Milanu je pokazao talijanskim trenerima, koji su uvijek cijenili defanzivu i snagu više nego ofanzivu i talent, da je moguće biti uspješan i igrajući lijep nogomet.

Pitanje je bilo: trebaju li talijanske momčadi nastaviti putem Milana i izdati svoja uvjerenja ili se držati svog identiteta, koji nije bio atraktivan, ali je godinama donosio rezultate i trofeje?

1990. godine, Juventus je na mjesto trenera doveo Luigija Maifredija, koji je iza sebe imao tri uspješne godine u Bologni. Mafredi, čiji je stil nogometa nazivan 'calcio champagne', je sezonu 1989./90. završio na osmom mjestu i uveo Bolognu u Kup UEFA. Nakon što su doveli Roberta Baggija prije Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine, u Juventusu su se nadali kako će Mafredi, zajedno s Baggiom, instalirati novi stil igre i među Bianconere.

Maifredijev mandat bio je užasan i potrajao je samo jednu sezonu. Juventus je završio sezonu kao sedmoplasirana momčad Serie A i po prvi put nakon 28 godina nije igrao europska natjecanja. Tko ga je zamijenio? Uvijek pragmatični Giovanni Trappatoni. Juveov eksperiment s oku ugodnim nogometom potrajao je tako samo jednu sezonu.

Foggia češkog trenera Zdeneka Zemana je u to vrijeme dobivala pohvale za svoju avanturističku igru. Koristeći formaciju 4-3-3, Zeman je ostvario pravo malo čudo uvevši zamalo ovaj mali klub dvije godine zaredom u Kup UEFA. Oba puta ostao je kratak za samo tri boda. Ipak, većina trenera u Calciju i dalje je vjerovala u filozofiju defanzivne igre i čuvanja vlastitog gola prije svega. Uostalom, zašto mijenjati mentalitet koji iza sebe ima povijest punu uspjeha i koji je toliko ukorijenjen u psihu nacije? Sve što je bilo važno jeste ostvariti rezultat, a ako ste željeli zabavu, mogli ste otići u kazalište ili kino. Takvo je bilo generalno mišljenje u Italiji.

Ernesto Pellegrini, tadašnji Interov predsjednik, želio je emulirati uspjeh Sacchija i Berlusconija u svom gradskom rivalu, promjenom stila igre svoje momčadi. Prvo je na mjesto trenera doveo Corrada Orrica 1991. godine, koji je smatran Interovim odgovorom na Sacchija. Orrico je radio sjajan posao s malim Luccheseom u Serie B igrajući napadački nogomet. Međutim, Orrico je bro doživio neuspjeh u Interu, nakon što je pokušao implementirati zonsku obranu s veteranima poput Giuseppea Bergomija i Riccarda Ferrija, koji su izrasli na igranju obrane čovjek na čovjeka i nisu se mogli naviknuti na takav način igre. Prema Bergomijevim riječima, u predsezoni su gubili čak i od trećeligaša. Orrico je dobio otkaz na polovini sezone 1991./92., a na ljeto je na klupu stigao Osvaldo Bagnoli.

Tako je izgledao talijanski nogomet u koji je upravo dolazio Dennis Bergkamp.


Početkom 1993. godine, Pellegrini je odletio u Nizozemsku kako bi se susreo s Bergkampom i nagovorio ga na prelazak u Inter. Bergkamp, također spreman čuti planove za momčad prije stavljanja potpisa na papir, je dobio obećanje da se filozofija igre neće promijeniti. Kako mu je rekao predsjednik, Inter će igrati napadački i s puno presinga.

16. veljače 1993. godine, Pellegrini je objavio kako je dogovorio transfer Bergkampa i njegovog suigrača iz Ajaxa Wima Jonka za oko 15 milijuna eura. To se smatralo sjajnim poslom za Inter. Oni su trebali doći po završetku tekuće sezone. Prije nego što je Bergkamp i udario prvu loptu u dresu novog kluba, Pellegrini je na njegova leđa stavio veliki teret izjavivši kako je Bergkamp 'najbolji broj 10 na svijetu'.

Pod Bagnolijevim vodstvom, Inter je završio na neočekivano visokom drugom mjestu u sezoni 1992./1993., četiri boda iza Capellovog Milana. S kupovinom Bergkampa i Jonka, i uz raspad Milanovog nizozemskog trojca (Gullit je otišao u Sampdoriju, Rijkaard u Ajax, a Van Basten počeo svoju neuspješnu borbu s ozljedama), Pellegrini je smatrao kako uz malo nizozemske magije njegov klub može do prvog naslova prvaka nakon 1989. godine.

Bagnoli, arhitekt Veroninog slavnog Scudetta iz 1985. godine, je osvojio drugo mjesto s igrom koja je bila uobičajena taktička postavka u Italiji u to vrijeme: čvrsta obrana i kontranapadi. Koristio je veliku brzinu Rubena Sose na sjajan način, pa je Urugvajac postigao 20 golova u toj sezoni.

Sjeme Interove katastrofalne sezone 1994./94. je posijano rano u predsezoni. Bagnoli je ustvrdio kako mu predsjednik Pellegrini nikad nije prenio nikakvu poruku o mijenjanju filozofije i sistema igre, te je novu sezonu započeo s istim stilom u kakvom je momčad igrala i u prethodnoj. Bergkamp je odmah postao izoliran na terenu, uz vrlo malu pomoć veznih igrača.

Počeli su sezonu promjenjivo, ali im je išlo odlično u Kupu UEFA, a Bergkamp je izgledao kao najbolji igrač tog natjecanja. Zabio je hat-trick, uključujući i sjajan gol škaricama, protiv Rapida iz Bukurešta u prvom kolu, a u trećem je gotovo sam iz natjecanja izbacio Norwich s po jednim golom u obje utakmice.

Ipak, u defanzivno orijentiranoj Serie A, Bergkamp i Inter su se mučili s Bagnolijevim sustavom igre na kontranapade, te kaže kako nije mogao uspjeti pod čvrstom taktičkom stegom trenera Bagnolija.

"Bio bih naprijed sa Sosom i recimo da bi se dva veznjaka priključila napadu... Pogledao bih unatrag i vidio svoje braniče i ostale veznjake duboko na svojoj polovini terena! Između nas je bio ogroman i prazan prostor. To me je ubijalo, to je ubijalo momčad." kaže Bergkamp.

Da stvar bude gora, Bergkamp se mučio i izvan terena. Prilično introvertiran, teško se integrirao u Interovu svlačionicu. U razgovoru za njegovu knjigu, i Bergomi i Ferri su kritizirali njegovu nevoljkost kad je u pitanju bilo druženje sa suigračima. Ferri je bio najizravniji: "Smatrali smo da je prilično hladan. Svi u momčadi su mu pokušavali prići, ali on je uvijek bio hladan." Bergomi je bio više diplomatski: "Dennis je mogao napraviti više kako bi se uklopio, kako bi postao više Talijan."

Njegovo partnerstvo sa Sosom, koje nije najbolje funkcioniralo na terenu, je postalo još kompliciranije nakon što je Urugvajac Bergkampa opisao kao 'čudnog i usamljenog', dodavši kako 'se ne smije, ne priča i nikad mu ne dodaje loptu' u talijanskim medijima.

Dok se stil igre omalenog Urugvajca velike brzine i driblinga s glavom usmjerenom prema tlu savršeno uklapao u Bagnolijev sustav, Bergkampova vizija igre nije. Dok je Bergkamp trebao suradnike na terenu kako bi zasjao, Sosa je nedvojbeno bio solo igrač, i njihovo je partnerstvo od početka bilo osuđeno na propast.

Bagnoli je dobio otkaz nakon poraza rezultatom 2:1 od Lazija u veljači 1994., a zamijenio ga je Giampiero Marini, koji je u preostalih dvanaest ligaških utakmica upisao samo dvije pobjede, pa je Inter zahvaljujući samo jednom bodu izbjegao ispadanje iz lige. Ipak, sezona je završila slavljem, jer su u finalu Kupa UEFA u dvije utakmice slavili protiv austrijskog Casino Salzburga, a Bergkamp je bio prvi strijelac natjecanja s osam postignutih golova.


Ako je Bergkampova prva sezona u Interu bila teška, druga, koja se pokazala i kao posljednja, je bila još teža. Pellegrini je na klupu doveo bivšeg trenera Napolija Ottavija Bianchija, koji je, prema Bergkampovim riječima, spominjao svoju suradnju s Diegom Maradonom 'nekoliko puta... svakog sata', za što je Bergkamp smatrao kako predstavlja nedostatak poštovanja prema njegovim trenutnim igračima.

Prisjetio se scene kad je Bianchi krenuo igrati tenis sa svojim asistentom između dva treninga. Da bi došli do terena za tenis, morali su proći pored dva terena za trening nogometa. Bergkamp je primijetio da Bianchi hoda sa samo telefonom u ruci, dok je njegov asistent, koji je bio nekoliko godina stariji, nosio oba reketa, četiri boce vode i torbu. Za Bergkampa je to bilo neprihvatljivo ponašanje i tog je dana izgubio svo poštovanje prema Bianchiju.

Bianchi je, međutim, želio pokazati kako ima veći autoritet od Bagnolija, pa je pokušao promijeniti Interov stil igre. Instalirao je presing u dvije predsezonske utakmice prije nove sezone, da bi sve odmah vratio na staro, tvrdeći kako to ne može funkcionirati.

Pateći zbog ozljeda i umora nakon nastupa na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama 1994. godine, Bergkamp je odigrao užasno lošu sezonu, postigavši samo četiri gola u svim natjecanjima. Ironično, njegov posljednji gol za Inter bio je na Napolijevom San Paolu - mjestu najvećeg Bianchijevog trijumfa i izvoru nezadovoljstva u njihovom odnosu.

Bianchi je uspio umiriti brod koji je sezonu ranije nezaustavljivo tonuo, ali odnos s Nizozemcem bio je nepopravljiv. U međuvremenu je i Bergkampov odnos s talijanskim medijima postao neprijateljski, a njih je optužio za psihičke probleme, koji su, prema njegovom mišljenju, rezultirali gubitkom kose.

U lipnju 1995. godine, Bergkamp je poslao svog menadžera na razgovor s Interovim novim vlasnikom Massimom Morattijem i dao mu izbor: ili će Moratti otpustiti Bianchija i dovesti nove igrače ili će on morati otići iz kluba. Morratti, ohrabren Bianchievim plasmanom na šesto mjesto, je rekao Bergkampovom menadžeru da neće otpustiti trenera. Bergkamp, koji je prema vlastitom priznanju bio prilično slomljen, te je u tom trenutku razmišljao čak i o završetku karijere, je nekoliko tjedana kasnije preselio u Arsenal.

Ne želeći izdati svoje principe nizozemske nogometne filozofije, Bergkamp je znao da nikada neće uspjeti u Serie A. Dok su Franco Baresi, Paolo Maldini i ostali prihvatili novi stil igre pod Sacchijevim vodstvom, Bergomi, Battistini i Ferri nisu bili voljni ili se jednostavno nisu mogli prilagoditi promjeni sustava u Interu. Bergkamp je tako ostao uhvaćen u stupicu borbe između talijanske prošlosti i budućnosti, između tradicionalista koji su se osjećali ugroženo zbog promjena i modernista, koji su te promjene pokušali uvesti.

Gubitak Serie A na kraju je bio veliki dobitak za Premier ligu i Arsenal, gdje je klub, zajedno s Arsenom Wengerom, promijenio ne samo klub, nego cijelu ligu.





.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Login ili Registracija

LOGIN