EuroNogomet, nogometni portal

Switch to desktop Register Login

Ferenc Puskas: Moja životna priča

"Pisat ću o svom nogometnom životu kao da se radi o ljubavnoj priči. A tko može reci da on nije bio upravo to?" napisao je Ferenc Puskas nekoliko godina prije svoje smrti…


O djetinjstvu

Rođen sam u travnju 1927. godine u Kispestu, koji je tada bio praktički predgrađe Budimpešte... Obližnje ulice vrvile su djecom. Svi smo bili prilično siromašni i malo je roditelja moglo svojoj djeci kupiti igračke, ali nogomet nam je pružio iznimno puno besplatne zabave. Neki moji rođaci tvrde da sam loptu prvi put udario kad mi je bilo devet ili deset mjeseci i tek sam bio naučio kako sam stajati na nogama. Već sa tri godine mogao sam trčati dovoljno dobro da mogu igrati nogomet. Nogomet je bio naša strast. Moja sestra Eva često je željela igrati sa nama, ali djevojčicama nikada nismo dopuštali da igraju, tako da bih je uvijek poslao kući da mi namaže nešto na krišku kruha. Nismo imali pristojnog terena za igru, naravno, ali tada je oko Budimpešte bilo dosta napuštenih građevinskih parcela na kojima su djeca igrala nogomet. Nismo uvijek imali ni obuću, tako da smo igrali bosonogi na bilo kojem pješčanom terenu koji bismo našli.

Ratno vrijeme

Bilo mi je 12 godina kada je započeo rat i život je postao izuzetno težak. Svima je falilo i osnovnih životnih namirnica i sjećam se da smo mijenjali odjeću za stvari poput brašna i mesa... Svoj debi u prvoj momčadi zabilježio sam sa 16 godina.

O "Magicnim Mađarima"

Iako smo bili nepobijeđeni godinama, uvijek smo davali sve od sebe u svakoj utakmici, pokušavajuci uvijek nadmašiti sami sebe, trčati malo brže, skakati malo više, udarati loptu preciznije i jače. Naš je nogomet počeo pokazivati pravu snagu tijekom Olimpijskih igara 1952. godine (Mađarska je osvojila zlatnu medalju). To je bio prototip totalnog nogometa, kada smo napadali - svi su napadali, kada smo se branili - svi su se branili.

O utakmici Engleska - Mađarska 3:6, 1963. godine

Bili smo malo iznenađeni kad nam nisu dali odraditi barem jedan trening na travnjaku Wembleya o kojemu smo toliko toga čuli. Izašli smo na teren obuveni u cipele i činio se jako mekan i elastičan. Dozvolili su nam trenirati na terenu stadiona Queens Park Rangersa, koji je izgledao kao livada. Lagao bih kad bih rekao da nismo bili prilično nervozni na dan utakmice. Činili smo sve kako bismo se opustili i zaboravili na važnost utakmice. Ja sam bio u dresu, stajao u hodniku, kad sam vidio engleskog reprezentativca Eddiea Taylora, koji nije bio posebno visok. Vratio sam se u svlačionicu i rekao ostalima: 'Slušajte, sve će biti u redu, oni u momčadi imaju igrača koji je čak manji od mene'.

Mislim da je treći gol u toj utakmici moj najdraži gol svih vremena - 'drag back' (novijim generacijama ljubitelja nogometa poznat kao 'Zidane', op.a.). Ne znam zapravo otkuda je taj gol uopće došao. To sam nekada radio kao dječak, ali to je bilo nešto što nikada nisam vježbao na treningu. Bilo je to instiktivno. Moja igra nije bila prepuna upečatljivih trikova. Volio sam jednostavne stvari na terenu, jednostavna rješenja, brze lagane pokrete. Svima se svidio taj gol, vjerojatno je to gol po kojem sam najbolje upamćen, ali istina je da sam se morao brzo skloniti s puta Billyu Wrightu, koji bi me inače pregazio.

O putovanju doma

Kad smo stigli u Pariz, gdje smo morali promijeniti vlak, prijam je bio nevjerojatan. Izgledalo je kao da su oni pobijedili. Nije bila mala stvar zabiti šest golova Englezima u Londonu. Bila je to fantastična utakmica i bolja je momčad pobijedila. Nikad neću zaboraviti način na koji su nas svi koje smo sreli u Engleskoj hvalili zbog te pobjede bez gnjeva.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri


O izgradnji Nep stadiona

To su bili iscenirani trenuci za novinare 1953. godine, kada smo mi reprezentativci morali odraditi par medijski popraćenih dana kako bismo pokazali da smo dobri komunisti.

O finalu Svjetskog prvenstva 1954. godine, Njemačka - Mađarska 3:2

Ja sam postigao izjednačujući gol na samom kraju utakmice, ali ga je velški pomoćni sudac Griffiths poništio zbog zaleđa, iako ga je Englez Bill Ling najprije priznao. Bili smo se već vratili na centar igrališta kad je on podigao zastavicu. Nikad mu to neću oprostiti. Nismo se svađali zbog toga, barem ne na terenu, a Njemci su pobijedili. Izašli smo pognutih glava. Što smo mogli napraviti? Nismo mogli premlatiti linijskog suca, to je sigurno, ali bio sam prilično ljut.

Navijači su se pridružili nizu nezadovoljnih nakon tog finala i ja sam učinio sve da ne čujem ništa, jer bih u suprotnom poludio. Bilo je puno glasina i paranoičnih fantazija, da smo prodali utakmicu za Mercedesa svakom igraču, i sličnih besmislica. Policija i vojska su od nas tražili da ne izlazimo vani nekoliko dana dok se situacija ne smiri, tako da smo se držali podalje od očiju javnosti. Svi su tražili nekoga koga će okriviti. Na ulicama su me ljudi gledali kao da imam neku zaraznu bolest.

Neki ljudi su jednostavno idioti, zar ne?

O mađarskoj revoluciji, glasinama o njegovoj smrti tijekom borbi i zabrani igranja nogometa

Išli smo autobusom u Beč. Na austrijskoj granici su neki ljudi radili provjere jer su novine javile kako sam mrtav. Iz Beča smo otišli u Njemačku, gdje smo odigrali nekoliko prijateljskih utakmica, prije svega kako bismo zaradili nešto novca. Onda smo bez dozvole vlasti otišli na turneju u Brazil. Nakon te turneje putovanje natrag u Europu je bilo komplicirano i različiti predstavnici vlasti su slani iz Budimpešte kako bi se susreli s nama, a 'suđenje' je održano u Becu.

Rekli su nam kako se svi moramo vratiti odmah u Mađarsku kako bismo odradili različite kazne, od kojih su najstrože bile rezervirane za mene kao kapetana momčadi. Trebalo mi je biti zabranjeno igranje nogometa na osamnaest mjeseci. U tom trenutku mog nogometnog života, a imao sam skoro 30 godina, osjećao sam da je ta suspenzija poput smrtne presude za moju karijeru.

O interesu Reala nakon suspenzije

Rekao sam: 'Predebel sam, nema šanse da igram nogomet.' Trebalo mi je vremena da smanjim težinu. Ali već sljedeći dan sam bio u Madridu, izgledao sam kao balon, i imao jako čudan 'razgovor' sa Santiago Bernabeuom, predsjednikom Reala. Nije bilo prevoditelja. On je pričao na španjolskom, ja na mađarskom...

Na kraju smo si pružili ruke i zapitao sam: 'Slušajte, sve je ovo jako lijepo, ali vidite li vi mene? Imam 18 kilograma previše.' Bernabeu je odgovorio: 'To nije moj problem nego tvoj.' I to je bilo to. Postao sam igrač Reala, iako prilično debel. Bernabeu mi je odmah dao pet tisuća dolara, što mi je jako dobro došlo. Nisam Real koštao ni novčića odštete. Nikad u karijeri nisam bio kupljen ni prodan od strane kluba.

O egzilu

Nitko u Madridu nikad nije učinio da se osjećam kao stranac i nikad nisam osjetio potrebu odreći se svog mađarskog porijekla; nije ni da sam mogao... Skoro svugdje gdje sam išao sa Realom bila je uvijek mala skupina Mađara koji su čekali da mi požele dobrodošlicu. (Oko 100.000 Mađara je napustilo domovinu nakon revolucije i ostalo živjeti širom Europe. op.a.). Oni su se identificirali sa mnom kao s nekim tko, kao i oni, nije mogao ostati u Mađarskoj nakon 1965. godine.

Dok je momčad izlazila na teren u različitim europskim zemljama, ponekad sam mogao čuti uzvike 'Hat harom', što znači šest - tri, kao podsjetnik na tu utakmicu na Wembleyu iz 1953.

Bilo je fantastično biti dio još jedne zlatne momčadi. Mislim da su za jednu doista sjajnu momčad najvažniji faktor bliski i iskreni međuljudski odnosi. Stranci u momčadi Reala su se posebno dobro slagali. Kopa - francusko-poljskih korijena, Alfredo Di Stefano iz Argentine i ja smo tvorili kartašku momčad i na putovanjima smo igrali protiv španjolskih igrača.

Tijekom mog razdoblja u Realu, uz europske trofeje, osvojili smo još puno titula, uključujući pet uzastopnih naslova prvaka Španjolske, od sezone 1960./61. pa nadalje, što je do danas nenadmašen uspjeh u španjolskom nogometu. Doista sam se osjećao okružen odanošću i poštovanjem. Zbog toga je jasno zašto sam imao tako dobar život u Španjolskoj.

O finalu Kupa prvaka iz 1960.: Real Madrid - Eintracht Frankfurt 7:3

Te večeri je na Hampden Parku bilo 135.000 navijaca i to je bio jedan od onih blistavih trenutaka kada se činilo da cijela momčad igra briljantno i gotovo smo dosegnuli neku vrstu nogometnog savršenstva. Oni su poveli prije nego što smo mi i otvorili oči. Di Stefano se prvi među nama probudio i postigao dva gola. Ja sam nakon toga postigao četiri gola. Što mogu reći? Bila je privilegija biti tamo. Ali nije bilo lako igrati tu utakmicu u Glasgowu. Bile su mi 33 godine u to vrijeme. Imao sam neki loš osjećaj u želucu prije utakmice. Mislio sam 'Nije ti više 20 godina, jesi li dorastao ovome?' Ali jednom kada sam stao na travnjak sve te misli su nestale.

O povratku kući

Kad sam napustio Mađarsku i dobio suspenziju od nogometnog saveza i FIFA-e, zakleo sam se sam sebi kako se nikada neću vratiti. Osjećao sam razočaranje zbog takvog tretmana, nakon što sam toliko godina davao sve od sebe za reprezentaciju. Ali nakon 25 godina sam se ipak vratio. Kad sam stigao na aerodrom, on je bio prepun ljudi koji su mi pružili najtopliju dobrodošlicu koju sam mogao poželjeti. To je bilo nevjerojatno. Bilo je ljudi koji su vrištali i vikali kao da je stigla neka pop zvijezda. Čim sam mogao posjetio sam groblje Kispest gdje su grobovi mojih roditelja. Nikad prije toga nisam posjetio majčin grob.

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Vrh Desktop verzija