EuroNogomet, nogometni portal

Switch to desktop Register Login

Internazionale Milano

Jedan od najpoznatijih svjetskih gradskih nogometnih derbija je onaj izmeðu Intera i Milana. Meðutim, pocetkom 20. stoljeca nije se dalo naslutiti da ce grad Milano narednih desetljeca postati poprište ovog rivalstva, s obzirom da je u gradu postojao samo klub pod nazivom "Milan Cricket and Football Club" (današnji AC Milan). Ali 9. ožujka 1908. skupina pobunjenika iz gore spomenutog kluba osnovala je "Football Club Internazionale Milano". Ime kluba odražavalo je želju osnivaca da u klubu budu prihvaceni strani nogometaši ravnopravno sa Talijanima. U skladu s tim, prvi kapetan Intera bio je Švicarac Hernst Manktl. Za klupske boje odabrane su zlatna, crna i plava, a te boje i danas su zaštitni znak ovog kluba.

Vec 1910. godine Inter je po prvi put postao prvakom Italije. Kapetansku vrpcu u trofejnoj momcadi nosio je Virgilio Fossati, koji je nekoliko godina kasnije poginuo u I Svjetskom ratu. Meðutim, i bez svog kapetana, Inter je 1920. godine ponovno postao prvak države. Za vrijeme fašisticke vladavine, klub je bio prisiljen spojiti se sa klubom Milanese Unione Sportiva, a svoj treci naslov prvaka osvojili su 1930., pod nazivom Ambrosiana Inter. cetiri godine kasnije Allemandi, Castellazzi, Demaria i legendarni Giuseppe Meazza su u dresu talijanske reprezentacije postali prvaci svijeta na prvenstvu u Rimu, a dvije godine kasnije Frossi i Locatelli su sudjelovali u osvajanju zlatne olimpijske medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu.






cetvorica igraca Intera nosila su i dres talijanske reprezentacije koja je obranila naslov svjetskih prvaka 1938. godine u Parizu. Iste godine Inter je osvojio svoj cetvrti Scudetto, dok je prvi naslov pobjednika kupa došao godinu dana kasnije. Vec 1940. stigao je i peti Scudetto, dok je u listopadu 1945. konacno odbacen naziv Ambrosiana i klub je ponovno dobio svoje prvobitno ime Inter. 1947. godine Giuseppe Meazza odigrao je posljednju od svojih 408 službenih utakmica u dresu Intera. Meazza, koji je u 408 utakmica postigao 287 pogodaka, umro je 1979. godine, a godinu dana kasnije stadion San Siro dobio je i njegovo ime.

Šesti naslov prvaka Italije stigao je u Interove vitrine 1953. godine, a samo godinu dana kasnije stigao je i sedmi, prvenstveno zahvaljujuci cetvorici nogometaša: Benitu Lorenziju, Skoglundu, Wilkesu i Nyersu. Deset godina kasnije zapocela je era "Velikog Intera". Predsjednik kluba postao je Angelo Moratti, trener je bio Helenio Herrera, a igracku postavu cinili su nezaboravni Sarti, Burgnich, Facchetti, Bedin, Guarneri, Picchi, Jair, Mazzola, Milani (Domenghini), Suarez i Corso. Ova momcad osvojila je tri uzastopna naslova pobjednika Serie A (1964., 1965. i 1966.), a titula 1966. godine bila je ujedno i deseta ukupno za taj klub, cime su dobili pravo na dresovima nositi jednu zlatnu zvjezdicu. Uz domace, uslijedili su i naslovi na europskom planu, te je tako Inter postajao prvak Europe 1964. i 1965. i osvojio dva Interkontinentalna kupa, 1964. i 1965. 1968. nogometaši Intera Burgnich, Domenghini, Facchetti, Guarneri i Mazzola dali su doprinos uspjehu Italije na Europskom prvenstvu odigranom u Rimu, a tri godine kasnije Nerazzuri su osvojili svoj 11. Scudetto pod vodstvom trenera Giannija Invernizzija.





Nakon što su 1980. osvojili 12. naslov talijanskih prvaka, Bergomi, Bordon, Marini i Oriali osvojili su sa reprezentacijom naslov svjetskih prvaka na prvenstvu u Španjolskoj 1982. godine. 13. Scudetto stigao je 1989. godine, uz rekord od 58 bodova iz 34 utakmice (tada su se još uvijek za pobjedu dobijala dva boda). Godinu dana kasnije Interov njemacki trojac Brehme, Klinsmann i Matthaeus osvojio je naslov svjetskih prvaka upravo na prvenstvu u Italiji. Iste godine Lothar Matthaeus postao je prvi nogometaš Intera koji je osvojio nagradu za najboljeg nogometaša Europe.

22. svibnja 1991., tocno 26 godina nakon posljednjeg meðunarodnog uspjeha, Inter je porazio Romu sa 2:1 u dvije utakmice finala Kupa UEFA. Matthaeus i Berti bili su strijelci u prvoj utakmici na Meazzi. Tri godine kasnije osvojen je i drugi Kup UEFA pobjedom u finalu protiv Salzburga. 1998. godine Ronaldo je postao prvi nogometaš Intera koji je zaradio FIFA-inu nagradu za najboljeg nogometaša svijeta i drugi sa Zlatnom loptom. Inter je te godine izgubio dugotrajnu borbu sa Juventusom za Scudetto, ali je u Parizu poražen Lazio rezultatom 3:0 za treci naslov pobjednika Kupa UEFA.Francuz Djorkaeff pobijedio je Brazilca Ronalda u drugom prestižnom mecu odigranom u Parizu iste godine - finalu Svjetskog prvenstva.





12. travnja 2000. godine svijet je obišla vijest o teškoj ozljedi Ronalda u finalu talijanskog kupa protiv Lazia. "Il Fenomeno" se vratio na teren u sezoni 2001./02. i nastavio postizati golove. U meðuvremenu, Interov branic Laurent Blanc bio je clan reprezentacije Francuske koja je osvojila naslov europskih prvaka 2000. godine, pobjedom u finalu protiv Italije. U studenom 2001. nezaboravni branic Giacinto Facchetti postao je potpredsjednik kluba.

2002. godine Inter je bio vrlo blizu osvajanja svog 14. Scudetta. U posljednju utakmicu sezone ušli su sa bodom prednosti ispred Juventusa, ali su na gostovanju kod Lazia izgubili rezultatom 4:2, Scudetto je otišao u ruke Juventusa, a Inter je završio tek treci jer ih je zbog tog poraza pretekla i Roma. Jednako kao i 1967. godine, za Nerazzurre je bio fatalan posljednji mec u prvenstvu.

Pod vodstvom Hectora Cupera Inter je 2004. godine dospio u polufinale Lige prvaka, a u dvije utakmice, zahvaljujuci golu u "gostima" bolji je bio gradski suparnik Milan.





2005. godine na trenersko mjesto došao je Roberto Mancini, a te sezone stigao je prvi trofej nakon sedam sušnih godina - pobjedom od 3:0 u dvije finalne utakmice talijanskog kupa nad Romom. U kolovozu 2005. osvojen je i talijanski Superkup pobjedom nad Juventusom na Delle Alpiju. U reprizi finala kupa iz 2005. Inter je i 2006. bio bolji od Rome, osvojivši tako taj trofej i drugu sezonu zaredom. Nakon velikog skandala u kojem je Juventus izbacen u drugu ligu, Inter je dobio titulu prvaka Italije u sezoni 2005./06. iako su na kraju natjecanja bili drugi iza Juventusa.

S padom Juventusa i Milana uslijedilo je razdoblje dominacije Intera, koji je redom osvajao naslove prvaka Italije sve do 2010. godine, kada je uslijedilo i veliko slavlje u finalu Lige prvaka, u kojem je Inter predvoðen Joseom Mourinhom slavio protiv Bayerna i u svoje vitrine po prvi put nakon 1965. godine donio naslov prvaka Europe.

.: EuroNogomet, nogometni portal. .:. Online od 28. listopada 2005. .:. Izrada i održavanje DG Informatika d.o.o. .:. Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole :.

Vrh Desktop verzija