Ako je ikada jedna europska nacija mogla pružiti pravi model učinkovitosti, to je onda Njemačka. Čini se sve više kako je takav slučaj i u nogometu - Bundesliga je danas najgledanija liga na svijetu, a Njemci toliko stvari čine na pravi način da se postavlja pitanje postoji li u nogometu savršen plan koji treba slijediti ili je već prekasno.
Necemo otkriti toplu vodu ako kažemo da je nogomet danas prije svega veliki biznis. Samo u sezoni 2009./2010. engleske Premier lige prema podacima Deloittea prihodi su bili preko 2,5 milijarde eura. To je astronomska cifra, veca nego u slucaju bilo koje druge lige na svijetu. Meðutim, tu postoji i jedan veliki problem. Dok prihodi nastavljaju rasti linearno iz godine u godinu, rashodi na place igraca rastu puno vecom brzinom. Jednostavna ekonomija reci ce kako to nije održiv plan za buducnost. Dodamo li tome da su približno tri cetvrtine svih prihoda u Premier ligi rezultat prodaje televizijskih prava, zvono za alarm pocinje se oglašavati. Jednostavno receno, Premier liga se previše oslanja na medijske kuce poput Sky Sporta i njihovi eventualni problemi više bi se odrazili na Premier ligu nego na bilo koju drugu ligu na svijetu.
cesto se sugerira kako su ugovori o prodaji televizijskih prava ono što cini Premier ligu 'najvecom ligom na svijetu'. Taj novac je omogucio klubovima da privuku neke od najvecih talenata na svijetu, što je onda dovelo do želje vecine ljudi da te talente prate uživo kroz sezonu. Zbog pretjeranih i stalno rastucih cijena ulaznica za stadione, jedina izvediva opcija za 'obicne' ljubitelje nogometa jeste platiti pretplatu istim tim televizijskim kucama, podržavajuci na taj nacin ovu ciklicnu farsu u kojoj nogomet više ne pripada navijacima nego dionicarima, clanovima uprava i onima sa debelim novcanicima. Bez tih ogromnih televizijskih novaca, dakle, sve ovo ne bi bilo izvedivo financijski. Ne u Premier ligi. Ali ne treba gledati dalje od Bundeslige da se shvati kako veliki prihodi mogu biti ostvareni i bez punjenja ionako punih džepova vlasnicima televizijskih kompanija.
Prema istom Deloitteovom izvješcu za sezonu 2009./2010., Bundesliga je najprofitabilnija liga na svijetu, generirajuci ukupnu zaradu od 138 milijuna eura, dok je Premier liga zaradila 101 milijun eura. Ovo je još impresivnije kada se zna da od televizijskih prava Bundesliga uprihodi 594 milijuna eura, a Premier liga gotovo dvije milijarde. Odakle onda taj veliki profit dolazi? Kako liga može biti konkurentna bez tolike ovisnosti o televizijskim kucama?
Prvi i najvažniji aspekt su troškovi za place. Astronomske place su cinjenica u nogometu vec dugi niz godina, pa ne ulazeci u raspravu o tome da li je moralno da jedan nogometaš za tjedan dana zaradi više nego prosjecan djelatnik u svom radnom vijeku, ta cinjenica ostaje. Držat cemo se i dalje brojki iz istog izvještaja, koji kaže da premierligaški klubovi u prosjeku na place potroše 62% svojih prihoda, dok je u Njemackoj ta brojka nešto manja i iznosi 54%, odnosno najmanje od velikih europskih liga. U usporedbi sa Francuskom (71%) i Italijom, gdje je taj iznos ogromnih 81%, Njemacka i Engleska su ovdje u relativno povoljnoj poziciji. I doista, i talijanska Serie A i francuska Ligue One su u istoj sezoni ubilježile rekordne gubitke. Španjolsku je ligu u isto vrijeme teško usporeðivati sa ostalima u ovim kalkulacijama, jer je ona jasno podijeljena na Real i Barcelonu s jedne strane, te ostatak klubova koji posluju po potpuno drugacijim pravilima od ova dva velikana, s druge strane.
Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri!
Maknemo li se od profita kompletnih liga i krenemo u analizu pojedinih klubova, struktura njemackog nogometa još uvijek omogucava vecu orijentaciju prema navijacima. Svi njemacki klubovi rade prema takozvanom 50%+1 pravilu, prema kojem svaki klub mora sa 50% plus jednom dionicom biti u vlasništvu clanova kluba, te neki pojedinac ili korporacija ne mogu biti vecinski vlasnik. (Iznimka od ovog pravila su, zbog povijesnih razloga i povezanosti sa tvrtkama koje su ih osnovale, Wolfsburg /Volkswagen/ i Bayer Leverkusen /Bayer/)
Ti clanovi placaju godišnju clanarinu klubu, što im omogucuje neke privilegije, poput povoljnije kupovine klupskih suvenira i opreme, ali prije svega daje im mogucnost izravnog sudjelovanja u upravljanju klubom. Svaki clan kluba tako ima svoj mali dio unutar ovog sustava, a jedna dionica predstavlja i jedan glas prilikom izbora vodstva kluba ili donošenja nekih važnih odluka. Svaki clan uprave je izabran od strane clanova kluba i kao takav radi kao izradni predstavnik navijaca kluba. Ovaj idealisticki model su usvojili neki engleski klubovi, poput AFC Wimbledona, FC United od Manchestera i FC Chestera, ali to su prije svega klubovi osnovani zbog nesuglasica sa vlasnicima 'originalnih' klubova i koji egzistiraju tek kao simbol bez pravih ambicija.
Kada bi se takav model uveo u Engleskoj, ne bi na celu klubova bili ruskih milijardera, naftnih tajkuna ili americkih bogataša, i nijedan klub ne bi mogao služiti kao igracka nekom beskrupuloznom biznismenu, koji bi je odbacio kada mu dosadi (slucaj Portsmouth, na primjer). Takoðer, sav profit bi ostajao u klubu i koristio se za buduci njegov napredak, umjesto da se koristi za otplacivanje dugova vlasnikovih drugih manje uspješnih poslova (slucaj Manchester United).
Ovo je jedan od razloga zbog kojih je Bundesliga postala jedna od najneizvjesnijih i najkonkurentnijih liga u Europi. Od 2004. godine do danas, naslov prvaka Njemacke su osvajali Werder, Bayern (4 puta), Stuttgart, Wolfsburg i Borussia Dortmund. Dok je Bayern i dalje financijski nadmocan, razlika je znacajno smanjena, posebno u usporedbi sa Engleskom, gdje se za naslov prvaka posljednjih desetak godina mogu boriti najviše dva ili tri kluba.
Zauzvrat, ta neizvjesnost je dovela do povecanja broja navijaca na tribinama i povecanju interesa za samu ligu. Kao što je nekadašnji njemacki izbornik Sepp Herberger jednom rekao: "Znate li zašto ljudi idu na stadion? Zato što ne znaju kako ce utakmica završiti." Ovo je jednako istinito danas kao i nekada, a u vrijeme kada je ponegdje nogomet postao tako predvidljiv, pravo je osvježenje vidjeti da se takozvani manji klubovi mogu natjecati sa onim najvecim u svojoj zemlji. Prosjecna posjeta bundesligaških utakmicama u sezoni 2009./2010. je bila 42.700 gledatelja, najveca u Europi. Usporedimo li to sa 35.400 u Premier ligi ili 28.399 u La Ligi, jasno je da Njemci tu nešto rade kako treba.
Njemacka Bundesliga je živi dokaz da ne trebate navijacima naplacivati smiješno visoke cijene ulaznica i TV pretplate kako biste ostvarili veliku dobit. cinjenica je da se ulaznica za 'Žuti zid' u Dortmundu, najvecu tribinu u Europi koja prima 26.000 ljudi, može kupiti za samo 15 eura. Postoje razlicite zone na tribini za one navijace koji žele stajati i navijati i za one koji žele jednostavno sjediti i gledati utakmicu. Njemacki nogomet svakako još uvijek želi dati na važnosti navijacima i zbog toga biva nagraðen.
Naravno, kao i sve, niti ovaj model nije savršen i mogu mu se naci zamjerke i nedostaci, ali kada se usporedi sa engleskim, koji je okrenut komercijali i novcu, koji se koristi kao marketinški alat i mjenjacnicu novca za bogate, u kojem su navijaci samo obicni kupci, cini se kao skoro savršen. Puno je lekcija koje se mogu nauciti iz Bundeslige, kao ekonomski ucinkovitog, okrenutog navijacima, nogometa kakav bi on vjerojatno trebao biti.
