Pošteno je reći kako su posljednjih desetak godina istaknule odlično stanje njemačkog nogometa. Na klupskom planu, minhenski Bayern je ponovno postao velika europska snaga, s osvojenom Ligom prvaka 2013. godine i konstantnim nastupima u samoj završnici ovog natjecanja. Borussia Dortmund je i pod vodstvom Jürgena Kloppa i njegovog nasljednika Thomasa Tuchela postala sila i na domaćem i na europskom planu.

Stvari su nesumnjivo odlične i na reprezentativnom planu, od 2008. godine do danas rezultati su bili ovakvi: Euro 2008 - finale, Svjetsko prvenstvo 2010 - treće mjesto, Euro 2012 - polufinale, Svjetsko prvenstvo 2014 - prvaci svijeta, Euro 2016 - polufinale.

Prije domaćinstva Svjetskog prvenstva 2006. godine, njemačka reprezentacija je bila prije svega skup igrača na zalasku karijere, a iz omladinskih škola je izlazio mladi broj talentiranih mladih igrača. Nakon sjajnog plasmana u polufinale na tom natjecanju, koji je kasnije nazvan 'Das Reboot', mlađe generacije njemačke reprezentacije su konstatno među najboljima na svijetu i svake sezone debitiraju u bundesligaškim klubovima naglašavajući snagu omladinskih škola u odnosu na desetljeće ranije.

Sve to, u kombinaciji s bogatim novim ugovorom za televizijska prava vrijednom 4,64 milijarde eura za četiri godine, koji stupa na snagu od sljedeće sezone, pa i velikim padom funte koji je uslijedio nakon Brexita, moglo bi uskoro zaustaviti egzodus talenata iz Bundeslige u Premier ligu. Uz to, poznato pravilo 50+1 osigurava navijačima i članovima zadržavanje kontrole nad vlasništvom klubova. Što bi uopće u njemačkom nogometu nekome moglo smetati?

Pa, recimo samo da postoji jedan veliki 'slon u sobi' prema kojemu navijači izražavaju jasno zgražanje, pa čak i mržnju. A taj 'slon' je novi njemački bundesligaš, RB Leipzig. Nakon osnivanja kluba 2009. godine, što ih ujedno čini i najmlađim klubom u prve tri razine njemačkih liga, nakon što su otkupili licencu za pravo natjecanja od petoligaškog kluba SSV Markranstaedt lociranog trinaest kilometara od grada Leipziga, uzdigli su se kroz njemački ligaški sustav i 8. svibnja 2016. godine, već u sedmoj godini svog postojanja, izborili plasman u Bundesligu zahvaljujući domaćoj pobjedi protiv Karlsruhe rezultatom 2:0.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti teško shvatljivim zašto je toliko mržnje usmjereno prema novom klubu - mali novi klub napreduje kroz lige i prvi je predstavnik istočne Njemačke u Bundesligi još od Energie Cottbusa u sezoni 2008/2009. Međutim, zagrebete li malo dublje, jasno je zašto ovaj klub izaziva toliko nezadovoljstva među njemačkim ljubiteljima nogometa. Prvi ključ je u imenu. Službeno, 'RB' je skraćenica za RasenBall, no jasno je kako je to samo referenca na vlasnika kluba, giganta u proizvodnji energetskih napitaka, austrijski Red Bull, kojemu je samo zakon onemogućio da to ime koristi i u imenu kluba.

Red Bull je od početka bio do kraja posvećen ovom projektu uzdizanja jednog istočnonjemačkog kluba do bundeslige, na sličan način kao što je to pokojni Jack Walker napravio s Blackburnom u Engleskoj između 1991. i 1995. godine, odvevši svojim investicijama taj klub od provincijskog drugoligaškog kluba do osvajanja Premier lige u samo četiri godine. Zbog spomenutog pravila 50+1, Walkeri, Abramovichi i slični su rijetkost u njemačkom nogometu i moglo bi se reći kako je najsličniji RB Leipzigu njihov rival iz Bundeslige Hoffenheim, koji se kroz ligaški sustav uzdignuo zahvaljujući potpori Dietmara Hoppa, osnivača njemačkog softverskog giganta SAP-a.

Međutim, intenzivna mržnja prema prema RB Leipzigu dolazi iz činjenice da njihova prisutnost u najjačoj njemačkoj ligi predstavlja prijetnju pravilu 50+1, koje njemački ljubitelji nogometa izuzeto cijene. Da bi postali članovi kluba i imali pravo glasa u izboru vodstva kluba, postoji godišnja pretplata, koja na primjer kod dortmundske Borussije iznosi svega 62 Eura za odrasle, dok je ona kod RB Leipziga čak 1.000 Eura godišnje. To je rezultiralo činjenicom da Borussia Dortmund ima 139.000 članova, a RB Leipzig 17 (ne 17 tisuća, nego sedamnaest članova). 17 članova RB Leipziga su ili uposlenici ili suradnici Red Bulla, što je dovelo do toga da ljubitelji nogometa u Njemačkoj tvrde kako ovaj klub koristi rupe u zakonu i izigrava pravilo 50+1.

U svakoj ligi postoje neki klubovi koje jednostavno ili volite ili mrzite. Takav je slučaj s Juventusom u Italiji, Realom i Barcelonom u Španjolskoj i slično. No, sustavna kampanja mržnje kakva se u posljednjih sedam godina vodi protiv RB Leipziga u Njemačkoj je do sada neviđena u nogometu. Neki su otišli toliko daleko da su uništili travnjak na njihovom starom stadionu u Markranstaedtu, širom Njemačke postoje grupe navijača koje sudjeluju u kampanji naziva 'Nein zu RB', navijači Union Berlina su odglumili sahranu obukavši se u crno i sjedivši na tribinama u tišini prvih 15 minuta njihove međusobne drugoligaške utakmice u sezoni 2014/2015, navijači Erzgebirge Auea su razvili transparent na kojem su vlasnika Red Bulla Dietricha Mateschitza usporedili s Adolfom Hitlerom, a navijači istočnonjemačkog Dynamo Dresdena su na teren s tribina bacili nekoliko bikovih glava tijekom kup utakmice u Dresdenu ranije ove sezone.

Čini se kako zapravo nitko ne voli ovaj klub, ali je li mržnja prema RB Leipzigu pomalo pretjerana i licemjerna? Moglo bi se reći. Prije nego što objasnimo zbog čega, želimo jasno dati do znanja da način na koji je izigrano pravilo 50+1 nikako nije dobar i prijeti njegovom opstanku, no i ljudi koji vode ovaj klub imaju određene argumente na svojoj strani.

Jedan navijač dortmundske Borussije bio je suorganizator protesta protiv RB Leipziga prije međusobnog dvoboja ovih dviju momčadi ranije ove sezone u Leipzigu, koji je završio pobjedom RB Leipziga rezultatom 1:0. Navijači Borussije su jednostavno odbili prisustvovati utakmici. On je za Guardian tom prilikom izjavio: "Naravno da i Borussia Dortmund zarađuje novac, ali mi to radimo kako bismo igrali nogomet, dok Leipzig igra nogomet kako bi prodavao svoj proizvod i stil života, u tome je razlika."

Taj bi argument bio prihvatljiv kad bi RB Leipzig bio prvi takav slučaj, ali on to nije. Tu je, na primjer, jedan puno stariji klub i prvak iz sezone 2008/2009 - VfL Wolfsburg. Iako je istina kako je Wolfsburg osnovan od strane zaposlenika tvornice Volkswagen koji su doselili u nanovo izgrađeni grad Wolfsburg pred početak Drugog svjetskog rata, pogledamo li moderniju povijest ovog kluba, razlika je malo u odnosu na RB Leipzig. Vlasnik Wolfsburga je tvrtka Volkswagen, na isti način kao što je i Red Bull vlasnik RB Leipziga. Wolfsburgov stadion nosi ime Volkswagen Arena, jednako kao što i RB Leipzigov stadion nosi ime Red Bull Arena. I na kraju, glavni sponzor Wolfsburga je Volkswagen, čiji znak stoji na dresovima momčadi, jednako kao što je i Red Bull, čiji znak stoji na dresovima igrača, glavni sponzor RB Leipziga.

Drugo što treba napomenuti jeste da pravilo 50+1 vrijedi za većinu klubova, ali ipak postoje i iznimke. A jedna od njih je također Bundesligaš, Bayer 04 Leverkusen, klub u vlasništvu farmaceutske tvrtke Bayer AG. Službeno objašnjenje zašto je ovaj klub iznimka od pravila jeste to što postoji preko 100 godina i razvio se iz kluba posebno formiranog za zaposlenike ove tvrtke. Ako je već RB zabranjeno imati Red Bull u imenu, onda je i Bayer trebalo nazvati Leverkusen SV (SV je skraćenica za Sport Verein ili Sport za sve) ili nešto slično. Pravilo bi trebalo vrijediti za sve. To bi bilo nešto slično kao da je engleski nogometni savez odlučio da ranije spomenuti Walker može investirati u Blackburn, a arapski šeici ne smiju u Manchester City ili Roman Abramovich u Chelsea samo zbog činjenice da je Blackburn bio jedan od osnivača engleske nogometne lige 1888. godine, dok Chelsea i Manchester City nisu.

Mnogi uspoređuju upravo RB Leipzig s Manchester Cityem i Chelseaem, ustvrdivši kako su svi ti klubovi 'kupili' svoj uspjeh. Ali, to bi bilo manje licemjerno kad bi ovo bio prvi takav primjer. A nije, jer upravo u Bundesligi postoji klub koji je na sličan način, zahvaljujući velikoj financijskoj injekciji svog vlasnika, stigao do najvišeg ranga natjecanja. Naravno, radi se o Hoffenheimu, koji je u sezoni 2008/2009 ušao u Bundesligu i od tada su u njoj. Hoffenheim možda sada igra na stadionu kapaciteta 30.000 mjesta u gradu Sinsheimu, ali je klub iz malog sela Hoffenheima, s populacijom od oko 3.000 stanovnika. 2000. godine Hoffehneim je bio petoligaš, da bi u osam godina četiri puta izborio promociju u višu ligu zahvaljujući investicijama Dietmara Hoppa, suosnivača SAP-a. Dok tu postoji određeni sentimentalni element, s obzirom da je Hopp nekada igrao u mlađim kategorijama Hoffenheima, krajnji ishod je isti. Bez Hoppovih ulaganja, Hoffenheim bi i danas bio petoligaš, ili u najboljem slučaju trećeligaš, jer bi ga sredina iz koje dolazi, selo od 3.000 stanovnika, jednostavno ograničavala u napredovanju.

Kritičari ovakvog 'financijskog dopinga' u nogomet tvrde kako on izdaje same principe igre, koji predviđaju da klubovi mogu napredovati prirodno i uništava duh nogometnih klubova. Međutim, moglo bi se kontraargumentirati i činjenicom da su Bayer i Wolfsburg dva primjera klubova koji funkcioniraju na takav način. I jedni i drugi su imali značajnu financijsku prednost u odnosu na druge klubove u vrijeme dok su bili u svojim regionalnim ligama zahvaljujući bogatstvu tvrtki koje su im vlasnici u onim ranim formativnim godinama nakon ustanovljenja njemačke profesionalne lige 1963. godine. Da i ne spominjemo da je 'duh' oba kluba, koji su formirani kao klubovi za radnike svojih tvrtki, davno nestao, s obzirom da su sada njihovi igrači profesionalni nogometaši, a ne više tvornički radnici Volkswagena i Bayera.

Da zaključimo, nezadovoljstvo i neslaganje s načinom funkcioniranja RB Leipziga od strane njemačkih navijača je razumljivo i očekivano, no intenzitet mržnje koju pokazuju prema ovom klubu je ipak pretjeran, ako se uzme u obzir sve ranije spomenuto i ilustrirano na primjerima Bayera, Wolfsburga i Hoffenheima. Osnivanje RB Leipziga donijelo je i neke dobre stvari, prije svega klubu od kojeg su otkupili licencu za natjecanje, SSV Markranstaedtu. Ovaj mali klub je s tih 350.000 Eura preživio nekoliko sljedećih sezona i izborio plasman u petu ligu, jednu ispod željenog četvrtoligaškog statusa. Uz to, zadržali su svoj stadion. Na kraju krajeva, i Bayern je u Bundesligi dobio još jednog konkurenta, što dugoročno može biti samo dobra stvar za Bundesligu, koja se posljednjih sezona pretvorila u Bayernovo trening natjecanje, uz poneki bljesak dortmundske Borussije.