Oni navijači dortmundske Borussije koji vjeruju kako je Mario Götze počinio neoprostiv čin izdaje kada je nakon dvanaest godina u tom klubu odlučio preseliti u redove minhenskog Bayerna zaboravljaju ambicije i emocije koje su 'njemačkog Messija' natjerale da se priključi novim europskim prvacima u transferu vrijednom 37 milijuna eura.

Općeprihvaćeno stajalište onih kojima su u srcu žuto-crne boje jeste kako je jedina motivacija za dvadesetjednogodišnjeg nogometaša bila činjenica da će u Bavarskoj imati dvostruko veću plaću nego u Ruhru, odnosno deset milijuna eura po sezoni. No, to nije ništa čudno, nogometni navijači su poznati po tome kako upravo one igrače koje su ranije najviše obožavali brzo zamrze nakon što napuste klub, pa je i većina navijača Borussije radije prihvatila tezu kako je Götze u Bayern otišao za novcem, a ne zbog želje da obuče dres kluba za koji je navijao kao dijete.

Mario Götze kao plaćenik željan samo novca? Tu je tezu teško prihvatiti pogleda li se njegov skroman način života i ponašanja izvan terena. Iako je već kao tinejdžer stupio na veliku scenu i do svoje 21. godine skupio čak 22 nastupa za jednu od najboljih reprezentacija na svijetu, te s klubom osvojio dva uzastopna naslova prvaka Njemačke, njegov imidž je nešto što bi se moglo nazvati anti-superzvijezdom, s obzirom da je sve do nedavno živio zajedno s roditeljima i pomno pazio koliko novca troši.

"Svakog tjedna i mjeseca sebi postavim određeni limit na to koliko novca mogu potrošiti. Nije dobro s jednog eura skočiti na sto, pretjerivati. Da sam s 19 godina kupio sebi Ferrari, što bi bilo sljedeće? Ja vozim normalan auto. Ne trebaju mi statusni simboli." rekao je Götze prije par godina.

Rođen u planinskom kraju Allgau u južnoj Bavarskoj, gdje je i odrastao prvih šest godina svog života, dječak zaluđen nogometom prirodno je razvio ljubav prema najboljem klubu te regije - Bayernu, a prema riječima njegovog djeda, Willija Götzea, kao dijete je često spavao u krevetu s posteljinom koja je imala obilježja Bayerna.

"Kao dječak u svom prvom klubu u Ronsbergu bio je najmanji na terenu, ali je ipak svim protivnicima stvarao vrtoglavicu svojim vještinama. Kad je bio mali uvijek je bio u pokretu i uvijek je imao loptu u nogama. Nije bilo puno dana koje bi u cjelini proveo bez lopte. U dvorištu ili na ulici, uvijek je šutao loptu. Bio je nestašan i znao je porazbijati svjetla u garaži pucajući u njih loptom. Govorio sam sebi: 'Ako nastavi ovako, može napraviti nešto posebno'." prisjeća se njegov djed.

Pod utjecajem oca Jürgena, profesora informatike, i majke Astrid, sva trojica dječaka Götzea - najstariji, Fabian, je sada profesionalni nogometaš u minhenskom klubu Unterhaching, dok najmlađi, Felix, igra za U-15 momčad Borussije Dortmund - su odgojeni u sportskom duhu. Tenis i skijanje su bili posebno omiljeni sportovi u obitelji Götze, a kad je njegov otac odveo obitelj u Houston, gdje je radio kao gostujući profesor dvanaest mjeseci, tada adolescent Mario je imao priliku okušati se i u bejzbolu i košarci.

"Ono što je obitelj Götze radila za svoju djecu je nešto nevjerojatno. Vikendima je majka pratila jedno dijete na jednu sportsku aktivnost, otac bi išao s drugim, a obiteljski prijatelj bi odveo trećeg na utakmicu." kaže Heinz Knoch, Mariov školski učitelj.

Ali kao što njihov otac tvrdi: "Nije se radilo o tome da smo moja supruga i ja gurali svoju djecu u određenom smjeru. Jednostavno smo ih podržavali u svemu što su željeli raditi, a u osnovi je to značilo voziti ih na treninge i utakmice. Pustili smo ih da sami odaberu svoj put. Njihova postignuća pripadaju samo njima. To je najbolje u svemu ovome. Što su više napredovali u nogometu, to su se više zabavljali."

U suprotnosti s pozivom njegovog oca, čovjeka koji se bavi racionalnim razmišljanjem, podacima i matematičkim formulama, Mario je svoju karijeru izgradio na instinktu, prirodnom talentu i mašti - osobinama koje su bile očite još od najmlađih godina.

Kad se kao šestogodišnjak priključio klubu Hombrucher SV iz dortmundskog predgrađa, nakon što se njegov otac zaposlio na lokalnom sveučilištu, njegova očita ljubav prema Bayernu u početku se nije svidjela njegovim suigračima. Ali, nije im trebalo dugo da shvate kako je on nešto posebno.

"Odmah me je zapanjio Mariov osjećaj za igru, nejgova inteligencija i nevjerojatna tehnika. On je bio najjači kad je igrao odmah iza napadača i postizao puno golova. Za razliku od drugih, on nikada nije morao pogledati dolje u loptu. Uvijek je točno znao gdje je. Bio je najambiciozniji dječak u klubu. NIje imao nikakvih problema u igri sa starijim dječacima. Na terenu nije važno koliko ste stari, važno je samo da možete igrati. A Mario je bio najbolji." kaže Götzeov trener iz Hombruchera Christian Droese.

Najkompletniji, ali ne i najglasniji, čini se. Droese se prisjeća kako je Götze odbio kapetansku traku nakon što su ga suigrači izabrali za kapetana momčadi. Predvođenje momčadi i izdavanje nekih naredbi za njega očito nije imalo puno značaja. Sve što je on želio jeste kreirati i postizati golove.

Iznimno nadareni mladići često znaju biti nepodnošljivi kao osobe, puni sebe i netolerantni prema pokušajima 'običnih smrtnika'. Ali, ne i čvrsto prizemljeni Götze.

"Mario nikada nije bio egomanijak. On nije bio taj koji bi sebe isticao ispred ostalih. Iako ostali u momčadi nisu bili na istoj razini kvalitete kao on, uvijek se prema njima odnosio s poštovanjem. Bio je pravi timski igrač i to se osjeti i danas u njegovoj igri." kaže Gerd Bredthauer, njegov učitelj tjelesnog iz škole Helene-Lange u Dortmundu.

Umjetnik s loptom, sposoban praviti čuda na bilo kojoj poziciji u napadačkom dijelu igre, Götze svoj uspjeh pripisuje sudbini, onome što on naziva 'Božja volja'.

Ali, ne dajte da vas zavara njegova skromnost. Iako je već prirodno više nego nadaren, ipak je morao uložiti puno truda kako bi došao na razinu na kojoj je danas, a već kao školarac je pokazivao veliku posvećenost radu, pretpostavljajući brušenje svog nogometnog talenta školskim skijaškim ekspedicijama ili satima plivanja.

"To nije privlačilo toliku pozornost tada, ali sada cijenim to koliko je discipliniran bio u načinu na koji je slijedio svoju strast." dodaje njegov nekadašnji učitelj Heinz Knoch.

Nakon dvije godine u Hombrucheru, osmogodišnji Götze je 2001. godine priključen radu omladinske škole dortmundske Borussije, u koju se odmah odlično uklopio. Isticao se u svakoj kategoriji od početnika do juniora, dva puta osvojivši zlatno odličje Fritz Walter za najtalentiranijeg igrača u državi do 17 godina 2009. i do 18 godina 2010. godine, a 2009. godine je U17 reprezentaciju Njemačke predvodio do naslova prvaka Europe.

S obzirom na svoj talent i posvećenost radu, Götze jednostavno nije mogao poći krivim putem i njegovim je trenerima samo preostalo njegov talent do kraja izbrusiti i usmjeriti u pravom smjeru i pričekati da i fizički sazrije kako bi se mogao nositi sa seniorima.

"Kad vidim Maria na terenu, ne mogu ne pomisliti da sam ja u svoje vrijeme igrao potpuno drugi sport." smije se voditelj Borussijine omladinske škole Lars Ricken, koji je u devedesetima i sam bio heroj navijača, zasluživši mjesto u povijesti kluba kad je 1997. godine u finalu Lige prvaka zabio spektakularan gol ušavši s klupe za pričuve u pobjedi protiv Juventusa rezultatom 3:1.

"Za nas u Dortmundu, bilo je vrlo rano jasno da će Mario završiti kao uspješan profesionalac. Igrači poput njega su iznimni talenti. Nećete pronaći nikoga u ovom klubu tko će za sebe ustvrditi kako je on otkrio Götzea ili ga učinio onim što je on danas. On je od početka bio vrhunski." dodao je Ricken.

U studenom 2009. godine je po prvi put dobio priliku u prvoj momčadi sa samo 17 godina i pet mjeseci, ušavši s klupe u posljednjih nekoliko minuta remija bez golova protiv Mainza u Bundesligi. Trener Jürgen Klopp je smatrao kako je pametno postepeno ga priključivati prvoj momčadi, pa je u sezoni 2009./2010. odigrao svega 46 minuta.

Ali, sljedeća sezona je bila potpuno drugačija priča i Götze je propustio samo jednu jedinu utakmicu u sezoni u kojoj je Borussia osvojila prvi naslov prvaka Njemačke u devet godina.

Rijetki su igrači koji su tako rano postigli toliko puno. Dva puta je Götze bio prvak Njemačke prije nego što je napustio tinejdžerske godine, a bilo mu je samo 18 godina i 167 dana kad mu je izbornik Joachim Löw dao prvu priliku u seniorskoj reprezentaciji Njemačke u susretu protiv Švedske u studenom 2010. godine. Najmlađi debitant u njemačkoj reprezentaciji nakon napadača Uwea Seelera 1954. godine, Götze je svoj prvi gol u reprezentaciji postigao u kolovozu 2011. godine protiv Brazila, a nakon sjajne predstave u toj utakmici neki su mu novinari dali nadimak 'Gotzinho', jer ih je podsjetio na neke od najvećih brazilskih majstora nogometne igre.

Tri tjedna kasnije, zahvaljujući golu u pobjedi 6:2 protiv Austrije u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2012., postao je najmlađi igrač u povijesti Nationalmanschafta koji je bio strijelac u jednoj natjecateljskoj utakmici.

"Trend je u modernom nogometu da na terenu ima sve manje slobodnog prostora i sve manje vremena da igrač koji je u posjedu lopte nešto napravi. U napadu postoji potreba za igračima koji se dobro snalaze s loptom na malom prostoru." kaže njemački izbornik Joachim Löw, referirajući se upravo na Götzea.

Iako je na njegovo veliko razočaranje zbog ozljede morao propustiti finale između Borussije i Bayerna u svibnju 2013. godine, Götze utjehu može pronaći u činjenici da ima sve predispozicije potrebne da u budućnosti odigra puno takvih utakmica.

Prije dvije godine, za vrijeme dok je bio tehnički direktor njemačke reprezentacije, današnji sportski direktor Bayerna Matthias Sammer je opisao Götzea kao 'talenta stoljeća'. Sada Mario Götze ima savršenu pozornicu na kojoj može dokazati kako je Sammer bio u pravu.

{fshare}