Marco Reus je bio u redovima Borussije Dortmund, kluba iz svog rodnog grada, već od svoje šeste godine, a zahvaljujući svojoj sposobnosti driblanja, imaginaciji i brzini bio je zvijezda svih mlađih generacija Dortmunda. Ipak, nakon što je izašao iz generacije U-17, iznenada se našao na tribinama, prvo zbog svoje sitne građe, a onda do kraja marginaliziran od strane trenera Petera Wazinskog, da bi mu na kraju 2006. godine pokazali i izlazna vrata kluba.

Ali, nakon što je pokazao svoju vrijednost u redovima trećeligaša Rot Weiss Ahlena, a još više u bundesligašu Borussiji iz Mönchengladbacha, Dortmund je morao potrošiti sedamnaest milijuna eura kako bi ga 2012. godine vratili u svoje redove, a Wazinski će zauvijek ostati obilježen kao trener koji je odbacio mladu superzvijezdu, iako je jasno kako krivnja za taj previd ne može biti gurnuta samo na njegova ramena.

Skautiranje i razvoj mladih igrača često zna biti poput kola sreće, a činjenica je da je kao dijete i tinejdžer Marco Reus bio iznimno sitan i mršav, često je izgledalo kako na terenu nosi opremu za tri broja veću.

"Tada je bio doista sitan i mršav. Također se morao nositi s velikom konkurencijom za mjesta u ofanzivnom dijelu momčadi. Osobno, uvijek sam mislio da je on sjajan igrač. S loptom u nogama je mogao sve. Bio je iznimno brz i bilo ga je jako teško zaustaviti kad bi krenuo u dribling. Moglo bi se reći da danas Peter Wazinski Dortmundu duguje sedamnaest milijuna eura." kaže Reusov nekadašnji suigrač iz omladinske škole Christopher Heermann.

Wazinski je danas zamjenik voditelja omladinske škole Dortmunda, a njegov nedostatak vjere u Reusove tjelesne kapacitete su se, na neki način, ispostavile čudnim proročanstvom. Tijekom posljednjih dvanaest mjeseci, plavokosi je veznjak ušao u niz problema s ozljedama mišića, a nakon što je u prijateljskoj utakmici protiv Armenije u lipnju pokidao ligamente gležnja, propustio je Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

Sa željom da tugu zbog toga što je propustio osvajanje naslova prvaka svijeta ostavi iza sebe, Reus je sredinom kolovoza zaigrao u Bundesligi, ali već nakon tri tjedna morao se vratiti u liječničku ambulantu, ozlijedivši isti gležanj u kvalifikacijskoj utakmici za Europsko prvenstvo 2016. godine protiv Škotske. Vodeći njemački ortoped dr. Andree Ellerman upozorava kako će Reus uvijek biti osjetljiv na ovakve vrste ozljeda, jer kad jednom dođe do oštećenja ligamenata gležnja, rizik da se nešto slično ponovno dogodi postaje veći.

Samo će vrijeme pokazati hoće li se ta dijagnoza pokazati točnom, no to ne umanjuje interes koji prema njemačkom reprezentativcu pokazuju najbogatiji europski klubovi, među kojima su Real Madrid i Barcelona, Manchester City i Manchester United, te Bayern. "Rolls-Reus" danas je jedan od najtraženijih europskih igrača, a za to nisu zaslužne samo njegove kvalitete i smiješno niska odštetna klauzula za današnji nogomet u iznosu od 25 milijuna eura. Da bi stigao do tu gdje jeste danas, trebala mu je i mala pomoć, a najznačajina je stigla od malog trećeligaškog kluba Rot Weiss Ahlenom sa sjevera regije Rhine-Westphalia, koji ga je prihvatio kad su ga iz njegovog Dortmunda odbacili i dao mu priliku da dokaže svoju vrijednost. Reusu je trebala drugačija paradigma, a to je dobio u Ahlenu, koji je bio savršeno mjesto za razvijanje njegovog potencijala. Na 45 minuta vožnje od Dortmunda, okruženje je koje je donosilo puno manje pritiska, a u društvu s njim bio je još jedan 'odbačeni' igrač Borussije, danas suigrač i u klubu i u reprezentaciji, Kevin Grosskreutz. Ali, najvažnije od svega, tamo su ga cijenili njegovi novi treneri. Nakon što je privukao pozornost svojim majstorijama u napadu najprije omladinske, a zatim i rezervne momčadi Rot Weissa, promoviran je u prvu momčad na ljeto 2007. godine, a nije mu trebalo puno vremena da ostavi svoj trag i u seniorskoj momčadi, s kojom je u debitantskoj sezoni osvojio naslov prvaka regionalne lige Sjever, da bi se sljedeće sezone promaknuo u jednog od najboljih igrača i najvećih talenata druge lige.

Zapravo je nevjerojatno koliko su slične dosadašnje karijere Reusa i Grosskreutza: obojica su odbačeni iz omladinske škole Dortmunda zbog zbog nedostatnih tjelesnih kapaciteta, oživjeli su u Ahlenu, vratili se u Dortmund i postali njemački reprezentativci.

"Marco i Kevin su već bili sjani igrači kad su došli kod nas." kaže bivši trener Ahlena Christian Wuck, te dodaje: "Njihov jedini problem je bilo to što su zaostajali za ostalima u fizičkoj razvijenosti. To je bila realnost. Za njih je bio ogroman poduhvat napraviti tri ili četiri skleka. Marco je i sam znao da je slabašan, a i Kevin je morao puno raditi na tom planu. Dali smo im individualne programe kako bi nadoknadili ono što su propustili. Najvažnije je bilo to da su bili spremni učiti i napredovati. Za nas u Ahlenu je bio dar od Boga imati dva takva mlada talenta. Ono što je bilo posebno kod njih je njihova sposobnost pružati tehnički sjajne izvedbe u visokom tempu. To je bio glavni faktor zbog kojeg su postali zvijezde Bundeslige. Svima je puno koristilo to što smo njih dvojicu imali u svojim redovima. Zbog naše prilično male momčadi mogli smo im dati minutažu koju su oni trebali, a oni su vam mogli sami donositi pobjede."

Reus je bio toliko sretan u Ahlenu, da je odbio tadašnjeg trenera U19 momčadi Dortmunda, bivšeg njemačkog reprezentativca Heika Herrlicha, kada ga je pokušao vratiti u matični klub. Što se Reusa tiče, on je u Ahlenu imao sve što mu je u tom trenutku bilo potrebno. Redovno je igrao, bio je cijenjen, imao je budućnost. Osim samog terena, sve ono što je bilo vezano uz svakodnevni život izvan nogometa mu je bilo nebitno. Soba u kojoj je spavao u Ahlenu je imala samo dva komada namještaja - krevet i stolić za televizor - odjeća je bila razbacana po podu, a njegova ideja zdravog doručka bila je dječja čokoladica.

Njegov suigrač Marinko Miletić mu je čak morao kupiti madrac. Sve što mu je bilo bitno bio je nogomet, a u za razliku od velikog broja mladih igrača, on je mislio samo na sport. Nisu ga zanimale zabave, svjetla pozornice, skandali ili medijske senzacije. Bio je, i ostao, uprizorenje skromnosti i posvećenosti radu.

"Ja imam najbolji posao na svijetu. Mnogi to ne cijene, zapuste se i zanesu. To nije moj stil." kaže Reus. Njegovi roditelji, radnik u tvornici Thomas i bivša djelatnica u uredu Manuela, su Marcu i njegovim dvjema starijim sestrama, Yvonne i Melanice, usadili spoznaju o važnosti napornog rada, poštovanja i razuma, a Thomas Reus je posebno ponosan na imunost njegovog sina na sindrom 'dive u svlačionici'.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

"On se ne razbacuje svojim novcem. On je ostao dobar i skroman dečko. U našem domu nije bilo mjesta za luksuzne stvari. Morao sam hraniti pet usta." kaže Thomas i prisjeća se opsjednutosti svog sina nogometnom loptom praktički od trenutka kad je prohodao, te kroz smijeh govori kako je Marco mogao igrati nogomet bilo kad i bilo gdje: "Za njega je postojao nogomet, nogomet i samo nogomet, a kad nije imao gdje drugdje, igrao bi ga i u kući."

Kao petogodišnjak je igrao u dječjem klubu PTSV Dortmund u gradskoj četvrti Shueren, a iako je igrao na grbavom terenu na šljaci, već tada je pokazivao naznake svojih sjajnih vještina.

"Sjećam se da sam ga uveo s klupe u jednoj od njegovih prvih utakmica." kaže tadašnji trener PTSV-a Andrea Schurmann, jedna od brojnih nogometom azluđenih žena u pokrajini Ruhr. "Iako je bio najmanji na terenu i natjecao se protiv dječaka koji su bili dvije godine stariji od njega, to ga nije spriječilo da nam manje-više sam donosi pobjede."

"Rekao sam svojim roditeljima da ću jednog dana igrati za Borussiju Dortmund." kaže danas Reus, ali prije nego što je to proročanstvo postalo zbilja, Reus je u vrijeme dok je igrao za Ahlen jedno vrijeme proveo i radeći kao prodavač pripravnik u trgovini rabljenim automobilima. Ali, nikad nije sumnjao u nastupe u Bundesligi. Zahvaljujući njegovom izvanrednom radu u Ahlenu, njegovo ime je postalo poznato većini skauta elitnih njemačkih klubova, a na ljeto 2009. godine je dobio i ugrabio priliku zaigrati za jedan od najvećih njemačkih klubova, Borussiju iz Mönchengladbacha, koja ga je platila milijun eura.

Nakon što su ga skauti tog kluba promatrali u čak dvadeset utakmica za Ahlen, u Borussiji su smatrali kako su kompletirali sliku o njemu. Ali, čak su i oni bili zapanjeni činjenicom da je toliko brzo zavladao i Bundesligom. Najavivši svoj dolazak na veliku scenu sjajnim solo prodorom i golom u utakmici protiv Mainza, svojoj trećoj bundesligaškoj, u sljedeće tri godine je pokazao sav raskoš svog talenta. Ne samo da je postao najbolji napadač svog kluba s 26 golova i 25 asistencije, nego je 2011. godine zaigrao i za njemačku reprezentaciju u utakmici protiv Turske, nakon čega je igrao na Europskom prvenstvu 2012. godine, a rijetke su utakmice Mönchengladbacha u kojima on nije ostavio svoj duboki trag. Uvijek u pokretu i u najvišoj brzini, ekstremno brz na nogama, činilo se kao da u svakoj utakmici podiže ljestvicu za korak više.

Dok je Reus neumitno poznat po svojim brzim sprintevima i sjajnim golovima, sportski direktor Mönchengladbacha Max Eberl ga je često znao pohvaliti zbog njegovog borbenog duha i inteligencije na terenu. Komplicirane taktičke postavke su specijanost tadašnjeg trenera Borussije Mönchengladbach Luciena Favrea, ali prema Eberlu, Reus je uvijek bio prvi koji bi dekodirao sve informacije koje mu se prezentiraju.

Nedugo nakon stupanja na veliku scenu, početkom 2012., odlučio je kako će se od sljedeće sezone ponovno priključiti Borussiji Dortmund. Odšteta je iznosila 17.1 milijuna eura. Neki su komentatori smatrali kako se on neće dobro uklopiti u taktiku ove momčadi, jer nema potrebnu disciplinu kako bi u potpunosti sudjelovao u intenzivnom pressingu bez lopte na kojem je inzistirao trener Jürgen Klopp, no on je brzo utišao sve one koji su sumnjali u njega, i to na kakav način! Koliko je bio dobar u napadu, toliko je postao dobar u stvaranju pritiska na protivničke braniče kad pokušavaju iznijeti loptu i postao najbolji primjer Kloppove doktrine nogometa.

Ne može se dovoljno ni istaknuti to koliko je važnu ulogu imao na putu dortmundske Borussije do finala Lige prvaka 2013. godine. Postigao je četiri gola i još toliko ih namjestio suigračima, češće je bio nezaustavljiv za protivničke obrane nego što su ga uspijevale zaustaviti, formalno na lijevoj strani veznog reda, ali zapravo svuda po terenu, u jednom trenutku je odigravao dupli pas s isturenim napadačem Robertom Lewandowskim, a u drugom probijao obranu u suradnji s najboljim prijateljem Mariom Götzeom.

Možemo to zvati sudbinom, dovršavanjem nedovršenog posla ili zovom rodnog doma, ali prelazak iz Mönchengladbacha u Dortmund 2012. godine je bio nešto što je jednostavno morao napraviti. Bayern je i tada, kao i danas, bio zainteresiran za njega, a iako su mediji navodili kako bi na Allianz Areni zarađivao dvostruko više od tri milijuna eura koliko zarađuje u Dortmundu, na kraju je presudilo njegovo srce. Njegovi roditelji, prijatelji i djevojka su svi bili u Dortmundu, a to je bio i klub za kojeg je uvijek navijao. Dogodilo se tako da se vratio tamo gdje je sve počelo, gdje je napisao i prvo poglavlje svoje nogometne karijere, koja po svemu sudeći tek treba doživjeti svoj pravi vrhunac.

EuroNogomet/World Soccer

{adselite}