Kažu da slika vrijedi tisuću riječi. To nije uvijek istina. 29. svibnja, nakon što smo pobijedili Manchester City u finalu Lige prvaka, netko je napravio moju sliku koja vrijedi puno više - možda i cijele knjige, barem meni. Podigao sam trofej, vrištao iz čiste sreće, sa suigračima koji slave iza mene. Ta slika je pokazala jako puno stvari.

Prvo, pokazala je što Liga prvaka znači nama igračima. Počeli smo sezonu loše, ali smo je na kraju završili na najbolji mogući način.

Drugo, pokazala je koliko smo bliski. Stručni stožer zaslužuje veliko priznanje za činjenicu da su učinili da se svaki od nas osjeća važnim. To je veliki razlo zbog kojeg mi je ta pobjeda tako puno značila i zbog čega se u Chelseau osjećam kao doma. Nema boljeg osjećaja u nogometu nego pobijediti kao momčad.

Treće, pokazala je koliko puno taj naslov znači meni osobno. To je nevjerojatan osjećaj koji je doista teško objasniti. Dok sam podizao pokal, prisjetio sam se puno stvari - sretnih i ne toliko sretnih - koje su me dovele tamo. To su osobne priče koje nisam podijelio praktički ni sa kim. Znam da je kliše kako su Španjolci društveni i otvoreni, i u puno dijelova Španjolske je doista tako. Ali, ja sam iz Ondarroe, ribarskog sela na sjevernoj obali, a tamo doista rijetko dijelimo svoje osjećaje. Bilo to dobro ili loše, ja sam uvijek bio takav.

Ali čak i ako će me to koštati, žalim podijeliti neke od tih trenutaka s vama, jer mislim da je vrijeme da se bolje upoznamo.

Nogometaši su uvijek pred očima javnosti. Analizira nas se, hvali i kritizira. Dobro smo poznati u smislu da nas ljudi gledaju svaki tjedan kako igramo i upoznati su s našim snagama i slabostima. Ali taj oblik poznavanja je vrlo površan. Zapravo, često osjećam da ljudi ne znaju tko smo mi, rijetko tko nas poznaje. Barem ja tako osjećam.

Kad sam imao 16 godina, imao sam veliku svađu s roditeljima. Od svoje devete godine sam igrao zajedno s trojicom prijatelja iz djetinjstva u Athletic Bilbau. Zajedno smo odlazili u školu u Ondarroi, a onda poslijepodne, tri ili četiri puta tjedno, taksijem smo putovali 45 minuta kako bismo trenirali u Lezami, selu u blizini Bilbaa, gdje Athletic ima svoju omladinsku akademiju.

Ali onda su jednog dana, kad sam imao 16 godina, stvari postale ozbiljnije. Radio sam s trenerom vratara prve momčadi, Luisom Llopisom, i on mi je rekao: "Sutra treniraš u 10:30."

Pogledao sam ga kao najzbunjeniji dječak na svijetu i rekao: "Kako to mislite? Ja uvijek treniram poslijepodne."

On je rekao: "Jasno, ali sutra treniraš s nama."

Pitao sam: "S kim?"

On je odgovorio: "S prvom momčadi."

Bio sam oduševljen i nisam to mogao zadržati za sebe. Otišao sam pravo doma kako bih to rekao svojim roditeljima. Mislio sam da će oni biti sretni zbog mene, i bili su - do neke mjere. Mislim, oni su bili ti koji su mi kupili prvi par rukavica kad sam bio dijete. Prolazili smo pored trgovine sportske odjeće u blizini naše kuće i svaki put bih rekao: "Želim rukavice, želim rukaviceeee!" Na kraju su popustili. Par koji su mi kupili je bio puno preveliki, ali ja sam se već zaljubio u njih. Kad su mi ponudili da ih zamijene za manji par, ja sam rekao: "Ne! Ja želim ove!" A onda sam otišao na trening s rukavicama koje su mi dosezale do lakata.

U svakom slučaju, kad sam otišao reći roditeljima da ću trenirati s prvom momčadi, oni su bili zabrinuti. Oni su jako skromni i vrijedni, tipični ljudi iz Ondarroe. Imali su jedno veliko pitanje za mene: "A što ćeš sa školom?"

Ja nisam mogao vjerovati! Riječ je bila o prvoj momčadi! Koga je briga za školu?? Ali oni nisu mogli tek tako gledati kako propuštam školske sate. Nakon nekoliko treninga s prvom momčadi su doista počeli protestirati i govoriti: "Gledaj, ovo ne može ovako. Tebi je 16 godina, ti moraš učiti!"

Na kraju su se čak pojavili na treningu kako bi pitali Luisa za objašnjenje. On je bio začuđen, u smislu 'Tko su ovi ljudi?'. Hahaha. Imali su sastanak s njim, on im je objasnio da me klub vidi kao značajan dio svoje budućnosti. Nakon toga mislim da su moji roditelji shvatili.

Na neki način...

Nekoliko mjeseci kasnije sam se priključio prvoj momčadi u pripremama za novu sezonu. Radio sam s Marcelom Bielsom, genijem, i s igračima kao što su Javi Martinez i Fernando Llorente, koji su upravo postali prvaci svijeta sa španjolskom reprezentacijom. Na početku se činilo nestvarnim, ali ubrzo sam shvatio da sam tu s razlogom, da klub doista vjeruje u mene.

Do proljeća 2013. godine, kad mi je bilo 18 godina, osvojio sam U19 Europsko prvenstvo sa Španjolskom i promoviran sam u B momčad Athletica, a i dalje sam trenirao s prvom momčadi.

Sve je išlo dobro u sljedećih par godina, ali onda je stigla neočekivana ponuda: Ponferradina - klub iz španjolske druge lige - me je htio dovesti na posudbu. To je bila dobra vijest, ali prihvatiti ponudu bi značilo odlazak iz Athletica, koji je bio moj klub i moj drugi dom od moje devete godine. Nisam bio uvjeren da bih mogao napustiti mjesto na kojem sam se osjećao toliko ugodno i zaštićeno. Razmišljao sam puno o tome, a na kraju sam ipak odlučio prihvatiti izazov. To se pokazalo kao jedna od najboljih odluka u mom životu, jer sam u Ponferradini dokazao sebi i svima onima koji su vjerovali u mene da se mogu boriti s najboljima, da imam ono što je potrebno da bih uspio u profesionalnom nogometu.

Nekoliko godina kasnije, na ljeto 2018. godine, stigla je još jedna neočekivana ponuda: Chelsea FC.

Da budem iskren, nisam ispočetka previše ni razmišljao o njih, jer sam imao otkupnu klauzulu u iznosu od 80 milijuna eura. Athletic nije želio niti pregovarati oko toga. Oni nikad nisu pregovarali oko prodaje važnih igrača kao što su Javi Martinez, Fernando Llorente ili Ander Herrera. Jasno, ja sam bio jako sretan zbog toga što se klub s poviješću i potencijalom kao što je Chelsea interesira za mene, ali jednostavno nisam mislio da će se to dogoditi.

Ali nekoliko dana kasnije agent mi je rekao da je Chelsea ponudio veliku odštetu, ako ne čak i puni iznos odštetne klauzule. Wow, mora da me doista žele. Kad su ponudili isplatiti kompletnu odštetnu klauzulu, preda mnom je bila velika odluka. Proveo sam nekoliko dana razmišljajući o tome. Osjetio sam kao veliku odgovornost, ali i veliki kompliment to što je klub poput Chelsea ponudio toliko veliki novac za mene. Na kraju, jako sam sretan zbog toga što sam mogao reći: "Idemo to prihvatiti."

Najteže odluke su one koje nam pomažu da rastemo i napredujemo.

8. kolovoza sam potpisao ugovor.

11. kolovoza sam bio u Huddersfieldu i igrao svoju prvu utakmicu za Chelsea.

Sve se izdogađalo jako brzo. Osjećao sam se kao da sam teleportiran u drugu realnost. Nove suigrače sam poznavao sam iz onoga što sam mogao vidjeti na španjolskoj televiziji. Kad je u pitanju moje poznavanje engleskog jezika... pa, nije bilo baš sjajno.

Nasreću, u klubu su me prihvatili raširenih ruku i imao sam tu sreću da je tamo već bilo puno Španjolaca - Cesc Fabregas, Alvaro Morata, Pedro, Marcos Alonso, Cezar Azpilicueta, kao i Mateo Kovačić, koji je stigao iz Real Madrida u isto vrijeme i koji također priča španjolski.

Moja prva sezona je bila dobra. Brzo sam se prilagodio na Premier ligu - nesumnjivo najtežu ligu na svijetu za vratare - i vratili smo se u Ligu prvaka, osvojili smo Europa ligu protiv Arsenala i ja sam započinjao utakmice u španjolskoj reprezentaciji. Po meni, samo je taj trenutak u finalu Liga kupa bacio sjenu na moju prvu sezonu. Riješimo to ovdje jednom za svagda...

Sve je to bio veliki nesporazum.

Manchester City je dominirao igrom u produžecima i ostalo je još jako malo vremena do jedanaesteraca. Nakon što sam obranio jednu loptu, osjetio sam nešto u nozi i pozvao fizioterapeuta da se uvjerimo da je sve u redu. Ali, prije svega, htio sam osigurati da momčad može uhvatiti zraka. Iznenada sam vidio trenera Maurizija Sarrija kako šalje Willya Caballera na zagrijavanje. On je mislio da ne mogu nastaviti. Moja namjera, bilo to dobro ili loše, je bila samo ukrasti malo vremena kako bih pomogao momčadi. Nisam imao nikakav ozbiljan problem zbog kojeg ne bih mogao nastaviti igrati. Pokušao sam signalizirati da je sve u redu, da nisam ozlijeđen. Ali, igrali smo na Wembleyu pred više od 80.000 ljudi, tako da je jasno da me Sarri nije razumio. Kad je četvrti sudac podigao ploču s brojevima, jasno je da sam trebao izaći iz igre i žao mi je zbog toga što nisam. Pogriješio sam i žao mi je zbog svih koji su bili uključeni: zbog Maurizija Sarrija, jer se činilo kako sam javno doveo u pitanje njegov autoritet, zbog Willya, suigrača i velikog profesionalca, i zbog svih svojih suigrača i navijača Chelsea, koji su se morali nositi sa svime - sa svom tom bukom koja je stvaran tijekom utakmice i u danima koji su uslijedili. Unutar kluba to nije bio veliki problem. Razgovarao sam s trenerom, razgovarali smo o tome kako je svaki od nas vidio situaciju i rasčistili smo stvari. Nakon toga sam izostavljen iz sastava u jednoj utakmici, ali tjedan dana kasnije ponovno sam bio u momčadi. Sjećam se da sam odigrao sjajnu utakmicu protiv Fulhama i to je bilo to. Nekoliko mjeseci kasnije smo izbacili Frankfurt u polufinalu Europa lige na penale, a ja sam obranio dva udarca s bijele točke.

Interno, sve je ponovno bilo u redu. Ali, izvan kluba, stvari su izmakle kontroli.

Kad sam uzeo telefon u svlačionici nakon finala Liga kupa, shvatio sam da sam postao svjetska vijest. U sljedeća tri ili četiri dana, to nije prestajalo. Jasno, većina ljudi koja je vidjela snimak su smatrali da sam izrazio nedostatak poštovanja prema Mauriziju. Osjećao sam se neshvaćeno, jer mi nikada nije bila namjera ignorirati odluku trenera. Samo sam mu pokušao reći da sam dobro. Pokušao sam to objasniti novinarima, ali nisam uspio. Nasreću, sada je to samo anegdota iz prošlosti. I dalje imam fantastičan odnos s Maurizijem. A sljedeći put ću u sličnoj situaciji znati što trebam napraviti.

Ali, to je primjer koji pokazuje da nije sve onako kako izgleda kad se gleda izvana.

Sljedeća sezona je bila teška za sve, a ni ja nisam bio iznimka.

Malo po malo sam gubio samopouzdanje i počeo praviti pogreške. Shvaćao sam kritike, naravno. Igrali smo pod pritiskom, a dio je ovog posla nositi se s negativnim komentarima. Ali, nekad to ode predaleko. U redu je reći da je igrač napravio pogrešku, ali kad idete s namjerom da nekoga povrijedite ili pišete laži koje nemaju veze s nogometom, prelazite liniju. Mora postojati granica, zar se ne slažete?

Kad vaša obitelj i prijatelji čitaju užasne stvari koje neki pišu o vama, to utječe i na njih, a onda indirektno utječe i na vas. Na kraju, mi smo samo ljudi koji pokušavaju raditi svoj posao najbolje što možemo.

Rasizam, prijetnje članovima obitelji, homofobija... te stvari su neprihvatljive. Moramo u nekom trenutku podvući crtu. Jednom zauvijek moramo donijeti mjere koje će zaustaviti maltretiranje na društvenim mrežama.

U ovom trenutku se osjećam doista dobro u Chelseau, i fizički i mentalno. Sretan sam i vjerujem da sam bolji vratar nego što sam bio prije dvije godine. Naravno da bih volio imati veću minutažu. Lagao bih kad bih rekao sam potpuno sretan sa svojom situacijom. Ali, također poštujem i odluke trenera. Razumijem da ima i drugih igrača koji dobro rade. Momčadi ide dobro, također, a na kraju je to najvažnije. Da nismo momčad stavljali na prvo mjesto, nema šanse da bismo slavili u tom finalu protiv Citya.

Ja uvijek pokušavam pomoći momčadi, u svakoj ulozi koju imam. Otkako sam bio dijete, otac mi je usadio ideju da kad radite ono što volite, naporan rad nije samo najbolji način da ostvarite svoje ciljeve, nego je satisfakcija i sam po sebi. U ovih nekoliko posljednjih tjedana sam puno razmišljao o tome i kako je svaki put kad sam se našao u teškoj situaciji rješenje bilo isto - koncentrirati se na svoj posao. Ima igrača koji ne vole trenirati. Ja volim. To je nešto što treneri cijene i zbog čega se osjećam dobro. Čak i da ne dobijem više nijednu minutu na terenu, dobro treniranje čini da se osjećam bolje. To mi omogućuje da se osjećam mirno.

Započinjem novu sezonu pun entuzijazma i spreman nastaviti raditi ono što najviše volim. Znam da će, ako naporno radim na svakom treningu i ako podržavam momčad na svaki mogući način, rezultati uslijediti. Uvijek je tako.

Nitko ne zna što će se dogoditi u budućnosti. Ali danas sam jako sretan u Londonu i nadam se da ću u godinama koje dolaze proslaviti još puno trofeja sa svojim klubom, Chelseaem.

Prije svega, nadam se da će me ljudi upoznati - doista upoznati - kao momka koji je napravio sve što može kako bi pomogao svojim suigračima. To je ono zbog čega sam, doista, ovdje.

Originalni članak je objavljen na: https://www.theplayerstribune.com/posts/kepa-arrizabalaga-premier-league-chelsea-soccer