U nogometu je uvijek teško uspoređivati igrače iz različitih razdoblja, čak i onda kada su igrali na istim pozicijama, zbog promjena u brzini igre, taktici, formacijama, razini profesionalnosti, itd. Ipak, ovom prilikom ćemo pokušati izdvojiti pet najboljih hrvatskih vratara svih vremena, a oslonit ćemo se na njihove sportske rezultate na međunarodnom planu.

Ako govorimo o najboljim, ne samo hrvatskim, nego i svjetskim vratarima, neizbježno je ime legendarnog Vladimira Beare. Rođen je u Splitu 1928. godine, a karijeru je započeo u Hajduku, s kojim je osvojio tri naslova prvaka države, da bi nakon nesporazuma s čelnicima splitskog kluba preselio u beogradsku Crvenu Zvezdu i tamo osvojio još četiri naslova prvaka. S reprezentacijom Jugoslavije je u Helsinkiju 1952. godine osvojio brončanu olimpijsku medalju. Zanimljivo, iako je igrao u vrijeme kad su vratari već uveliko nosili golmanske rukavice, rijetko ćete naći fotografiju na kojoj ih on ima, jer je uglavnom branio golim rukama. Vratar je postao slučajno, a kako je sam jednom prilikom rekao: "Oružar mi je dao tri broja veće kopačke, nisam imao ni rukavice, ni koljenice, ni štitnike, a igralo se na šljaci, pa sam ogulio kožu s ruku i nogu". Kad su legendarnom ruskom vrataru Lavu Jašinu davali nagradu za najboljeg golmana svijeta, on je rekao: “Ne, najbolji je Beara”.

Tomislav Ivković rođen je u Zagrebu 1960. godine, a karijeru je započeo u Dinamu, za koji je igrao od 1978. do 1982. godine. S tim klubom je osvojio kup, da bi preko vinkovačkog Dinama preselio u Crvenu Zvezdu, s kojoj je osvojio kup i prvenstvo bivše države. Nastupao je i za niz inozemnih klubova, a najbolje je ostao upamćen kao vratar lisabonskog Sportinga, za koji je upisao 133 nastupa. S reprezentacijom Jugoslavije je 1984. godine u Los Angelesu osvojio brončanu olimpijsku medalju. Ostao je upamćen po činjenici da je jedini vratar koji je dva puta obranio penal legendarnom Maradoni - prvi put 1989. godine kao vratar Sportinga, a drugi put u četvrtfinalnom dvoboju na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Golmanske rukavice je objesio o klin 1998. godine, a desetak godina kasnije započeo je trenersku karijeru, koja još uvijek traje.

Dražen Ladić bio je prvi vratar hrvatske nogometne reprezentacije, a vratarske rukavice je uz dres s grbom HNS-a oblačio ukupno 59 puta. Bio je član legendarne generacije Vatrenih, koja je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine osvojila brončano odličje. Gotovo cijelu igračku karijeru je proveo u zagrebačkom Dinamu, za koji je odigrao čak 802 utakmice, po čemu je rekorder zagrebačkog kluba. Zanimljivo, kao vratar bugojanske Iskre, u kojoj je bio na posudbi od 1984. do 1986. godine, osvojio je tadašnji Srednjoeuropski kup. Nedugo nakon okončanja igračke započeo je trenersku karijeru. Isprva je bio trener vratara u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, a zatim pet godina izbornik mlade hrvatske reprezentacije. Uslijedio je izlet na Bliski istok, da bi se 2018. godine vratio u stožer hrvatske nogometne reprezentacije kao pomoćni trener.

Zadranin Danijel Subašić karijeru je počeo u rodnom gradu, gdje je u pet godina ubilježio 81 nastup, da bi preselio u splitski Hajduk, a nakon četiri godine provedene u tom klubu otišao je u Monaco. Za klub iz Kneževine je u osam sezona odigrao 239 utakmica, osvojivši pri tome i naslov prvaka Francuske 2017. godine. Ipak, kao najveći uspjeh u karijeri ostat će mu upamćeno srebro sa Svjetskog prvenstva u Rusiji 2018. godine, a posebno izvedba u osmini finala tog natjecanja, kad je u utakmici protiv Danske nakon neriješenog rezultata poslije 120 minuta igre obranio čak tri jedanaesterca. Golmansku opremu s grbom HNS-a oblačio je 44 puta, da bi se od nje oprostio nakon osvojenog srebra, a tri godine kasnije uslijedio je i povratak u splitski Hajduk.

Najmlađi na ovom popisu je Dominik Livaković, vratar koji u svojim vitrinama ima čak dvije medalje sa svjetskih prvenstava - u Rusiji je 2018. godine bio rezerva Subašiću, ali je zato jedan od najzaslužnijih za broncu iz Katara 2022. Iako je i on rođen u Zadru, seniorsku karijeru je započeo u tadašnjem prvoligašu Zagrebu, da bi 2015. godine preselio u zagrebački Dinamo, s kojim je osvojio pet naslova prvaka Hrvatske i dva kupa, što ga uz odličja iz reprezentacije čini najtrofejnijim hrvatskim vratarem, iako je pred njim još desetak godina igračke karijere.