Tržište igrača posljednjih se godina sve više udaljava od tradicionalne procjene igrača prema kojoj su dob, pozicija, statistika i reputacija dovoljni za određivanje njegove vrijednosti. Razvoj taktike promijenio je način na koji klubovi traže nogometaše, ali i ono što od njih očekuju nakon dolaska u novu sredinu.

Igrač više nije nužno vezan uz jednu poziciju ni uz jednu fazu igre, pa se njegova vrijednost sve češće promatra kroz sposobnost da odgovori na različite zahtjeve unutar sustava.

To ne znači da je svestranost postala nova valuta nogometnog tržišta. Vrhunski specijalist i dalje može vrijediti više od igrača koji može pokriti nekoliko pozicija, ali ni na jednoj nije izniman. Razlika je u tome što taktička prilagodljivost danas može biti važan dodatak kvaliteti igrača, osobito u klubovima koji tijekom utakmice često mijenjaju strukturu bez promjene početnih jedanaest.

Od pozicije do konkretne uloge

Dres i početna pozicija sve manje govore o tome što igrač zapravo radi na terenu. Bek može započeti utakmicu kao najširi igrač u momčadi, a zatim se u fazi izgradnje napada preseliti u vezni red. Veznjak može istodobno biti organizator igre, dodatni igrač u završnici i prvi čovjek koji pokreće presing. Stoper može ostati u zadnjoj liniji ili se tijekom posjeda podići visoko i sudjelovati u stvaranju brojčane prednosti na sredini terena.

Zbog toga se u modernom skautingu sve više promatra funkcija, a ne samo pozicija. CIES Football Observatory u svojim modelima procjene vrijednosti igrača kombinira podatke o izvedbi igrača s nizom drugih čimbenika, među kojima su dob, ugovorni status i karakteristike klubova uključenih u potencijalni transfer. Njihov pristup pokazuje koliko je vrijednost nogometaša složenija od jednostavne usporedbe igrača koji nastupaju na istoj poziciji.

To je posebno važno za klubove koji ne traže samo zamjenu za igrača koji odlazi, nego pokušavaju pronaći nogometaša koji će im omogućiti promjenu načina igre. U takvom procesu pitanje nije samo može li određeni igrač igrati na nekoj poziciji, nego može li na toj poziciji izvršavati upravo one zadatke koje trener od njega traži.

Declan Rice pokazuje kako se vrijednost može širiti promjenom uloge

Declan Rice jedan je od najboljih primjera takvog razvoja. Engleski reprezentativac u West Hamu izgradio je reputaciju dominantnog defenzivnog veznjaka, ali je u Arsenalu dobio znatno širi raspon zadataka. Mikel Arteta koristio ga je ispred obrambene linije, ali i na višoj poziciji, gdje je njegov fizički kapacitet, sposobnost osvajanja lopte i kretanje bez lopte dobilo drukčiji značaj.

Arsenal je nakon sezone 2025/26 posebno istaknuo upravo njegovu svestranost. Rice je tijekom sezone djelovao ispred obrambene četvorke i iza napadačke linije, a završio je sezonu s devet asistencija i pet pogodaka u svim natjecanjima. Uz to je stvorio 96 prilika, 239 puta osvojio posjed i imao 91 osvojeni start, što pokazuje da njegova vrijednost nije proizlazila samo iz činjenice da je mogao igrati na više mjesta.

U njegovu slučaju taktička prilagodljivost postaje vrijedna zato što je povezana s konkretnim kvalitetama. Rice nije postao važniji igrač samo zato što može igrati kao šestica ili osmica. Vrijednost proizlazi iz toga što u obje uloge može ponuditi fizičku prisutnost, radijus kretanja, obrambeni doprinos i sve veći utjecaj u završnoj trećini.

To je bitna razlika između stvarne taktičke vrijednosti i pukog popisa pozicija na kojima je igrač nastupao.

Laimerov primjer pokazuje vrijednost igrača koji može promijeniti funkciju

Konrad Laimer predstavlja nešto drugačiji, ali jednako zanimljiv slučaj. Austrijski reprezentativac izgradio je karijeru kao vezni igrač, ali se u Bayernu tijekom mandata Vincenta Kompanyja učvrstio i na poziciji desnog beka. Bayern je upravo njegovu svestranost, konstantu i sposobnost prilagodbe naveo među razlozima zbog kojih je s njim u srpnju 2026. produžio ugovor do 2029. godine.

Laimerov razvoj posebno je zanimljiv zato što njegova nova uloga nije samo rezultat nedostatka igrača na desnoj strani. Bayern ga koristi u sustavu koji traži visoku obrambenu liniju, agresivan pritisak i brzo reagiranje nakon izgubljene lopte. Navike koje je razvio kao veznjak, posebno u presingu i zatvaranju prostora, mogu se prenijeti na bočnu poziciju i tamo dobiti novu funkciju.

Takav profil treneru daje mogućnost da određene probleme riješi promjenom zadataka unutar momčadi, a ne nužno dovođenjem novog igrača. Za klub koji tijekom sezone igra velik broj utakmica to može imati ozbiljnu vrijednost.

Svestranost sama po sebi ipak ne povećava cijenu

Upravo ovdje dolazi do najvažnije korekcije često ponavljane priče o modernom tržištu. Bilo bi pogrešno zaključiti da je igrač automatski vrjedniji zato što može igrati na više pozicija.

Istraživanje Siavasha Mohadesa sa Sveučilišta Maastricht, objavljeno 2026. godine, analiziralo je 15.907 igrača iz 14 europskih prvih liga u razdoblju od 2013. do 2025. godine. Rezultati pokazuju da su igrači koji su tijekom karijere mijenjali pozicijske skupine u prosjeku imali veću tržišnu vrijednost, ali detaljnija analiza daje puno oprezniji zaključak. Kada su istraživači pokušali izdvojiti samu svestranost kao uzrok rasta vrijednosti, učinak je postao malen i statistički neznačajan. Igrači koji su mijenjali pozicije često su već prije promjene bili na uzlaznoj putanji.

To je važan podatak jer pokazuje da tržište možda ne plaća izravno za svestranost. Ona može biti pokazatelj šire kvalitete igrača, njegova razvoja i sposobnosti prilagodbe, ali sama po sebi nije nužno posebna tržišna kategorija.

Drugim riječima, klub neće platiti veliku odštetu samo zato što igrač može igrati na tri pozicije. Platit će ga ako vjeruje da će na tim pozicijama ponuditi kvalitetu koja mu je potrebna.

Sustav može povećati ili smanjiti vrijednost igrača

Taktički kontekst zato postaje presudan. Igrač koji je vrlo vrijedan u jednom sustavu može biti znatno manje zanimljiv u drugome, čak i ako njegove individualne kvalitete ostanu iste.

Branič koji je najbolji kada igra iza visoke obrambene linije neće nužno biti idealan za momčad koja većinu utakmice provodi u niskom bloku. Veznjak koji izvrsno funkcionira u agresivnom presingu možda neće imati jednaku vrijednost za momčad koja želi usporavati utakmice i graditi napade kroz duge posjede. Krilni igrač koji najbolje koristi prostor iza protivničke obrane može izgubiti dio svoje vrijednosti ako novi klub većinu utakmica igra protiv duboko postavljenih protivnika.

Zbog toga skauting igrača sve manje može biti odvojen od taktičke analize. Klub mora znati što igrač radi dobro, ali i u kakvim okolnostima to radi. CIES-ov model vrijednosti igrača upravo zato kombinira individualne karakteristike i izvedbu s podacima o klubu i ugovoru, umjesto da vrijednost određuje isključivo prema statistici igrača.

Trener može promijeniti način na koji se igrač koristi, ali ne može stvoriti kvalitetu koje nema

Uloga trenera u cijeloj priči zato je velika, ali ima svoje granice. Dobar sustav može omogućiti igraču da češće dolazi u situacije u kojima njegove najbolje osobine dolaze do izražaja. Loš sustav može ih prikriti. Međutim, taktika ne može stvoriti tehničke ili fizičke sposobnosti koje igrač jednostavno nema.

Riceov slučaj pokazuje kako promjena uloge može povećati njegov utjecaj bez promjene temeljnih kvaliteta. Laimerov slučaj pokazuje kako se određene osobine veznog igrača mogu prenijeti na bekovsku poziciju. U oba slučaja trener nije stvorio novog igrača, nego je pronašao način da postojeće sposobnosti koristi drukčije.

To je jedan od razloga zbog kojih se kod mladih igrača posebno cijeni razvojni potencijal. Ako nogometaš pokazuje da može usvojiti nove zahtjeve bez gubitka kvalitete, klub dobiva više mogućih scenarija za njegov razvoj. Upravo istraživanje o svestranosti sugerira da je taj razvojni element važniji od same činjenice da je igrač promijenio poziciju.

Zašto specijalisti i dalje imaju veliku vrijednost

Sve to ipak ne znači da era specijalista završava. Naprotiv, određene pozicije i dalje nagrađuju vrhunsku specijalizaciju. Napadač koji kontinuirano postiže velik broj pogodaka neće postati vrjedniji zato što može igrati na krilu, baš kao što vrhunski stoper ne mora biti sposoban igrati veznog da bi bio iznimno tražen.

U nekim slučajevima upravo jasno definirana specijalnost predstavlja najveću vrijednost. Ako klub traži igrača koji će riješiti problem realizacije, nije presudno može li taj nogometaš pokriti još dvije pozicije. Ako traži stopera koji može braniti veliki prostor iza visoke linije, važnije je pronaći igrača koji je u tome vrhunski nego univerzalca koji može odigrati nekoliko različitih uloga na prosječnoj razini.

Zato suvremeno tržište nije jednostavno podijeljeno na specijaliste i univerzalce. Najzanimljiviji su igrači kod kojih se dvije stvari mogu spojiti: jasno izražena osnovna kvaliteta i sposobnost prilagodbe.

Tržišna vrijednost nastaje iz više čimbenika

Taktička uloga danas je važan dio procjene igrača, ali nije moguće iz nje izvesti konačnu cijenu transfera. Dob, ugovor, razina izvedbe, potencijal, međunarodno iskustvo, financijska snaga kupca, reputacija kluba i stanje tržišta i dalje imaju velik utjecaj. CIES je upravo zato razvio modele koji pokušavaju istodobno obuhvatiti više različitih čimbenika, a suvremena istraživanja tržišta također naglašavaju da je vrijednost igrača rezultat složenog odnosa sportskih i ekonomskih varijabli.

Taktička svestranost u toj jednadžbi može biti važna prednost, ali uglavnom onda kada je poduprta stvarnom kvalitetom. Igrač koji može promijeniti ulogu, a pritom zadržati visoku razinu izvedbe, treneru daje više mogućnosti, klubu olakšava upravljanje kadrom, a njegov razvojni potencijal može postati dodatna vrijednost.

Zbog toga se na današnjem tržištu igrača pozicija više ne može promatrati kao konačna definicija igrača. Važnije je razumjeti njegove sposobnosti, način na koji ih može koristiti u različitim strukturama i koliko se ta kvaliteta može prenijeti iz jednog nogometnog konteksta u drugi.

U konačnici, tržište ne plaća igrača zato što može igrati na više mjesta. Plaća ga zbog onoga što na tim mjestima može napraviti.