Tri dana nakon najtežeg poraza u povijesti hrvatske reprezentacije, Hrvatska je na Poljudu izgubila od Španjolske 1:2, ali je između dvije utakmice stala gotovo cijela priča o tome što ova momčad trenutačno može, a što više ne može.

Nakon katastrofalnih 0:7 protiv Engleske bilo je najvažnije ponovno uspostaviti osnovni red, intenzitet i natjecateljski karakter. To se protiv aktualnog svjetskog prvaka dogodilo. Hrvatska je povela, imala vrlo dobro prvo poluvrijeme, stvorila dovoljno situacija da utakmicu učini još neugodnijom za goste i do završnice ostala u utakmici. Na kraju je Španjolska ipak slavila 2:1, a Mikel Merino s dva pogotka preokrenuo susret.

Ta razlika između Rujevice i Poljuda važnija je od samog rezultata. Hrvatska nije protiv Španjolske napravila ono što je napravila protiv Engleske. Nije se raspala nakon prvog primljenog gola, nije izgubila strukturu i nije izgledala kao momčad koja je odustala od utakmice. Međutim, utakmica je istodobno pokazala da sama reakcija nije dovoljna. Hrvatska je pokazala da još može biti konkurentna velikoj reprezentaciji, ali je pokazala i koliko joj je teško održati takvu razinu kroz svih 90 minuta.

Hrvatska je nakon 0:7 morala prije svega vratiti natjecateljski karakter

Nakon poraza od Engleske bilo je teško pronaći bilo kakvo taktičko objašnjenje koje bi moglo prikriti osnovni problem. Hrvatska je na Rujevici izgubila duel, intenzitet i kontrolu nad utakmicom, a Engleska je do poluvremena vodila 4:0. Luka Modrić nakon susreta govorio je o nedostatku agresivnosti, povezanosti i intenziteta, dok je izbornik Slaven Bilić preuzeo odgovornost za izdanje koje nije bilo na razini koju reprezentacija mora imati.

Zbog toga je protiv Španjolske prvi zadatak bio jednostavan, ali nimalo nevažan: ponovno postati momčad. Hrvatska je u prvom poluvremenu to uspjela. Španjolska je imala loptu, što je bilo očekivano, ali Hrvatska je znala gdje želi braniti prostor, kada izaći prema suparniku i kako nakon osvajanja lopte napasti prostor iza posljednje linije.

Rezultat takvog pristupa bio je vrlo dobar prvi dio utakmice. Perišić je u 17. minuti zabio za vodstvo, a Hrvatska je u prvih 45 minuta uspjela držati Španjolsku podalje od situacija koje bi joj omogućile potpunu kontrolu. Španjolska je i dalje imala većinu posjeda, ali posjed sam po sebi nije značio i dominaciju kakvu je imala u Sevilli.

Posjed je bio španjolski, ali utakmica nije izgledala kao u Sevilli

Jedan od najzanimljivijih podataka s Poljuda jest da je Španjolska imala čak 72 posto posjeda lopte, ali su obje reprezentacije završile utakmicu s po deset udaraca. Hrvatska je pritom imala pet udaraca u okvir, a Španjolska tri. Prema statistici Sky Sportsa, Hrvatska je stvorila i tri velike prilike, dok je Španjolska imala dvije.

To ne znači da je Hrvatska bila bolja momčad. Španjolska je kontrolirala loptu, diktirala ritam i u drugom dijelu postupno pomicala igru prema hrvatskom kaznenom prostoru. Imala je 697 točnih dodavanja prema 234 hrvatska, a razlika u posjedu jasno pokazuje koliko je Hrvatska vremena provela bez lopte.

Ali upravo tu se vidi jedna od najvažnijih lekcija utakmice. Hrvatska ne mora imati 50 ili 60 posto posjeda da bi bila konkurentna. Može igrati protiv momčadi koja je tehnički i individualno jača, pod uvjetom da je obrambena struktura dovoljno kompaktna i da nakon osvajanja lopte postoji dovoljno kvalitete za izlazak iz pritiska.

Protiv Engleske nije postojalo ni jedno ni drugo. Protiv Španjolske je postojalo barem tijekom većeg dijela prvog poluvremena.

Problem je što Hrvatska teško održava visoku razinu

Najvažniji detalj utakmice možda se ne nalazi ni u jednom golu. Hrvatska je pokazala da može odigrati vrlo dobro poluvrijeme protiv svjetskog prvaka, ali nije pokazala da takvu razinu može zadržati cijelu utakmicu.

Španjolska je nakon odmora napravila ono što najbolje radi. Izbornik Luis de la Fuente uveo je Mikel Merina, a upravo je veznjak Arsenala postao ključ utakmice. Merino je u 61. minuti izjednačio, a u 88. minuti zabio za konačnih 2:1.

Hrvatska je pritom imala dodatni problem jer je od 79. minute igrala s desetoricom nakon drugog žutog kartona Ivana Perišića. Do tada je utakmica još uvijek bila otvorena, ali crveni karton dodatno je smanjio prostor za ono što je Hrvatskoj bilo potrebno u završnici, odnosno agresivan izlazak prema lopti i mogućnost da zadrži Španjolsku dalje od vlastitog kaznenog prostora.

Ipak, bilo bi prejednostavno poraz objasniti samo isključenjem. Španjolska je već prije toga preuzela kontrolu nad drugim dijelom utakmice. Hrvatska se sve više povlačila, sve teže izlazila iz obrambenog bloka i sve rjeđe dolazila u situacije u kojima je mogla napasti s većim brojem igrača.

To je granica koju je ova utakmica vrlo jasno pokazala.

Modrić i Perišić još mogu donijeti kvalitetu, ali ne mogu nositi cijelu utakmicu

Hrvatska se i dalje oslanja na igrače koji su obilježili prethodno desetljeće reprezentativnog nogometa. Protiv Španjolske to je ponovno bilo vidljivo. Modrić je počeo utakmicu, Kovačić je imao važnu ulogu u sredini, a Perišić je postigao pogodak i bio jedan od najopasnijih hrvatskih igrača.

Ali činjenica da su upravo veterani ponovno bili među najvažnijim figurama govori i o problemu koji Hrvatska mora riješiti. Modrić je u rujnu napunio 41 godinu i i dalje ima 205 nastupa za reprezentaciju, dok je Perišić također među najiskusnijim igračima momčadi.

Njihovo iskustvo još uvijek ima veliku vrijednost. Problem nastaje kada reprezentacija od njih mora očekivati da istodobno budu nositelji igre, izvori kreativnosti i igrači koji će održavati intenzitet kroz cijelu utakmicu.

Protiv Španjolske je zato bilo važno vidjeti i pokušaj promjene. Petar Sučić, Martin Baturina i drugi mlađi igrači dobili su prostor, a Luka Vušković počeo je utakmicu u obrani. To nije trenutna smjena generacija u klasičnom smislu, ali pokazuje da Hrvatska više nema luksuz oslanjanja isključivo na generaciju koja je reprezentaciju dovela do svjetskog vrha.

Hrvatska ima problem s prijelazom iz obrane u napad

Utakmica protiv Španjolske posebno je zanimljiva kada se promatra način na koji Hrvatska koristi loptu nakon osvajanja posjeda. Kada je momčad imala prostora, mogla je biti opasna. Perišićev pogodak stigao je nakon situacije u kojoj je Hrvatska uspjela povezati nekoliko poteza i napasti španjolsku obranu prije nego što se potpuno postavila.

No kako je utakmica odmicala, takvih je situacija bilo sve manje. Španjolska je nakon izgubljene lopte brzo zatvarala prostor, a Hrvatska je često završavala u dugim fazama obrane. U takvom scenariju nije dovoljno samo osvojiti loptu. Potrebno ju je zadržati dovoljno dugo da se momčad izvuče iz pritiska.

Tu Hrvatska još uvijek nije na razini najboljih europskih reprezentacija.

To je posebno važno jer više nema istu tehničku i fizičku superiornost u sredini terena koju je imala u najboljem razdoblju prethodne generacije. Modrić i Kovačić mogu iznijeti loptu i pronaći rješenje, ali reprezentacija mora pronaći način da u toj fazi dobije veći doprinos i od igrača nove generacije.

Što je Hrvatska zapravo naučila iz 0:7?

Najvažnija lekcija nije da Hrvatska može izgubiti 1:2 umjesto 0:7. To bi bilo previše jednostavno i pogrešno čitanje utakmice. Ono što je Poljud pokazao jest da je problem protiv Engleske bio puno dublji od same razlike u kvaliteti između dviju momčadi.

Hrvatska mora imati osnovnu razinu intenziteta, kompaktnosti i odgovornosti bez obzira na protivnika. Ako toga nema, može doživjeti katastrofu čak i protiv reprezentacije koja joj na papiru nije nedostižna. Ako toga ima, kao protiv Španjolske, može natjerati i aktualnog svjetskog prvaka da se ozbiljno namuči za pobjedu.

To je pozitivna strana priče.

Negativna je što jedna dobra utakmica ne rješava probleme koji su se pojavili posljednjih godina. Hrvatska još traži ravnotežu između iskusnih igrača koji i dalje imaju kvalitetu za najveće utakmice i mlađih igrača koji tek moraju preuzeti odgovornost. Traži i način kako protiv reprezentacija poput Španjolske ili Engleske ostati konkurentna kada se utakmica počne igrati u visokom ritmu.

Reakcija postoji, ali sada slijedi važniji dio posla

Poraz od Španjolske zato ne treba promatrati ni kao nastavak katastrofe iz Rijeke ni kao dokaz da je problem riješen. Bio je to realniji prikaz trenutne Hrvatske. Momčad ima dovoljno kvalitete da odigra ozbiljnu utakmicu protiv svjetskog prvaka, ali još nema dovoljno kontinuiteta da takvu razinu održava bez velikih oscilacija.

U tome je možda i najveća razlika između Hrvatske koja je prije nekoliko godina redovito igrala završnice velikih natjecanja i Hrvatske koja danas pokušava izgraditi novu verziju sebe. Prije je momčad imala sposobnost preživjeti teške faze utakmice i vratiti se u kontrolu. Danas se ta sposobnost tek ponovno gradi.

Poljud je zato donio nešto što je nakon 0:7 bilo nužno: reakciju. Hrvatska je pokazala karakter, vratila natjecateljsku razinu i dokazala da poraz od Engleske nije njezina stvarna kvaliteta. Ali istodobno je izgubila utakmicu u kojoj je povela protiv reprezentacije koja je u ovom trenutku jedan od najboljih i najstabilnijih sastava na svijetu.

To je granica sadašnje Hrvatske. Nije nestala kvaliteta, ali je nestala mogućnost da se na iskustvo i individualnu klasu oslanja kao nekada. Sljedeći korak mora biti stvaranje momčadi koja će moći igrati ovako kao protiv Španjolske ne samo jedno poluvrijeme, nego dovoljno dugo da rezultat počne ovisiti o Hrvatskoj, a ne samo o tome koliko će dugo izdržati pritisak protivnika.