cini se da se mostarski sindrom i draga uzrecica 'a ta ce on' proširila na citavu državu. Jer kad netko negdje spomene da je Blaž Sliškovic svojevremeno došao bliže od Miroslava Blaževica jednom velikom natjecanju, upravo ce dobiti 'a ta ce on' u facu.

Pobjeda nad Estonijom shvacena je kao povijesna i ona to jeste, ali još nema epitet odlucujuce, kao što je bila ona s Danskom na Koševu. Podsjecamo, tada je BiH pod vodstvom bradatog mostarskog trenera, nekada igracine kojeg su u nastojanju da ga zaustave s tribina gaðali nenormalno velikim patlidžanom (tu sam pricu cuo više puta nego pozdrav 'dobar dan'), bila gol daleko od direktnog plasmana na EP.

Bilo je 1:1, a naslov 'Izgorili u prevelikoj želji' bio je perfektno odmjeren. Zašto spominjemo taj naslov, kojeg je netko sigurno upotrijebio, ne znam tocno tko. Zato jer je bilo tako, jer je na igrace stavljen pritisak kao da se bore za živote bh. graðana, a ne za jedno lijepo nogometno ljeto u Portugalu, koje nas je eto mimoišlo. Kad vec ovo spominjem ne mogu a da još jednom ne oživim rijeci našeg TV mudraca i strucnjaka za poslovice Igora Kristica koji je tada rekao da 'Dancima ne treba vjerovati ni kada darove nose'. Danci nisu donijeli darove osim gola koji nas je pokopao, ali oni su radili svoj posao isto kao i Barbarez i društvo.

E sad kako su ga Barbarez i društvo radili, to je druga prica. Ne ciljam na njihovo zalaganje koje je bilo neosporno, nego na njihovo psihicko stanje uoci i za vrijeme utakmice u koje nam je lagani uvid dao nedavno sam Baka koji je izjavio da se 'dobro sjeca da je Barbarez tada bio blijed ko krpa,' a on je bio glavna karika, pokretac, Tito reprezentacije. Zašto je to bilo tako?

Zato što se i Barbareza i sve ostale nenormalno pritiskalo, ponajviše nama tipicnom euforijom, koja se eto opet javlja uoci dvije utakmice koje stoje izmeðu cire i Južne Afrike. Možda ciro i uspije, daj bože, a ako to i bude slucaj, ja cu se sjetiti da mu je put uspjeha utabao upravo Baka, onaj isti bradonja koji  s klupe nije otišao sa 'hvala Baka', nego s 'Baka ustašo', 'Baka kockaru'. A nije bio ustaša ni kockar kada je napravio prvu pravu multietnicku reprezentaciju za koju su sve tri nacije pocele igrati bez straha, ili barem sa daleko manjim strahom nego prije. Da ne odemo daleko, hocemo reci da je ciro sa svojim 'Mi Bosanci' uskocio na Bakinu poziciju koja je vec bila dobro namještena i da ga se treba ozbiljno poslušat kad nešto savjetuje ako ga ovaj baš nazove na mob i kaže: E ciro, Baka je... ne tvoja baka, BaKa, BaKa...

Nadam se da se Džeko, koji je usput dobio i pjesmu navijaca (NEMAMO PASOŠ, NEMAMO LIcNU, VOLIMO DžEKU VIŠE NEGO PIcKU), nece slomit ako se i ne ode u Afriku, mada ce to sigurno biti razocaranje.

- Jebe mi se, nek doðe ko go god hoce, odgovorio je ciraoux a pitanje polumrtvog Kemala Ahmetovica (AKA Pokojni Toza) 'koga priželjkuje u baražu' i to je donekle i dobro rješenje za borbu protiv euforije, mada je ciro upotrijebio svoje standardne sastojke pri davanju izjave - dosta htijenja i dvije žlice jebanja.

Upravo to što se ljudi poslije nasmiju, neki kažu i 'vidi budale stare', donekle je dobro za Džeku, a i ostale reprezentativace s kojih ciro svojim glupostima skida pritisak. Ipak je on stari lisac, bez obzira što nam se nekad cini da sigurno ne zna poimenice sve igrace s popisa koje pravi i što bi da sutra ode u Estoniju na estonskoj Federalnoj urlikao 'Mi Estonci!'

Nesvjesni toga vecina navijaca bh. reprezentacije rado ce reci: A ta ce Baka, Baraž Šerif Mubarek Olsun!

Preuzeto sa: supersajt.info