Od osnivanja do prvog svjetskog rata
Arsenal Football Club stigao je na svijet kada je skupina radnika tvornice Woolwich Arsenal Armament odlučila osnovati nogometnu momcad krajem 1886. godine. Klub je najprije igrao pod imenom Dial Square. Prva utakmica bila je pobjeda protiv Eastern Wanderersa, 11. prosinca 1886. godine. Ubrzo nakon toga usvojeno je novo ime - Royal Arsenal, a momčad je nastavila igrati prijateljske utakmice i lokalne kupove sljedećih nekoliko godina.
1891. godine klub je postao profesionalan i promijenio je ime u Woolwich Arsenal, a 1893. godine se napokon uključio u ligaško natjecanje. Topnici su na legendarni stadion Highbury preselili 1913. godine, tada kao drugoligaški klub. Nakon završetka Prvog svjetskog rata, Arsenal je pozvan u proširenu prvu ligu, u kojoj su ostali do današnjih dana.
Chapman i slavne tridesete
Herbert Chapman preuzeo je Arsenal 1925. godine i pet godina kasnije, 1930., odveo je momčad do prvog trofeja - pobjedom nad klubom Huddersfield Town u finalu FA kupa, a godinu dana kasnije Arsenal je po prvi put postao prvak Engleske. Između 1933. i 1935. Arsenal je tri puta zaredom osvajao naslov prvaka (što su uspjela postići još samo četiri kluba). Chapman je, nažalost, umro usred te serije, ali je već do tada postigao status klupske legende.
Menadžersku palicu preuzeo je George Allison, a dominacija Arsenala nastavila se i u ostatku desetljeća, tako da su 1936. u vitrine donijeli još jedan FA kup, a 1938. stigao je i novi naslov prvaka. U tom razdoblju u Arsenalu su igrali neki od najvećih igrača tog kluba svih vremena: Alex James, Ted Drake, Cliff Bastin, David Jack, Eddie Hapgood i George Male su samo neka od imena koja su sačinjavala jednu od najboljih momčadi prve engleske lige svih vremena.
Poslijeratni period i prva dvostruka titula
Drugi svjetski rat zaustavio je pobjednički niz, ali sa dolaskom Toma Whittakera na poziciju menadžera došli su i novi uspjesi. Arsenal je postao prvak u sezoni 1947./48. i 1952./53., te pobjednici FA kupa 1950. Šezdesete su donijele malo toga dobroga. Najveći uspjesi bila su dva finala Liga kupa, 1968. i 1969. godine, a u oba finala Arsenal je doživio poraze. Prvi europski trofej ipak je stigao u sezoni 1969./70., kada su pod vodstvom Bertiea Meea pobijedili belgijski Anderlecht u finalu Kupa velesajamskih gradova.
Još bolji rezultati stigli su sljedeće sezone. Momčad koju su čnili igrači poput Charliea Goergea, Goergea Armstronga, Raya Kennedya i kapetana Francka McLintocka, osvojila je dvostruku titulu, prvenstvo i FA kup. Naslov su osigurali pobjedom protiv najvećeg rivala Tottenhama na White Hart Laneu, a nakon toga su na Wembleyu pobijedili Liverpool u finalu FA kupa. Finale FA kupa igrali su i tri sljedeće godine, pod vodstvom Terrya Neilla, pobijedivši drugo od tri finala, ono protiv Manchester Uniteda. Ta je utakmica postala poznata pod nazivom "petominutno finale". 1980. su stigli do finala Kupa Pobjednika Kupova, sa momčadi koju su cinili, izmeðu ostalih, Graham Rix, Frank Stapleton, Pat Rice, David O'Leary i Liam Brady, ali su nakon izvođenja jedanaesteraca poraženi od španjolske Valencie.
Titule Georga Grahama
1986. godine menadžersku je funkciju od Dona Howea preuzeo George Graham, član momčadi koja je 1971. godine osvojila dvostruku titulu, i uslijedili su bolji dani. On je odveo Arsenal do prvog naslova osvajača Liga kupa u sezoni 1986./87., pobijedivši Liverpool u finalnoj utakmici rezultatom 2:1. Dvije godine kasnije, Arsenal je postao prvak, a naslov je potvrđen slavnim golom Michaela Thomasa u posljednjoj minuti susreta protiv Liverpoola na Anfieldu za pobjedu rezultatom 2:0. Novi naslov prvaka stigao je u sezoni 1990./91., kada je momčad, predvođena slavnim obrambenim kvartetom, izgubila samo jednu prvenstvenu utakmicu u cijeloj sezoni.
U sezoni 1992./93. Arsenal je postao prva engleska momčad koja je uspjela osvojiti oba domaća kup natjecanja iste godine. Poraženi finalist u oba je natjecanja bio Sheffield Wednesday. Grahamova uspješna era zaokružena je sljedeće godine osvajanjem Kupa Pobjednika Kupova, nakon pobjede u finalnoj utakmici u Kopenhagenu protiv talijanske Parme. 1995. imali su priliku ponovno osvojiti ovaj naslov, ali su poraženi u finalu od Real Zaragoze. George Graham tada je već otišao sa klupe, a naslijedio ga je Bruce Rioch, koji je na toj poziciji ostao samo jednu sezonu, ali je napravio veliki posao dovođenjem Dennisa Bergkampa, koji će kasnije postati jednim od najboljih napadača tog kluba svih vremena.
Era Arsena Wengera
Početkom sezone 1996./97. na Highbury je stigao Arsene Wenger, koji je tako postao prvi klupski menadžer koji nije rođen na britanskom otočju. U sezoni 1997./98., Wengerovoj prvoj kompletnoj na poziciji menadžera, Arsenal je osvojio naslov pobjednika Liga kupa i FA kupa, po drugi put u klupskoj povijesti. Dennisa Bergkampa sportski su novinari proglasili najboljim nogometašem u Engelskoj, a od udruge igrača dobio je takoðer nagradu za nogometaša godine. Sjajna sezona zaokružena je uspjehom francuskih reprezentativaca Patricka Vieire i Emmanuela Petita na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Navijači su se iste godine oprostili od legendarnog Iana Wrighta, koji je napustio klub kao najbolji strijelac u svim natjecanjima sa 185 službenih golova.
Sljedeće tri sezone Arsenal je završavao kao drugoplasirani u Premier ligi, a dubok su trag ostavili i u kup natjecanjima. 2000. godine poraženi su nakon izvođenja jedanaesteraca u finalu Kupa UEFA od turskog Galatasaraya, a sljedeće su sezone poraženi i u finalu FA kupa protiv Liverpoola, odigranom na Millennium stadionu u Cardiffu. 2001. godine po prvi su put dosegli četvrtfinale Lige prvaka, ali su poraženi od Valencie zbog pravila gola u gostima. U sezoni 2001./02. bila je još jedna sezona za rekorde. Arsenal je po treći put osvojio oba domaća kup natjecanja, a sezonu su završili sa 13 uzastopnih pobjeda. Osiguran je 12. naslov prvaka pobjedom protiv Manchester Uniteda na Old Traffordu, a momčad je cijele sezone ostala neporažena na gostovanjima.
Sljedeće sezone obrana naslova im je promakla za nekoliko bodova, ali su postali prvi engleski klub u više od 20 godina koji je uspio obraniti naslov pobjednika FA kupa, pobjedom nad Southamptonom u finalnoj utakmici. Thierry Henry bio je proglašen najboljim nogometašem i od strane igraca i od strane novinara. U sezoni 2003./04. naslov prvaka osvojen je bez doživljenog poraza, sa 11 bodova prednosti ispred Chelsea, a na putu do 13. ligaškog naslova oboreno je nekoliko rekorda.
U siječnju je u klub stigao španjolski mladi nogometaš Cesc Fabregas, a na kraju iste sezone postao je najmlađi nogometaš i strijelac u momčadi Arsenala svih vremena. Igrajući napadački, Arsenal je bio blizu četvrtog dvostrukog naslova u domaćim kupovima, ali su poraženi u polufinalu FA kupa. Nastup u Ligi prvaka završen je ponovno u četvrtfinalu. U domaćem prvenstvu, niz bez poraza produžen je i na sljedeću sezonu, tako da je Arsenal u kolovozu 2004. godine od Nittingham Foresta preuzeo rekord po broju utakmica bez poraza - Arsenal je u 49 uzastopnih prvenstvenih utakmica uspio ostati neporažen.
Topnici su u četiri sezone uspjeli osvojiti pet trofeja, kada je nakon izvođenja jedanaesteraca u finalu FA kupa poražen Manchester Uniteda. Odlučujući udarac izveo je kapetan momčadi Patrick Vieira, a pokazalo se kako je to njegov posljednji gol u dresu Arsenala, budući da je uskoro, nakon devet godina vjernosti Topnicima, otišao u talijanski Juventus.
Sezona 2005./06. ostat će upamćena po dvije velike stvari - Arsenal je po prvi put stigao do finala Lige prvaka, gdje su poraženi od Barcelone, a odigrane su i posljednje minute na legendarnom stadionu Highbury, koji je otišao u povijest, a zamijenilo ga je moderno i komforno zdanje na Ashburton Grove.
Emirates Stadium, nove generacije i povratak među osvajače
Početkom sezone 2006./07. Arsenal je preselio na novi stadion Emirates Stadium, izgrađen na Ashburton Groveu, čime je započelo novo poglavlje u klupskoj povijesti. Preseljenje na jedan od najmodernijih europskih stadiona donijelo je klubu znatno veće prihode, ali i financijska ograničenja koja su tijekom sljedećih godina utjecala na mogućnost dovođenja skupih pojačanja.
U tom razdoblju Arsene Wenger nastavio je graditi momčad oko mladih i talentiranih igrača poput Cesca Fabregasa, Robina van Persieja, Emmanuela Adebayora, Samira Nasrija, Tomáša Rosickog, Bacaryja Sagne i Thea Walcotta. Arsenal je redovito završavao među četiri najbolje momčadi Premier lige te se svake godine plasirao u Ligu prvaka, ali je dugo ostajao bez novih trofeja.
Najveći europski uspjeh nakon finala iz 2006. ostvaren je u sezoni 2008./09., kada su Topnici stigli do polufinala Lige prvaka, gdje ih je zaustavio Manchester United. U domaćim natjecanjima Arsenal je nekoliko puta igrao polufinala i finala, ali je niz bez osvojenog trofeja trajao gotovo devet godina.
Čekanju je konačno došao kraj u sezoni 2013./14. Arsenal je osvojio FA kup pobjedom 3:2 protiv Hull Cityja nakon produžetaka. Topnici su u finalu gubili 0:2, ali su golovima Santija Cazorle, Laurenta Koscielnyja i Aarona Ramseyja preokrenuli rezultat i osvojili prvi trofej nakon 2005. godine. Time je prekinut jedan od najdužih razdoblja bez trofeja u modernoj klupskoj povijesti.
Sljedeće dvije sezone donijele su nova slavlja u FA kupu. Arsenal je 2015. uvjerljivo svladao Aston Villu rezultatom 4:0, a 2017. u finalu pobijedio aktualnog prvaka Chelseaja 2:1. Tim uspjehom Arsene Wenger postao je prvi menadžer u povijesti koji je sedam puta osvojio FA kup.
Nakon gotovo 22 godine na klupi, Wenger je u proljeće 2018. objavio odlazak iz Arsenala. Za sobom je ostavio neizbrisiv trag kao najuspješniji i najdugovječniji menadžer u povijesti kluba. Osvojio je tri naslova prvaka Engleske, sedam FA kupova i sedam Community Shielda, a njegova neporažena momčad iz sezone 2003./04. ostala je upisana među najveće ekipe u povijesti engleskog nogometa.
Njegov nasljednik Unai Emery doveo je Arsenal do finala Europske lige 2019., no londonski je klub u finalu izgubio od Chelseaja rezultatom 4:1. Emery je krajem iste godine napustio klupu, a privremeni trener Freddie Ljungberg vodio je momčad do dolaska Mikela Artete.
Bivši kapetan Arsenala Mikel Arteta preuzeo je momčad u prosincu 2019. i već u svojoj prvoj sezoni osvojio FA kup. U finalu odigranom iza zatvorenih vrata zbog pandemije COVID-19 Arsenal je svladao Chelsea 2:1 zahvaljujući dvama pogocima Pierre-Emericka Aubameyanga. Nekoliko dana kasnije osvojen je i Community Shield pobjedom protiv Liverpoola nakon izvođenja jedanaesteraca.
Arteta je potom započeo temeljitu rekonstrukciju momčadi, oslanjajući se na mlade igrače poput Bukaya Sake, Gabriela Martinellija, Martina Ødegaarda, Williama Salibe i Declana Ricea. Arsenal se postupno vratio u sam vrh engleskog nogometa te je u sezonama 2022./23., 2023./24. i 2024./25. vodio veliku borbu za naslov prvaka s Manchester Cityjem, potvrdivši povratak među europsku elitu.
Velik uspjeh ostvaren je i u Europi. U sezoni 2024./25. Arsenal je stigao do polufinala Lige prvaka prvi put nakon šesnaest godina, čime je potvrđen napredak momčadi pod Artetinim vodstvom. Iako naslov prvaka Europe još uvijek ostaje neostvaren san, Arsenal je ponovno postao jedan od najcjenjenijih i najkonkurentnijih klubova europskog nogometa.
Danas Arsenal pripada najuspješnijim engleskim klubovima. Klub je osvojio 14 naslova prvaka Engleske, rekordnih 14 FA kupova, dva Liga kupa, 17 Community Shieldova, Kup pobjednika kupova te Kup velesajamskih gradova. Zahvaljujući bogatoj tradiciji, prepoznatljivom napadačkom stilu igre i velikom broju navijača diljem svijeta, Arsenal i dalje zauzima posebno mjesto u povijesti svjetskog nogometa.
Sezona 2025./26. ostat će upisana zlatnim slovima u povijest Arsenala. Momčad Mikela Artete osvojila je Premier ligu prvi put nakon legendarne sezone "Nepobjedivih" 2003./04., čime je prekinuto 22-godišnje čekanje na naslov prvaka Engleske. Arsenal je naslov osigurao kolo prije kraja prvenstva nakon izvanredne sezone u kojoj je tijekom većeg dijela natjecanja držao vodeću poziciju i iza sebe ostavio najveće rivale. Bio je to 14. naslov prvaka Engleske u klupskoj povijesti.
Ista sezona donijela je i novi veliki europski uspjeh. Arsenal je prvi put nakon 2006. godine izborio finale Lige prvaka, nakon što je na putu do Budimpešte eliminirao niz europskih velikana. U finalu na Puskás Areni protiv aktualnog prvaka Paris Saint-Germaina susret je nakon 120 minuta završio rezultatom 1:1, a francuski je klub bio uspješniji nakon izvođenja jedanaesteraca. Unatoč porazu, drugo finale Lige prvaka predstavljalo je potvrdu da se Arsenal ponovno nalazi među najjačim europskim klubovima.
Osvajanjem Premier lige i plasmanom u finale Lige prvaka Arsenal je okrunio višegodišnji proces izgradnje momčadi pod vodstvom Mikela Artete. Generacija predvođena Bukayom Sakom, Martinom Ødegaardom, Williamom Salibom, Declanom Riceom i ostalim nositeljima igre vratila je klub u sam vrh engleskog i europskog nogometa te otvorila novo razdoblje velikih ambicija.
Titule
Prvaci Engleske: 1930./31., 1932./33., 1933./34., 1934./35., 1937./38., 1947./48., 1952./53., 1970./71., 1988/89., 1990./91., 1997./98., 2001./02., 2003./04., 2025./2026.
Osvajači Community Shielda: 1930., 1931., 1933., 1934., 1938., 1948., 1953., 1998., 1999., 2002., 2004., 2014., 2015., 2017., 2020.. 2023.
Pobjednici FA kupa: 1930., 1936., 1950., 1971., 1979., 1993., 1998., 2002., 2003., 2005., 2014., 2015., 2017., 2020.
Pobjednici Liga kupa: 1987., 1993., 1997.
Europski naslovi:
1970. - Kup Velesajamskih gradova
1994. - Osvajači Kupa Pobjednika Kupova
