Od prvih koraka do slavnog švedskog trojca
Milan Foot-Ball and Cricket Club službeno je osnovan 16. prosinca 1899. godine, no ime Milan prvi se put u javnosti pojavilo dva dana kasnije u članku poznatog talijanskog sportskog lista Gazzetta dello Sport. Klub je imao svoje prvo sjedište u ulici Via Berchet u Milanu, a prvi predsjednik Alfred Ormonde Edwards učlanio je klub u Talijanski nogometni savez u siječnju 1900. godine. U svojoj prvoj službenoj sezoni momčad je odigrala samo jednu utakmicu protiv Torina. Unatoč porazu, osvojila je svoj prvi trofej, budući da je kralj Umberto I. dodijelio Milanu Kraljevu medalju.
Već u sezoni 1900./01. Milan je osvojio svoj prvi naslov prvaka Italije, a po drugi put kralj je igračima uručio Kraljevu medalju. Isto priznanje dobili su i godinu dana kasnije. Tijekom sljedećih godina Milan je nizao uspjehe te je postao najpopularniji klub u Lombardiji. Drugi Scudetto osvojio je u sezoni 1905./06., a već sljedeće godine stigao je i treći naslov prvaka. Glavni igrač tog razdoblja bio je belgijski napadač Van Hege, koji je postizao u prosjeku više od jednog pogotka po utakmici.
U sezoni 1914./15. prvenstvo je prekinuto prije završetka zbog početka Prvog svjetskog rata, a službena natjecanja u Italiji nastavljena su tek 1919. godine. Nakon nekoliko promjena u upravi kluba na mjesto predsjednika došao je Pietro Pirelli, koji je tu dužnost obnašao gotovo dva desetljeća. Upravo je tijekom njegova mandata izgrađen stadion San Siro, koji će kasnije postati jedan od najpoznatijih nogometnih stadiona na svijetu.
Između dva svjetska rata Milan nije ostvarivao rezultate vrijedne posebnog spomena. Godine 1936. klub je promijenio ime u Milan Associazione Sportiva, a četiri godine kasnije predsjednik je postao Umberto Trabattoni, koji je klub vodio sve do 1954. godine. U tom razdoblju Milan je imao nekoliko uspona i padova, ali je rijetko uspijevao završiti među četiri najbolje momčadi prvenstva. Početkom Drugog svjetskog rata prvenstvo je ponovno prekinuto, a nastavljeno je tek sezonom 1946./47. Tada je Milan osvojio četvrto mjesto iza velikog Torina, Juventusa i Modene. U sljedeće dvije sezone Rossoneri su završavali kao drugi i treći, dok je naslov oba puta pripao legendarnom Grande Torinu.
Dolazak Gunnara Nordahla, najboljeg strijelca Serie A u sezoni 1949./50. s čak 35 pogodaka, označio je početak nove ere u povijesti kluba. Milan je dodatno ojačao momčad dovođenjem vratara Lorenza Buffona te još dvojice Šveđana, Gunnara Grena i Nilsa Liedholma. Zajedno s Nordahlom činili su slavni napadački trojac "Gre-No-Li", jedan od najpoznatijih u povijesti europskog nogometa.
U sezoni 1950./51. Milan je osvojio svoj četvrti Scudetto, dok je Nordahl tri uzastopne sezone završavao kao najbolji strijelac talijanskog prvenstva. Novi naslov prvaka osvojen je i 1954., kada je u klub stigao urugvajski virtuoz Juan Alberto Schiaffino, jedan od najboljih nogometaša svog vremena. Schiaffino je vrlo brzo postao ključni igrač momčadi i jedan od glavnih kreatora nove generacije Milanovih uspjeha.
Prvi europski uspjesi
U sezoni 1955./56. Milan je odigrao svoju prvu utakmicu u tadašnjem Kupu europskih prvaka. Put do finala zaustavio je Real Madrid, koji će kasnije osvojiti prvo izdanje natjecanja. Iste sezone Rossoneri su drugi put uzastopno osvojili Latinski kup, svladavši u finalu Athletic Bilbao.
Pod vodstvom trenera Gipa Vianija Milan je u sezoni 1956./57. osvojio novi Scudetto, a veliko otkriće bio je Gastone Bean, koji je postigao 17 prvenstvenih pogodaka. Godinu dana kasnije momčadi se priključio José Altafini, a Milan je nakon velike borbe s Fiorentinom osvojio još jedan naslov prvaka Italije.
Posljednja sezona Juana Alberta Schiaffina u dresu Milana nije donijela nove trofeje, ali će ostati zapamćena po velikoj pobjedi nad gradskim rivalom Interom rezultatom 5:3, u kojoj je Altafini postigao čak četiri pogotka.
Dok su pedesete obilježili veliki strani nogometaši, šezdesete godine donijele su procvat domaćih talenata. U prvu momčad ušli su Giovanni Trapattoni, Trebbi, Alfieri i Noletti, dok je posebno mjesto zauzeo mladi Gianni Rivera, koji je za Milan debitirao sa samo 17 godina protiv svog bivšeg kluba Alessandrije.
Nakon završetka igračke karijere Nilsa Liedholma momčad je preuzeo legendarni Nereo Rocco. Njegov dolazak označio je početak razdoblja velikih međunarodnih uspjeha.
Prvi trofej bio je Scudetto, ali pravi vrhunac uslijedio je 22. svibnja 1963. godine na stadionu Wembley. U finalu Kupa europskih prvaka Milan je svladao Benficu rezultatom 2:1, zahvaljujući dvama pogocima Joséa Altafinija, dok je jedini pogodak za Portugalce postigao Eusébio. Cesare Maldini kao kapetan podigao je prvi europski trofej u povijesti kluba, a taj trenutak ostao je jedan od najslavnijih u Milanovoj povijesti.
Europski naslov ipak nije okrunjen osvajanjem Interkontinentalnog kupa. U dvoboju sa Santosom, predvođenim Peléom, Brazilci su bili uspješniji.
Na kraju iste sezone predsjednik Andrea Rizzoli napustio je klub nakon devet iznimno uspješnih godina tijekom kojih je Milan osvojio četiri naslova prvaka Italije, dva Latinska kupa i svoj prvi naslov prvaka Europe. Rizzoli će ostati zapamćen ne samo po sportskim uspjesima nego i po izgradnji trening centra Milanello, koji je i danas jedan od najmodernijih nogometnih kampova u Europi.
Nakon nekoliko razočaravajućih sezona Milan je u sezoni 1967./68. osvojio svoj deveti Scudetto, a iste godine stigao je i prvi Kup pobjednika kupova u povijesti kluba.
Godinu dana kasnije Rossoneri su ponovno osvojili Europu. U finalu Kupa europskih prvaka svladali su Ajax rezultatom 4:1, predvođeni sjajnim dvojcem Rivera - Prati te vratarom Fabiom Cudicinijem. Konačno je osvojen i toliko željeni Interkontinentalni kup protiv argentinskog Estudiantesa. Iako je Milan izgubio uzvrat u Buenos Airesu rezultatom 2:0, pobjeda 3:0 na San Siru bila je dovoljna za osvajanje svjetskog naslova.
15 sušnih godina i preporod u kasnim osamdesetim
Razdoblje od 1970. do 1985. godine bilo je jedno od najtežih u bogatoj povijesti Milana. Nakon velikih europskih uspjeha iz šezdesetih godina klub nije uspijevao održati kontinuitet rezultata, a česte promjene u upravi i na trenerskoj klupi dodatno su otežavale povratak u sam vrh talijanskog nogometa.
Najznačajniji trenutak tog razdoblja dogodio se u sezoni 1978./79., kada je Milan osvojio svoj deseti naslov prvaka Italije i stekao pravo nositi zvjezdicu iznad klupskog grba, priznanje koje u Italiji pripada klubovima s deset osvojenih prvenstava. Momčad koju je predvodio Nils Liedholm bila je spoj iskustva i mladosti, a među njezinim najvažnijim igračima nalazio se i mladi Franco Baresi, nogometaš koji će tijekom sljedeća dva desetljeća postati simbol Milana i jedan od najboljih braniča u povijesti svjetskog nogometa.
Iako su tijekom sedamdesetih godina osvojili još tri Kupa Italije i drugi Kup pobjednika kupova, rezultati u prvenstvu bili su promjenjivi. Klub su dodatno pogodili brojni problemi izvan terena. Krajem desetljeća Milan je bio upleten u aferu "Totonero", zbog koje je prvi put u svojoj povijesti izbačen u Serie B. Povratak među najbolje uslijedio je već nakon jedne sezone, ali je 1982. ponovno ispao u drugi rang natjecanja, ovaj put isključivo zbog loših rezultata na terenu.
Povratak u Serie A označio je početak novog stvaranja momčadi. Gianni Rivera završio je bogatu igračku karijeru, ali je ostao u klubu kao potpredsjednik, dok se u prvoj momčadi sve više afirmirao Paolo Maldini. Sin legendarnog Cesarea Maldinija debitirao je sa samo 16 godina i vrlo brzo pokazao da će postati jedan od najvećih igrača u povijesti Milana.
Nils Liedholm ponovno je preuzeo momčad, ali nije uspio vratiti klub u sam vrh talijanskog nogometa. Bilo je jasno da su Milanu potrebne velike promjene, kako na sportskom tako i na organizacijskom planu.
Prekretnica se dogodila 24. ožujka 1986. godine, kada je predsjednik postao poduzetnik Silvio Berlusconi. Njegov dolazak označio je početak potpuno nove ere. Klub je dobio financijsku stabilnost, moderan način upravljanja i jasnu ambiciju da ponovno postane jedan od najboljih u Europi.
Već tijekom prve godine Berlusconijeva mandata Milan je izborio plasman u europska natjecanja pobjedom protiv Sampdorije u doigravanju, a pogodak odluke postigao je Daniele Massaro.
Prava eksplozija uslijedila je u sezoni 1987./88. Berlusconi je na mjesto trenera doveo Arriga Sacchija, dotad relativno nepoznatog stručnjaka koji je revolucionirao talijanski nogomet. Njegov sustav igre temeljio se na visokom presingu, zonskoj obrani, brzom kretanju bez lopte i iznimnoj taktičkoj disciplini.
Istodobno je Milan doveo dvojicu nizozemskih reprezentativaca, Marca van Bastena i Ruuda Gullita, dok su momčad dodatno pojačali Carlo Ancelotti, Angelo Colombo i Alessandro Costacurta, koji je stigao iz omladinske škole kluba.
Sezona je bila jedna od najuzbudljivijih u povijesti Serie A. Milan je tijekom cijelog prvenstva vodio veliku borbu s Maradoninim Napolijem. Odluka je pala 1. svibnja 1988. na stadionu San Paolo, gdje su Rossoneri slavili 3:2 i praktički osigurali naslov prvaka. Nekoliko tjedana kasnije Milan je osvojio svoj jedanaesti Scudetto i započeo razdoblje koje će obilježiti europski nogomet.
Godinu dana kasnije momčadi se priključio i treći Nizozemac, Frank Rijkaard. Tako je nastao legendarni nizozemski trojac Van Basten - Gullit - Rijkaard, jedan od najboljih koje je svjetski nogomet ikada vidio.
U sezoni 1988./89. Milan je osvojio Kup europskih prvaka nakon impresivnog pohoda u kojem je izbacio Vitošu, Crvenu zvezdu, Werder Bremen i Real Madrid. Posebno se pamti polufinale protiv Reala, u kojem je Milan na San Siru slavio s uvjerljivih 5:0.
Finale protiv Steaue iz Bukurešta odigrano je na stadionu Camp Nou u Barceloni pred više od 98.000 gledatelja. Milan je odigrao jednu od najboljih utakmica u povijesti europskih finala i pobijedio rezultatom 4:0. Dva pogotka postigli su Marco van Basten i Ruud Gullit, a momčad je demonstrirala nogomet koji se i danas smatra jednim od vrhunaca moderne igre.
Europski naslov bio je tek početak. Milan je iste godine osvojio europski Superkup i Interkontinentalni kup, a godinu dana kasnije obranio je naslov prvaka Europe pobjedom protiv Benfice u Beču. Ponovno su osvojeni i europski Superkup te Interkontinentalni kup, čime je Sacchijev Milan postao najbolja momčad svijeta.
Pod Arrigom Sacchijem Rossoneri su osvojili jedan naslov prvaka Italije, dva Kupa europskih prvaka, dva europska Superkupa, dva Interkontinentalna kupa i jedan talijanski Superkup, ostavivši neizbrisiv trag u povijesti nogometa.
Nakon Sacchijeva odlaska reprezentaciju Italije preuzeo je njegov dotadašnji pomoćnik Fabio Capello. Pod njegovim vodstvom Milan je nastavio dominirati talijanskim nogometom. Između 1992. i 1996. osvojena su četiri naslova prvaka Italije, od čega tri uzastopna, te tri talijanska Superkupa.
Vrhunac Capellove ere stigao je 18. svibnja 1994. godine u Ateni. U finalu Lige prvaka Milan je potpuno nadigrao Barcelonu Johana Cruyffa, koja je bila veliki favorit, i pobijedio rezultatom 4:0. Pogotke su postigli Daniele Massaro (2), Dejan Savićević i Marcel Desailly, a ta se utakmica i danas smatra jednom od najvećih finalnih predstava u povijesti europskog nogometa.
Tijekom razdoblja Sacchija i Capella Milan je izgradio momčad koju mnogi smatraju jednom od najboljih svih vremena. Okosnicu su činili Franco Baresi, Paolo Maldini, Alessandro Costacurta, Mauro Tassotti, Roberto Donadoni, Demetrio Albertini, Carlo Ancelotti, Frank Rijkaard, Ruud Gullit i Marco van Basten, igrači koji su obilježili jednu od najslavnijih epoha u povijesti kluba.
Trofejno desetljeće
Razdoblje od 1986. do 1996. godine ostalo je upisano kao najuspješnije desetljeće u povijesti AC Milana. Momčad koju su predvodili Arrigo Sacchi i Fabio Capello postala je sinonim za pobjednički mentalitet, taktičku disciplinu i vrhunski nogomet. Rossoneri su u tom razdoblju osvojili brojne domaće i međunarodne trofeje te stekli status jedne od najvećih momčadi koje je nogomet ikada imao.
Nakon vrhunca sredinom devedesetih godina uslijedilo je razdoblje nešto slabijih rezultata. Klub više nije imao istu dominaciju u Italiji ni Europi, a na klupi su se izmjenjivali Óscar Tabárez, Arrigo Sacchi i ponovno Fabio Capello. Unatoč velikim imenima u momčadi, Milan nije uspijevao pronaći kontinuitet koji ga je krasio tijekom prethodnog desetljeća.
Povratak na vrh uslijedio je u sezoni 1998./99., kada je momčad pod vodstvom Alberta Zaccheronija osvojila svoj šesnaesti naslov prvaka Italije. U sezoni u kojoj je klub proslavio stotu obljetnicu postojanja Rossoneri su u dramatičnoj završnici prvenstva prestigli Lazio i osvojili Scudetto, predvođeni Oliverom Bierhoffom, Georgeom Weahom, Zvonimirom Bobanom, Demetriom Albertinijem i Paolom Maldinijem.
Nova velika era započela je u studenome 2001. godine povratkom Carla Ancelottija, ovoga puta u ulozi glavnog trenera. Nekadašnji veznjak Milana izgradio je jednu od najjačih momčadi u Europi, oslonjenu na spoj iskusnih prvaka i novih zvijezda.
U sastavu su bili Paolo Maldini, Alessandro Nesta, Cafu, Kaká, Andrea Pirlo, Clarence Seedorf, Gennaro Gattuso, Filippo Inzaghi, Rui Costa, Andrij Ševčenko i Dida, igrači koji će obilježiti jednu od najslavnijih generacija u povijesti kluba.
Prvi veliki uspjeh stigao je 28. svibnja 2003. godine na stadionu Old Trafford u Manchesteru. U prvom potpuno talijanskom finalu Lige prvaka Milan je nakon izvođenja jedanaesteraca svladao Juventus i osvojio svoj šesti europski naslov. Heroj finala bio je vratar Dida, dok je odlučujući jedanaesterac realizirao Andrij Ševčenko.
Iste godine Rossoneri su osvojili europski Superkup pobjedom protiv Porta te Kup Italije, prvi nakon više od četvrt stoljeća.
Sjajna forma nastavljena je i tijekom sezone 2003./04., kada je Milan osvojio sedamnaesti naslov prvaka Italije. Momčad je tijekom cijelog prvenstva igrala iznimno uvjerljivo, a Andrea Pirlo, Kaká i Ševčenko bili su među najboljim igračima Europe. Na početku sezone osvojen je i talijanski Superkup.
Sezona 2004./05. ostat će zauvijek upisana u povijest europskog nogometa. Milan je stigao do još jednog finala Lige prvaka, gdje ga je čekao Liverpool. Nakon fantastičnog prvog poluvremena Rossoneri su vodili 3:0 zahvaljujući pogocima Paola Maldinija i Hernána Crespa. Međutim, engleska momčad u drugom je dijelu u samo šest minuta izjednačila rezultat, a nakon produžetaka slavila je boljim izvođenjem jedanaesteraca. Istanbulsko finale smatra se jednim od najvećih preokreta u povijesti nogometa i jednim od najtežih poraza koje je Milan ikada doživio.
Nogomet je, međutim, pružio priliku za iskupljenje.
Samo dvije godine kasnije sudbina je ponovno spojila Milan i Liverpool u finalu Lige prvaka. Završna utakmica odigrana je 23. svibnja 2007. na Olimpijskom stadionu u Ateni, gradu u kojem je Milan trinaest godina ranije ostvario jednu od najvećih pobjeda u svojoj povijesti protiv Barcelone.
Ovoga puta Rossoneri nisu dopustili novo iznenađenje. Filippo Inzaghi postigao je oba pogotka u pobjedi 2:1 i donio Milanu sedmi naslov prvaka Europe. Kapetan Paolo Maldini podigao je još jedan pehar Lige prvaka, potvrdivši status jedne od najvećih legendi svjetskog nogometa.
Nekoliko mjeseci kasnije Milan je osvojio i svoj peti europski Superkup pobjedom protiv Seville. Nakon što su Španjolci poveli, Filippo Inzaghi započeo je preokret, a Rossoneri su slavili rezultatom 3:1 i još jednom potvrdili svoju europsku kvalitetu.
Godine 2007. Milan je konačno osvojio i FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo, jedini veliki trofej koji je dotad nedostajao u bogatoj klupskoj riznici. U finalu odigranom u Yokohami svladana je argentinska Boca Juniors rezultatom 4:2. Kaká je još jednom pokazao zašto je te godine proglašen najboljim nogometašem svijeta, a Milan je postao svjetski prvak po četvrti put računajući Interkontinentalni kup i Svjetsko klupsko prvenstvo.
Upravo će osvajanje svjetskog naslova označiti kraj još jedne velike generacije Rossonera. Sljedećih nekoliko godina klub je postupno ulazio u razdoblje smjene generacija. Legende poput Paola Maldinija, Alessandra Costacurte, Filippa Inzaghija, Gennara Gattusa, Clarencea Seedorfa, Andree Pirla i Nestine generacije polako su završavale svoje bogate karijere ili napuštale San Siro, ostavljajući iza sebe jedno od najslavnijih razdoblja u povijesti Milana.
Novo stoljeće, novi izazovi
Osvajanje sedmog naslova europskog prvaka 2007. godine predstavljalo je vrhunac jedne od najvećih generacija u povijesti Milana. Momčad Carla Ancelottija još je nekoliko sezona ostala među najboljima u Europi, ali bilo je jasno da se bliži kraj ere koju su obilježili Paolo Maldini, Alessandro Nesta, Andrea Pirlo, Clarence Seedorf, Gennaro Gattuso, Filippo Inzaghi i brojni drugi velikani.
Milan je i dalje redovito nastupao u Ligi prvaka, no rezultati više nisu bili na razini prethodnog desetljeća. Sve više ključnih igrača ulazilo je u završnicu svojih karijera, a klub je postupno započeo proces obnove momčadi.
Veliku pozornost izazvalo je ljeto 2010., kada su na San Siro stigli Zlatan Ibrahimović i Robinho. Njihov dolazak donio je novu kvalitetu u napadu, dok je iskusni Massimiliano Allegri na klupi uspio izgraditi pobjedničku momčad. Predvođeni Ibrahimovićem, Thiagom Silvom, Alexandreom Patom, Clarenceom Seedorfom, Markom van Bommelom i Antoniom Cassanom, Rossoneri su u sezoni 2010./11. osvojili svoj osamnaesti naslov prvaka Italije, prvi nakon sedam godina čekanja. Nekoliko mjeseci kasnije osvojili su i talijanski Superkup pobjedom protiv gradskog rivala Intera.
Unatoč povratku na vrh Serie A, Milan nije uspio zadržati istu razinu konkurentnosti. U sljedećim sezonama klub su napustili brojni nositelji igre, među kojima su bili Gennaro Gattuso, Alessandro Nesta, Clarence Seedorf, Filippo Inzaghi, Thiago Silva i Zlatan Ibrahimović. Završetkom njihovih karijera ili odlascima iz kluba završilo je jedno od najslavnijih razdoblja u Milanovoj povijesti.
Nakon odlaska Silvija Berlusconija s mjesta predsjednika završila je i era koja je trajala više od tri desetljeća. Tijekom njegova mandata Milan je osvojio 29 velikih trofeja i postao jedan od najuspješnijih klubova u povijesti svjetskog nogometa. Godine 2017. vlasništvo je preuzela kineska kompanija Rossoneri Sport Investment, ali novi projekt nije donio očekivane rezultate. Zbog financijskih problema klub je već godinu dana kasnije prešao u vlasništvo američkog fonda Elliott Management, koji je započeo financijsku stabilizaciju i dugoročnu obnovu.
Ključnu ulogu u povratku Milana imao je sportski direktor Paolo Maldini. Nekadašnji legendarni kapetan okupio je mladu i talentiranu momčad u kojoj su se istaknuli Theo Hernández, Rafael Leão, Sandro Tonali, Ismaël Bennacer, Mike Maignan, Fikayo Tomori i Olivier Giroud. Posebno važan bio je povratak Zlatana Ibrahimovića, čije je iskustvo i pobjednički karakter značajno utjecalo na razvoj mlađih igrača.
Pod vodstvom Stefana Piolija Milan je iz sezone u sezonu napredovao, a vrhunac je stigao u sezoni 2021./22. Rossoneri su osvojili svoj devetnaesti Scudetto, prvi nakon jedanaest godina čekanja. Naslov je potvrđen pobjedom protiv Sassuola u posljednjem kolu, čime je Milan ponovno postao prvak Italije.
Sljedeće sezone klub se nakon dugog izbivanja vratio među europsku elitu. U Ligi prvaka stigao je do polufinala prvi put nakon šesnaest godina, eliminiravši Tottenham i Napoli prije nego što ga je zaustavio gradski rival Inter. Iako nije izboreno finale, taj je rezultat označio potvrdu da se Milan ponovno nalazi među najboljim europskim klubovima.
U ljeto 2022. vlasništvo nad klubom preuzela je investicijska grupa RedBird Capital Partners, koja je nastavila razvijati projekt započet pod Elliottom. Naglasak je stavljen na financijsku održivost, razvoj mladih igrača i dugoročnu konkurentnost, uz istodobno planiranje izgradnje novog stadiona.
Sezona 2023./24. donijela je nova očekivanja, ali i određena razočaranja. Milan je završio kao doprvak Serie A, dok je u europskim natjecanjima ostao bez željenog iskoraka. Nakon završetka prvenstva Stefano Pioli napustio je klupu nakon gotovo pet godina tijekom kojih je vratio klub u vrh talijanskog nogometa.
Njegov nasljednik postao je Paulo Fonseca, kojemu je povjerena zadaća nastavka razvoja momčadi. Međutim, rezultati tijekom prve polovice sezone nisu ispunili očekivanja uprave, pa je tijekom sezone došlo do nove promjene na klupi. Klub je nastavio tražiti stabilnost i povratak u borbu za najveće trofeje, oslanjajući se na kombinaciju iskusnih igrača i mladih talenata.
Do ljeta 2026. Milan je ostao jedan od najvećih europskih klubova, s bogatom tradicijom i jasnom ambicijom povratka na sam vrh. San Siro i dalje je jedno od najprepoznatljivijih nogometnih zdanja na svijetu, dok je klub nastavio raditi na projektu izgradnje novog stadiona koji bi trebao označiti početak nove epohe.
Više od 125 godina nakon osnutka, Milan je ostao simbol talijanskog i europskog nogometa. Sedam naslova europskog prvaka, devetnaest osvojenih Scudetta, pet Kupova Italije, osam talijanskih Superkupova, pet europskih Superkupova, tri Interkontinentalna kupa i jedno FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo svrstavaju Rossonere među najtrofejnije klubove u povijesti svjetskog nogometa. Iako su tijekom svoje povijesti prolazili kroz uspone i padove, Milan je uvijek pronalazio način za povratak među najbolje, potvrđujući svoj status jednog od istinskih velikana svjetskog nogometa.
Trofeji:
Scudetto:
1901., 1906., 1907., 1950./51., 1954./55., 1956./57., 1958./59., 1961./62., 1967./68., 1978./79., 1987./88., 1991./92., 1992./93., 1993./94., 1995./96., 1998./99., 2003./04., 2010./11., 2021./22.
Coppa Italia:
1966./67., 1971./72., 1972./73., 1976./77., 2002./03.
Talijanski Superkup:
1988., 1992., 1993., 1994., 2004., 2011., 2016.
(Napomena: Superkup osvojen nakon Scudetta 2003./04. odigran je 2004., a ne 2005.)
Liga/Kup prvaka:
1962./63., 1968./69., 1988./89., 1989./90., 1993./94., 2002./03., 2006./07.
Kup pobjednika kupova:
1967./68., 1972./73.
Europski Superkup:
1989., 1990., 1994., 2003., 2007.
Interkontinentalni kup / FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo:
1969., 1989., 1990., 2007.
