Počeci Juventusa i uspon do prve velike dominacije
Povijest Juventusa započela je krajem 19. stoljeća, u razdoblju kada se nogomet tek počeo širiti Italijom. Za razliku od mnogih tadašnjih klubova koje su osnivali industrijalci ili strane zajednice, Juventus je nastao zahvaljujući skupini srednjoškolaca koji su dijelili ljubav prema novoj igri. Nitko od njih nije mogao ni zamisliti da će njihov školski projekt prerasti u klub koji će postati najtrofejniji u povijesti talijanskog nogometa i jedan od najvećih sportskih simbola Italije.
Dana 1. studenoga 1897. skupina učenika Klasične gimnazije Massimo d'Azeglio okupila se u ulici Corso Re Umberto u Torinu te odlučila osnovati nogometni klub. Među njima je bio i Enrico Canfari, koji je postao prvi predsjednik kluba, dok je njegov brat Eugenio imao važnu ulogu u organizaciji prvih aktivnosti. Za ime novog kluba odabrana je latinska riječ Juventus, što znači "mladost", simbolizirajući energiju i entuzijazam njegovih osnivača.
U prvim godinama postojanja klub nije imao vlastiti stadion ni ozbiljnu organizacijsku strukturu. Treninzi i utakmice održavali su se na različitim gradskim igralištima, a igrači su sami financirali opremu i organizaciju putovanja. Prvi dresovi bili su ružičaste boje s crnim kravatama, no zbog loše kvalitete tkanine brzo su izblijedjeli. Klub je zato odlučio naručiti novu opremu iz Engleske. Zbog nesporazuma pri narudžbi umjesto očekivanih ružičastih stigli su crno-bijeli dresovi inspirirani engleskim Notts Countyjem. Upravo će ta kombinacija boja postati jedan od najprepoznatljivijih simbola svjetskog nogometa.
Juventus je prvi put nastupio u talijanskom prvenstvu 1900. godine. Iako u početku nije mogao konkurirati tada najjačim klubovima poput Pro Vercellija i Genoe, iz godine u godinu napredovao je zahvaljujući sve boljoj organizaciji i rastućoj popularnosti.
Prvi Scudetto i razvoj kluba
Veliki iskorak dogodio se 1905. godine kada je Juventus osvojio svoj prvi naslov prvaka Italije. U dramatičnoj završnici prvenstva nadmašio je Genou i Milanese te prvi put postao najbolja momčad u zemlji. Taj je uspjeh označio početak uspona kluba među talijansku nogometnu elitu.
Nedugo nakon osvajanja prvog Scudetta došlo je do ozbiljnih neslaganja unutar uprave. Predsjednik Alfredo Dick, jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj Juventusa, razišao se s ostatkom vodstva te napustio klub. Sa sobom je poveo nekoliko igrača i ubrzo sudjelovao u osnivanju gradskog rivala Torina, čime je započelo jedno od najvećih nogometnih rivalstava u Italiji.
Sljedeće godine nisu bile jednostavne. Juventus je prolazio kroz razdoblje rezultatskih oscilacija, dok su talijanskim nogometom dominirali Pro Vercelli, Casale i Genoa. Izbijanje Prvog svjetskog rata dodatno je usporilo razvoj kluba, a brojni igrači i članovi uprave bili su mobilizirani.
Nakon završetka rata Juventus se postupno vraćao u vrh talijanskog nogometa. Klub je privlačio sve više navijača, a među prvim reprezentativcima koji su nosili crno-bijeli dres bili su vratar Giovanni Giacone te braniči Virginio Rosetta i Umberto Caligaris, igrači koji će kasnije postati važan dio talijanske reprezentacije.
Dolazak obitelji Agnelli
Prijelomni trenutak u povijesti Juventusa dogodio se 24. srpnja 1923. godine, kada je predsjednikom kluba postao Edoardo Agnelli, sin osnivača automobilskog diva FIAT Giovannija Agnellija. Time je započela neraskidiva povezanost između Juventusa i obitelji Agnelli, koja traje više od jednog stoljeća.
Edoardo Agnelli odmah je započeo profesionalizaciju kluba. Juventus je dobio stabilnije financiranje, kvalitetniju organizaciju i modernije uvjete za rad. Izgrađen je novi stadion u ulici Corso Marsiglia, koji je u to vrijeme bio jedan od najsuvremenijih sportskih objekata u Italiji.
U istom razdoblju u prvu momčad stigao je mladi vratar Gianpiero Combi. Njegova sigurnost među vratnicama ubrzo ga je pretvorila u jednog od najboljih vratara Europe, a kasnije i u kapetana talijanske reprezentacije.
Pet uzastopnih naslova prvaka
Dolaskom trenera Carla Carcana krajem dvadesetih godina Juventus je postao najjača momčad u Italiji. Carcano je stvorio discipliniranu i taktički vrlo naprednu momčad koja je godinama dominirala domaćim prvenstvom.
Okosnicu slavne generacije činili su Gianpiero Combi, Virginio Rosetta, Umberto Caligaris, Luis Monti, Renato Cesarini, Raimundo Orsi, Giovanni Ferrari, Mario Varglien, Felice Borel i Luigi Bertolini. Mnogi od njih bili su standardni reprezentativci Italije i kasniji svjetski prvaci.
Između 1931. i 1935. Juventus je osvojio čak pet uzastopnih naslova prvaka Italije, što je u to vrijeme bio nezabilježen uspjeh u talijanskom nogometu. Klub je potpuno dominirao Serie A zahvaljujući iznimno organiziranoj igri, čvrstoj obrani i napadačkoj učinkovitosti.
U isto vrijeme brojni Juventusovi nogometaši činili su okosnicu reprezentacije Italije koja je 1934. godine osvojila prvo Svjetsko prvenstvo. Gianpiero Combi bio je kapetan reprezentacije, dok su Rosetta, Caligaris, Bertolini, Ferrari, Orsi i Monti imali ključne uloge u momčadi koju je vodio Vittorio Pozzo.
Tijekom tog razdoblja započela je i izgradnja velikog gradskog stadiona koji je otvoren 1933. godine. Objekt je u vrijeme fašističkog režima nosio ime Stadio Benito Mussolini, a nakon Drugog svjetskog rata preimenovan je u Stadio Comunale. Desetljećima će upravo taj stadion biti dom Juventusa i mjesto na kojem će klub ostvariti neke od najvećih uspjeha u svojoj povijesti.
Smrt predsjednika Edoarda Agnellija u zrakoplovnoj nesreći 1935. godine označila je kraj prve velike ere Juventusa. Klub je izgubio čovjeka koji je postavio temelje njegove moderne organizacije, ali vrijednosti koje je usadio ostale su trajni dio identiteta Bianconera. U desetljećima koja su slijedila Juventus će nastaviti graditi pobjedničku tradiciju, a nova velika generacija predvođena Giampierom Bonipertijem ponovno će ga dovesti na sam vrh talijanskog i europskog nogometa.
Boniperti, europski uspjesi i stvaranje nogometnog velikana
Smrt Edoarda Agnellija 1935. godine označila je kraj prve velike ere Juventusa. Klub je ostao bez predsjednika koji je postavio temelje moderne organizacije i pretvorio Bianconere u najjaču momčad Italije. U godinama koje su uslijedile dominacija je postupno oslabila, a izbijanje Drugog svjetskog rata ponovno je zaustavilo razvoj talijanskog nogometa.
Unatoč teškim okolnostima Juventus je uspio sačuvati svoju organizacijsku stabilnost i status jednog od najvećih klubova u zemlji. Nakon završetka rata započela je obnova momčadi koja će tijekom sljedećih desetljeća ponovno obilježiti talijanski nogomet.
Giampiero Boniperti postaje simbol Juventusa
Jedna od najvažnijih osoba u povijesti Juventusa pojavio se 1946. godine. Mladi napadač Giampiero Boniperti debitirao je za prvu momčad sa samo osamnaest godina i vrlo brzo pokazao izniman talent. Već u svojoj prvoj punoj sezoni postao je najbolji strijelac Serie A, a ubrzo i vođa momčadi.
Boniperti nije bio klasični golgeter. Odlikovali su ga inteligencija, pregled igre, tehnička kvaliteta i sposobnost prilagodbe različitim ulogama u napadu. Tijekom petnaest sezona odigrao je 444 službene utakmice za Juventus i postigao 178 pogodaka, čime je desetljećima držao klupske rekorde po broju nastupa i golova.
Još važnije od statistike bilo je njegovo shvaćanje nogometa i pobjedničkog mentaliteta. Njegova poznata izjava: "Pobijediti nije važno, to je jedino što se računa", postala je dio identiteta Juventusa, iako je kasnije najčešće citirana u nešto drukčijem obliku.
Boniperti će nakon završetka igračke karijere ostati u klubu kao predsjednik i jedan od najutjecajnijih ljudi u njegovoj povijesti, zbog čega ga mnogi smatraju najvećom legendom Juventusa.
Povratak na vrh talijanskog nogometa
Godine 1947. upravljanje klubom ponovno je preuzela obitelj Agnelli. Novi predsjednik postao je Giovanni Agnelli, sin tragično preminulog Edoarda, koji je nastavio razvijati klub prema profesionalnim standardima.
Uz Bonipertija, važnu ulogu imali su Carlo Parola, John Hansen i Karl Aage Præst, dvojica vrhunskih danskih reprezentativaca koji su činili jedan od najopasnijih napadačkih tandema u Europi.
Rezultat njihova rada bila su dva nova naslova prvaka Italije. Juventus je osvojio Scudetto 1950., prvi nakon petnaest godina čekanja, a dvije godine kasnije stigao je i novi naslov, potvrdivši povratak među najbolje talijanske klubove.
Charles, Sivori i deseta zvjezdica
Sredinom pedesetih godina predsjedničku dužnost preuzeo je Umberto Agnelli. Uprava je odlučila stvoriti novu generaciju sposobnu dominirati talijanskim nogometom, pa su u Torino stigla dva spektakularna pojačanja.
Prvi je bio velški napadač John Charles, jedan od najboljih centarfora svoga vremena. Visok gotovo dva metra, Charles je bio jednako uvjerljiv u napadu i obrani, a zbog iznimno korektne igre tijekom cijele karijere nikada nije bio isključen.
Drugi je bio Omar Sívori, argentinski virtuoz nevjerojatne tehnike i kreativnosti, koji će 1961. osvojiti Zlatnu loptu kao najbolji europski nogometaš.
Zajedno s Bonipertijem stvorili su legendarni napadački trojac poznat kao "Magični trio". Njihova kombinacija snage, tehnike i golgeterskog instinkta donijela je Juventusu novu eru uspjeha.
Klub je osvojio naslove prvaka Italije 1958., 1960. i 1961., a upravo je Scudetto iz 1958. bio deseti u klupskoj povijesti. Juventus je tako postao prvi talijanski klub kojemu je dopušteno nositi zlatnu zvjezdicu iznad grba kao simbol deset osvojenih prvenstava. Taj će običaj kasnije postati tradicija talijanskog nogometa.
Osim domaćih uspjeha Juventus je sve češće ostvarivao zapažene rezultate u europskim natjecanjima, čime je počeo graditi ugled izvan granica Italije.
Boniperti gradi novu pobjedničku eru
Nakon završetka igračke karijere Boniperti nije napustio Juventus. Naprotiv, postao je predsjednik kluba i jedan od glavnih arhitekata njegovih budućih uspjeha.
Pod njegovim vodstvom Juventus je sedamdesetih godina izrastao u najjači klub Italije. Za trenera je imenovan Čehoslovak Čestmír Vycpálek, a kasnije su momčad vodili Carlo Parola i Giovanni Trapattoni, trener koji će obilježiti jedno od najuspješnijih razdoblja u klupskoj povijesti.
Na terenu su se pojavile nove legende poput Dina Zoffa, Gaetana Sciree, Claudia Gentilea, Antonella Cuccureddua, Franca Causija, Roberta Bettege, Pietra Anastasija i Marca Tardellija. Juventus je ponovno postao momčad koju je bilo iznimno teško pobijediti.
Između 1972. i 1986. osvojio je čak devet naslova prvaka Italije. Takva dominacija bila je nezapamćena u Serie A i učvrstila je status Juventusa kao najuspješnijeg talijanskog kluba.
Europska afirmacija
Istodobno su stizali i prvi veliki međunarodni trofeji. Juventus je 1977. osvojio Kup UEFA pobjedom protiv Athletic Bilbaa, što je bio prvi veliki europski naslov u povijesti kluba.
Dolaskom Michela Platinija početkom osamdesetih godina momčad je dobila jednog od najboljih nogometaša svijeta. Francuz je tijekom pet sezona osvojio tri uzastopne Zlatne lopte, tri puta bio najbolji strijelac Serie A i predvodio Juventus do novih domaćih i međunarodnih uspjeha.
Godine 1984. Juventus je osvojio Kup pobjednika kupova, pobijedivši Porto u finalu, a iste godine stigao je i europski Superkup nakon pobjede nad Liverpoolom.
Vrhunac tog razdoblja dogodio se 29. svibnja 1985. godine kada je Juventus u Bruxellesu osvojio svoj prvi Kup europskih prvaka pobjedom 1:0 protiv Liverpoola. Jedini pogodak postigao je Michel Platini iz kaznenog udarca.
Nažalost, taj povijesni uspjeh ostao je zauvijek zasjenjen tragedijom na stadionu Heysel. Neposredno prije početka utakmice došlo je do urušavanja zida nakon nereda među navijačima, pri čemu je poginulo 39 ljudi, većinom navijača Juventusa, dok ih je više od 600 ozlijeđeno. Katastrofa na Heyselu smatra se jednom od najvećih tragedija u povijesti nogometa i trajno je obilježila oba kluba.
Unatoč velikom sportskom uspjehu, slavlje nije postojalo. Igrači Juventusa podigli su europski pehar u atmosferi tuge, a cijeli nogometni svijet ostao je potresen događajima koji su promijenili sigurnosne standarde na stadionima diljem Europe.
Nekoliko mjeseci kasnije Juventus je osvojio i Interkontinentalni kup pobjedom protiv argentinskog Argentinos Juniorsa nakon izvođenja jedanaesteraca u Tokiju. Time je postao prvi klub u povijesti koji je osvojio sva tadašnja velika UEFA-ina i svjetska klupska natjecanja, potvrdivši status jednog od najvećih nogometnih velikana svijeta.
Početkom druge polovice osamdesetih jedna velika generacija polako je silazila sa scene. Odlazili su Platini, Scirea, Tardelli i ostali velikani, a Juventus je ulazio u razdoblje smjene generacija. Iako će rezultati kratkotrajno oscilirati, već početkom devedesetih pojavit će se nova momčad predvođena Alessandrom Del Pierom, Marcelom Lippijem i nizom svjetskih zvijezda koja će ponovno vratiti Juventus na europski vrh.
Nova europska slava i put prema novoj dominaciji
Nakon velikih uspjeha tijekom osamdesetih godina Juventus je ušao u razdoblje rezultatskih oscilacija. Iako su Bianconeri i dalje pripadali vrhu talijanskog nogometa, europski trofeji izostajali su gotovo cijelo desetljeće. Promjene trenera i smjena generacija obilježile su kraj osamdesetih i početak devedesetih godina, no klub je zahvaljujući stabilnosti obitelji Agnelli ostao među najvećim europskim velikanima.
Prvi veliki uspjeh u novom desetljeću stigao je 1990. godine. Pod vodstvom Dina Zoffa Juventus je osvojio Coppa Italiju i Kup UEFA, pobijedivši Fiorentinu u talijanskom finalu europskog natjecanja. Bila je to ujedno posljednja sezona na legendarnom stadionu Comunale prije preseljenja na novoizgrađeni Stadio delle Alpi, izgrađen za Svjetsko prvenstvo 1990.
Iako je Delle Alpi bio jedan od najmodernijih stadiona svog vremena, navijači ga nikada nisu u potpunosti prihvatili. Velika udaljenost tribina od terena, atletska staza i hladna atmosfera značajno su umanjili doživljaj utakmica. Stadion je često bio predmet kritika, pa će upravo njegova rekonstrukcija dvadesetak godina kasnije postati jedan od najvažnijih projekata u povijesti kluba.
Marcello Lippi stvara novu veliku momčad
Nakon nekoliko sezona bez naslova uprava je 1994. godine za trenera imenovala Marcella Lippija. Pokazalo se da je riječ o jednoj od najboljih odluka u povijesti Juventusa.
Lippi je vrlo brzo stvorio iznimno kvalitetnu momčad u kojoj su glavne uloge imali Gianluca Vialli, Fabrizio Ravanelli, Didier Deschamps, Paulo Sousa, Ciro Ferrara, Angelo Peruzzi, Antonio Conte i mladi Alessandro Del Piero, koji je ubrzo postao novo zaštitno lice kluba.
Već u prvoj sezoni Juventus je osvojio Serie A i Coppa Italiju, čime je prekinuo devetogodišnje čekanje na naslov prvaka Italije. Bio je to početak jednog od najuspješnijih razdoblja u modernoj povijesti kluba.
Osvajanje Europe
Vrhunac Lippijeve prve ere stigao je u sezoni 1995./96. Juventus je izborio finale Lige prvaka protiv aktualnog prvaka Europe Ajaxa.
Finale odigrano na Olimpijskom stadionu u Rimu završilo je rezultatom 1:1 nakon produžetaka. Za Juventus je pogodio Fabrizio Ravanelli, dok je Ajax izjednačio preko Jarija Litmanena. O pobjedniku su odlučivali jedanaesterci, a presudni pogodak postigao je Vladimir Jugović za konačnih 4:2.
Juventus je tako drugi put u svojoj povijesti osvojio naslov europskog prvaka, jedanaest godina nakon trijumfa na Heyselu.
Iste godine Bianconeri su osvojili i UEFA Superkup protiv Paris Saint-Germaina te Interkontinentalni kup pobjedom nad River Plateom u Tokiju. Jedini pogodak u finalu postigao je Alessandro Del Piero, koji je tim golom simbolično preuzeo ulogu novog vođe momčadi.
Tri uzastopna finala Lige prvaka
Lippijev Juventus nastavio je dominirati europskim nogometom. U sezoni 1996./97. osvojio je novi Scudetto, ali je u finalu Lige prvaka poražen od Borussije Dortmund rezultatom 3:1.
Godinu dana kasnije Juventus je ponovno stigao do finala, ovoga puta protiv Real Madrida u Amsterdamu. Španjolski velikan slavio je 1:0 pogotkom Predraga Mijatovića, a Juventus je drugi put zaredom ostao bez europske krune.
Unatoč tim porazima, tri uzastopna finala Lige prvaka potvrđivala su da je riječ o jednoj od najboljih momčadi Europe.
Istodobno su u Torino pristizale nove zvijezde. Zinedine Zidane vrlo brzo postao je jedan od najboljih veznih igrača svijeta, dok su Filippo Inzaghi, Edgar Davids i Lilian Thuram dodatno povećali kvalitetu momčadi.
Del Piero postaje simbol nove generacije
Krajem devedesetih Alessandro Del Piero prerastao je u najveću zvijezdu Juventusa. Njegova tehnika, precizan udarac i sposobnost odlučivanja najvećih utakmica učinili su ga jednim od najboljih napadača svoje generacije.
Iako je teško stradao zbog ozljede koljena 1998. godine, Del Piero se uspio vratiti na najvišu razinu i tijekom sljedećih godina postati kapetan, najbolji strijelac i rekorder po broju nastupa za Juventus.
Uz njega važnu ulogu imali su David Trezeguet, Pavel Nedvěd, Gianluigi Buffon, Mauro Camoranesi, Alessandro Birindelli i Gianluca Zambrotta.
Novi naslovi i novo europsko finale
Marcello Lippi vratio se na klupu 2001. godine i odmah osvojio naslov prvaka Italije. Juventus je ponovio uspjeh i sljedeće sezone, osvojivši drugi uzastopni Scudetto.
U sezoni 2002./03. Bianconeri su ponovno stigli do finala Lige prvaka. Protivnik je bio Milan, a finale na Old Traffordu prvi je put u povijesti spojilo dva talijanska kluba u borbi za europski naslov.
Nakon 120 minuta igre nije bilo pogodaka, pa su odlučivali jedanaesterci. Milan je bio uspješniji rezultatom 3:2, dok je Pavel Nedvěd zbog suspenzije morao propustiti najvažniju utakmicu sezone. Mnogi navijači Juventusa upravo njegov izostanak smatraju jednim od ključnih razloga poraza.
Iste godine klub je pogodila velika tragedija. Preminuo je Giovanni Agnelli, čovjek koji je desetljećima bio zaštitno lice FIAT-a i jedan od najvažnijih ljudi u povijesti Juventusa. Samo godinu dana kasnije preminuo je i njegov brat Umberto Agnelli, čime je završilo jedno od najvažnijih razdoblja u povijesti obitelji koja je više od osamdeset godina upravljala klubom.
Posljednji uspjesi prije najveće krize
U ljeto 2004. trener Juventusa postao je Fabio Capello. Iskusni stručnjak odmah je stvorio iznimno snažnu momčad predvođenu Buffonom, Cannavarom, Thuramom, Emersonom, Ibrahimovićem, Trezeguetom, Del Pierom i Nedvědom.
Juventus je osvojio prvenstva u sezonama 2004./05. i 2005./06., potvrdivši status najbolje momčadi u Italiji. Međutim, upravo će ti uspjesi ubrzo biti zasjenjeni najvećom aferom u povijesti talijanskog nogometa.
U proljeće 2006. izbila je afera poznata kao Calciopoli, koja je potpuno promijenila budućnost Juventusa. Klub je optužen za nedopušten utjecaj na delegiranje sudaca, oba osvojena naslova prvaka su mu oduzeta, a disciplinska komisija izrekla je najtežu kaznu u njegovoj povijesti - izbacivanje u Serie B uz oduzimanje bodova.
Bio je to početak najtežeg razdoblja u povijesti Juventusa, ali i uvod u jedan od najvećih povrataka koje je europski nogomet ikada vidio. Upravo iz te krize nekoliko godina kasnije rodit će se momčad koja će osvojiti devet uzastopnih naslova prvaka Italije i ponovno vratiti Juventus među najveće klubove Europe.
Calciopoli, nova dominacija i povratak među europsku elitu
Afera Calciopoli iz 2006. godine predstavlja najveću prekretnicu u modernoj povijesti Juventusa. Nakon višemjesečne istrage Talijanski nogometni savez odlučio je oduzeti Juventusu naslove prvaka osvojene u sezonama 2004./05. i 2005./06. te ga prvi put u povijesti poslati u Serie B. Uz izbacivanje u drugi rang natjecanja klub je novu sezonu započeo s bodovnim minusom, dok su brojni dužnosnici kažnjeni višegodišnjim zabranama rada u nogometu.
Odluka je izazvala veliku podjelu u talijanskoj javnosti. Dok su jedni smatrali da je kazna opravdana, drugi su tvrdili kako je Juventus postao simbol obračuna s cijelim sustavom koji je godinama funkcionirao na sličan način. Bez obzira na različita mišljenja, posljedice za klub bile su goleme.
Odlazak zvijezda, ostanak legendi
Nakon ispadanja u Serie B mnogi su očekivali potpuni raspad momčadi. Brojne svjetske zvijezde napustile su Torino. Fabio Cannavaro i Emerson otišli su u Real Madrid, Gianluca Zambrotta i Lilian Thuram preselili su u Barcelonu, Zlatan Ibrahimović i Patrick Vieira pojačali su Inter, dok su Adrian Mutu i još nekoliko igrača također pronašli nove klubove.
Ipak, upravo je tada nastala jedna od najljepših priča u povijesti Juventusa.
Kapetan Alessandro Del Piero odlučio je ostati u klubu unatoč ponudama najvećih europskih momčadi. Isto su učinili Gianluigi Buffon, David Trezeguet, Mauro Camoranesi, Pavel Nedvěd, Giorgio Chiellini, Alessandro Birindelli i mladi Claudio Marchisio. Njihova odluka dodatno je učvrstila status legendi među navijačima.
Pod vodstvom Didiera Deschampsa Juventus je bez većih problema osvojio Serie B u sezoni 2006./07. i već nakon jedne godine izborio povratak u elitni razred talijanskog nogometa.
Povratak u Serie A
Po povratku u Serie A Juventus se postupno vraćao među vodeće talijanske klubove, ali nije mogao ozbiljnije ugroziti Interovu dominaciju. Claudio Ranieri stabilizirao je momčad, no rezultati nisu bili dovoljni za borbu za naslov.
Sljedećih godina klub su vodili Ciro Ferrara, Alberto Zaccheroni i Luigi Delneri, ali nijedan od njih nije uspio vratiti Juventus na pobjedničke staze. Momčad je često završavala izvan mjesta koja vode u Ligu prvaka, što je bilo nezamislivo za klub takvog ugleda.
Unatoč rezultatskim problemima uprava je pripremala projekt koji će potpuno promijeniti budućnost Juventusa.
Juventus Stadium mijenja budućnost kluba
Godine 2011. otvoren je novi Juventus Stadium, prvi veliki stadion u Italiji koji je bio u potpunom vlasništvu jednog nogometnog kluba.
Izgrađen na mjestu nekadašnjeg Delle Alpija, stadion kapaciteta nešto više od 41.000 gledatelja donio je potpuno novo iskustvo navijačima. Tribine su bile smještene neposredno uz teren, atmosfera je postala jedna od najboljih u Europi, a prihodi kluba značajno su porasli.
Kasnije je stadion dobio ime Allianz Stadium, no među navijačima i danas se često jednostavno naziva Juventus Stadium.
Otvaranje novog doma označilo je početak najuspješnijeg razdoblja u modernoj povijesti kluba.
Conte vraća pobjednički mentalitet
Istoga ljeta za trenera je imenovan Antonio Conte, nekadašnji kapetan Juventusa i jedan od simbola Lippijeve generacije.
Conte je potpuno promijenio mentalitet momčadi. Njegov agresivan stil igre, visoki intenzitet i golema disciplina vrlo brzo su donijeli rezultate.
Okosnicu nove generacije činili su Gianluigi Buffon, Giorgio Chiellini, Leonardo Bonucci, Andrea Barzagli, Andrea Pirlo, Arturo Vidal, Claudio Marchisio i Mirko Vučinić.
Već u prvoj sezoni Juventus je osvojio naslov prvaka Italije bez ijednog poraza, što je bio prvi takav uspjeh u Serie A nakon Milana početkom devedesetih godina. Time je započela dominacija kakvu talijanski nogomet dotad nije poznavao.
Conte je osvojio tri uzastopna Scudetta od 2012. do 2014., vrativši Juventus na mjesto vodeće sile talijanskog nogometa.
Allegri nastavlja dominaciju
Nakon Conteova odlaska mnogi su očekivali pad rezultata. Umjesto toga, njegov nasljednik Massimiliano Allegri dodatno je unaprijedio momčad.
Pod Allegrijem Juventus je nastavio osvajati naslove prvaka te je vrlo brzo ponovno postao jedan od najboljih europskih klubova.
Već u sezoni 2014./15. stigao je do finala Lige prvaka prvi put nakon dvanaest godina. Na Olimpijskom stadionu u Berlinu protivnik je bila Barcelona predvođena Lionelom Messijem, Luisom Suárezom i Neymarom. Unatoč vrlo dobroj igri Juventus je poražen rezultatom 3:1.
Dvije godine kasnije ponovno je izborio finale, ovoga puta protiv Real Madrida u Cardiffu. Nakon izjednačenog prvog dijela španjolska momčad u nastavku je potpuno dominirala i slavila 4:1.
Iako nije uspio osvojiti europski naslov, Juventus je tih godina redovito bio među četiri najbolje momčadi Europe.
Devet uzastopnih Scudetta
Od 2012. do 2020. Juventus je osvojio čak devet uzastopnih naslova prvaka Italije, što predstavlja apsolutni rekord Serie A.
Tijekom tog razdoblja kroz klub su prošli brojni vrhunski nogometaši poput Paula Pogbe, Carlosa Téveza, Gonzala Higuaína, Danija Alvesa, Miralema Pjanića, Samija Khedire, Álvara Morate i Marija Mandžukića.
Posebno mjesto pripada obrambenom trojcu Buffon, Bonucci i Chiellini, koji je godinama bio jedan od najboljih na svijetu.
Dolazak Cristiana Ronalda
Ljeto 2018. obilježio je jedan od najvećih transfera u povijesti nogometa. Juventus je iz Real Madrida doveo Cristiana Ronalda za oko 117 milijuna eura.
Portugalac je tijekom tri sezone postigao više od stotinu pogodaka i osvojio dvije titule prvaka Italije, ali glavni cilj, osvajanje Lige prvaka, nije ostvaren.
Njegov odlazak u Manchester United 2021. simbolično je označio kraj najdominantnijeg razdoblja u novijoj povijesti Juventusa.
Nova kriza i financijski problemi
Nakon završetka dominacije Juventus je ušao u razdoblje rezultatskih i financijskih problema. U studenome 2022. kompletna uprava predvođena predsjednikom Andreom Agnellijem podnijela je ostavku zbog istrage povezane s financijskim poslovanjem kluba.
Talijanske vlasti istraživale su način evidentiranja transfera i isplata plaća tijekom pandemije bolesti COVID-19. Početkom 2023. Juventus je kažnjen oduzimanjem prvenstvenih bodova zbog nepravilnosti u transferima, čime je ostao bez plasmana u Ligu prvaka.
Klub je potom započeo opsežnu reorganizaciju poslovanja i sportske politike s ciljem financijske stabilizacije.
Novo poglavlje
Nakon završetka razdoblja dominacije Juventus je započeo opsežnu sportsku i financijsku reorganizaciju. Sportski direktor Cristiano Giuntoli dobio je zadatak pomladiti momčad i smanjiti troškove, dok je klub nastojao pronaći ravnotežu između rezultatskih ambicija i financijske održivosti.
U ljeto 2024. za trenera je imenovan Thiago Motta, no njegova momčad nije ostvarila očekivane rezultate. Nakon slabih nastupa u Serie A i europskim natjecanjima smijenjen je u ožujku 2025., a do kraja sezone zamijenio ga je Igor Tudor. Hrvatski stručnjak stabilizirao je momčad i osigurao plasman u Ligu prvaka, zbog čega je dobio novi ugovor. Međutim, loš ulazak u sezonu 2025./26. doveo je do nove promjene na klupi te je Tudor razriješen dužnosti u listopadu 2025. godine.
Za novog trenera imenovan je Luciano Spalletti, jedan od najiskusnijih talijanskih stručnjaka, koji je preuzeo zadatak vratiti Juventus u borbu za naslov prvaka i stabilizirati momčad nakon nekoliko turbulentnih sezona. Klub je nastavio graditi sastav oko mlađih igrača poput Kenana Yıldıza, uz nekoliko iskusnih nositelja igre, nastojeći ponovno stvoriti momčad sposobnu konkurirati najboljim europskim klubovima.
Do ljeta 2026. Juventus je ostao najtrofejniji klub talijanskog nogometa, s 36 službeno priznatih naslova prvaka Italije, brojnim pobjedama u Coppa Italiji i Supercoppa Italiani te dvama naslovima pobjednika Kupa europskih prvaka odnosno Lige prvaka. Iako posljednjih godina nije uspio ponoviti dominaciju iz razdoblja između 2012. i 2020., Bianconeri su i dalje jedan od najuglednijih i najpraćenijih klubova svijeta. Njihova povijest obilježena je velikim usponima, teškim krizama i spektakularnim povratcima, zbog čega Juventus više od 125 godina ostaje sinonim za pobjednički mentalitet i jedan od najvažnijih simbola europskog nogometa.
