Povijest Bayern Münchena priča je o klubu koji je od skupine entuzijasta iz Münchena izrastao u jednog od najuspješnijih i najuglednijih nogometnih velikana svijeta. Tijekom više od 125 godina postojanja Bayern je obilježio njemački i europski nogomet brojnim naslovima, legendarnim igračima i razdobljima dominacije koja su ga učinila simbolom uspjeha i kontinuiteta.
1900. - 2000.
Stoljeće uspjeha
Prvih sto godina Bayernove povijesti i uspješne priče počinju i završavaju s imenom Franz. Zanimljiva je slučajnost da se vođa jedanaest "pobunjenika", koji su se u noći 27. veljače 1900. sastali u restoranu Gisela kako bi se razdvojili od kluba MTV 1879. i osnovali FC Bayern, zvao Franz (Franz John), jednako kao i legendarni Kaiser (Franz Beckenbauer), koji je u ulozi predsjednika uveo klub u novi milenij.
Puno vremena i puno razlika razdvajaju sadašnju i tadašnju situaciju. Franz John osnovao je sa svojim prijateljima Bayern iz ničega i bio je oduševljen relativno skromnim rezultatima, poput pobjede rezultatom 7:2 u prvoj utakmici protiv svog bivšeg kluba MTV 1879. U njegovim počecima ljudi su Bayern, tada poznat kao Schwabinger Bayern, prepoznavali po slamnatim šeširima koje su nosili njegovi nogometaši. Franz Beckenbauer, s druge strane, bio je jedan od onih koji su pridonijeli da ovaj klub postane ono što danas jest - međunarodno poznat i uspješan klub s milijunima navijača, institucija koja je davno prerasla okvire njemačkog nogometa.
Čak niti u najluđim snovima Franz John nije mogao predvidjeti da će klub koji je osnovao imati takvu budućnost ili da će jednog dana postati prvakom Njemačke, Europe, pa čak i svijeta. Nije mogao ni zamisliti da će se stoljeće kasnije, u rano proljeće 1999. godine, Beckenbauer sastati s vodećim svjetskim političarima te da će mu britanski premijer Tony Blair došapnuti kako je upravo on najpoznatija osoba na tom sastanku. Očito je da se nešto nevjerojatno dogodilo u sto godina između vremena dva Franza.
1900. - 1945.
Prvi uspjesi
Priča počinje u veljači 1900. godine, s Franzom Johnom i 18 igrača, prvih od mnogih koji će ponijeti dres Bayerna. Uzlazna putanja za klub započinje od 1907. godine, kada je klub preselio u novi dom, Bayern Ground u minhenskoj ulici Leopoldstrasse. U lokalnom rivalu, FC Wackeru, shvatili su u kojem se pravcu stvari razvijaju kada su u prvoj utakmici sezone poraženi s 8:1.
Bayernov prvi uspjeh bio je to što su postali najjači klub u Münchenu, a njihove su utakmice gledatelji na stadionu Bayern Ground gledali s primjereno uređenih tribina. Prvi pravi uspjeh stigao je 1910. godine, kada je klub postao prvak istočne regije.
Sljedeće godine Bayern je obranio taj naslov bez izgubljene utakmice, a igrajući u kratkim hlačicama izazivao je smijeh publike. Već tada imali su u momčadi i prve reprezentativce. Max "Gaberl" Gablonsky prvi je obukao dres reprezentacije u porazu protiv Belgije 16. svibnja 1910. godine.
Nakon toga stvari su se razvijale brzo. Do 1920. godine Bayern je imao 700 registriranih članova i postao je ono što je ostao do današnjeg dana - najveći minhenski nogometni klub.
1926. godine momčad je osvojila naslov prvaka Južne Njemačke, a 1932. godine stigao je i prvi naslov prvaka države. U finalu je pobijeđen Eintracht Frankfurt rezultatom 2:0, a strijelci su bili Rohr i Krumm. Glavne zvijezde momčadi u to vrijeme bili su Heidkampf i Breindl, a ulogu trenera, fizioterapeuta, tajnika i menadžera kluba ujedinio je u jednoj osobi Richard Dombi.
Bayern je uskoro postao poznato ime u cijeloj Njemačkoj, ali s početkom Drugog svjetskog rata 1939. godine zamrle su nogometne aktivnosti, a dugo je trebalo da nogomet i sport u Njemačkoj ponovno dosegnu prijašnju razinu.
1946. - 1967.
Razdoblje rekonstrukcije
Nakon ovog katastrofalnog razdoblja u povijesti njemačkom je nogometu trebao određeni period za oporavak. Trebalo je punih devet godina da se ponovno stvori nogometna euforija, kada se njemačka reprezentacija sa Svjetskog prvenstva u Švicarskoj vratila kao pobjednik.
Momčad izbornika Seppa Herbergera osvojila je prvi naslov svjetskog prvaka za tu državu, no finalna utakmica protiv Mađarske ostala je u lošem sjećanju za kapetana Bayerna Jakoba Streitlea, koji je s klupe gledao kako Fritz Walter i suigrači pobjeđuju Mađare.
Prošlo je ipak još dosta vremena prije nego što su nogometaši Bayerna postali neizbježni dio njemačke reprezentacije, iako je Bayern 1957. godine osvojio Njemački kup. U utakmici pred 42.000 gledatelja na rasprodanim tribinama Rosenau stadiona u Augsburgu kapetan Bayerna Jobst odveo je svoju momčad do pobjede rezultatom 1:0 protiv Fortune iz Düsseldorfa.
No, nakon tog uspjeha uslijedio je kraći period bez trofeja. S građevinskim magnatom Wilhelmom Neudeckerom na čelu Bayern je 1963. godine doživio razočaranje budući da mu nije bilo dopušteno natjecati se u novoosnovanoj Bundesligi.
Međutim, dvije godine kasnije Bayern je projurio kroz drugu ligu i ušao u najbolji razred njemačkog nogometa, predvođen trenerom Zlatkom "Čikom" Čajkovskim, koji je preminuo 1988. godine.
Klub je nakon toga ušao u fenomenalno razdoblje razvoja i napretka, kada je iznjedrio igrače poput Franza Beckenbauera i brojnih drugih velikih imena klupske povijesti.
Beckenbauer je stigao u Bayern umjesto u München 1860 nakon svađe s ljudima iz tog kluba, a Čajkovski mu je dao priliku u doigravanju za prvu ligu. Iza njegovih leđa na golu je stajao legendarni Sepp Maier, ispred njega u napadačkom redu mladić imena Gerd Müller i upravo je ta osovina Bayernu donijela svjetsku slavu.
Sezonu 1965./66. Bayern je završio na trećoj poziciji Bundeslige, a Beckenbauer i Maier nagrađeni su pozivom u reprezentaciju koja je otputovala u Englesku, gdje je u finalu Svjetskog prvenstva poražena od domaćina.
Ipak, Bayernova sezona nije završila bez trofeja, budući da je osvojio svoj drugi naslov pobjednika kupa pobjedom rezultatom 4:2 protiv SV Meiderichera neposredno prije početka Svjetskog prvenstva. Pred 60.000 gledatelja na stadionu u Frankfurtu pogotke su postigli Ohlhauser, Beckenbauer i Brenninger, koji je zabio dva gola.
Godine 1967. Bavarci su osvojili i svoj prvi europski naslov. Odmah nakon još jedne pobjede u finalu domaćeg kupa protiv Hamburga rezultatom 4:0, Bayern je pogotkom Franza "Bika" Rotha u 109. minuti finalne utakmice protiv Glasgow Rangersa osvojio Kup pobjednika kupova. San je postao stvarnost na stadionu u Nürnbergu.
1968. - 1976.
Zlatne godine
1968. je bila godina promjena. Branko Zebec preuzeo je trenersku ulogu od Čajkovskog i odmah je igračima zabranio konzumaciju piva. Iako su neki stručnjaci zbog takvih mjera predviđali loše rezultate, pobjede nisu izostale. Ovoga puta Bayern je osvojio pravu dvostruku krunu: domaće prvenstvo, s osam bodova prednosti ispred Alemannije Aachen, i domaći kup, zahvaljujući pobjedi u finalu protiv Schalkea.
U međuvremenu na scenu je stigla momčad koja će Bayernu predstavljati žestoku konkurenciju u godinama koje dolaze - Borussia Mönchengladbach. Borussia je osvojila naslove državnog prvaka 1970. i 1971. godine, oba puta ispred Bayerna.
Kada je Bayern 1972. godine vratio naslov prvaka, ovoga puta na novom Olimpijskom stadionu i predvođen trenerom Udom Lattekom, bilo je više razloga za slavlje. Gerd Müller bio je na vrhu ljestvice strijelaca s čak 40 postignutih pogodaka, a momčad je oborila i bundesligaški rekord po broju osvojenih bodova. Bilo je gotovo neizbježno da Bayern osvoji i Njemački kup, što su i ostvarili pobjedom u produžecima finalne utakmice protiv Kölna rezultatom 2:1.
Pod Lattekovim vodstvom stigla su još dva naslova prvaka, a 1974. godine ostvaren je i najveći trijumf - naslov europskog prvaka. Schwarzenbeck, poznat pod nadimkom "Mačak", izjednačio je u finalnoj utakmici protiv Atlético Madrida na 1:1 u posljednjim sekundama susreta u Bruxellesu, osiguravši tako ponovljenu utakmicu, koju je Bayern dobio rezultatom 4:0. Po dva pogotka postigli su Uli Hoeneß i Gerd Müller.
Iste godine Njemačka je postala svjetski prvak pobjedom u finalu Svjetskog prvenstva u Münchenu protiv Nizozemske. Šest Bayernovih igrača bilo je na terenu u pobjedi rezultatom 2:1 - Sepp Maier, Franz Beckenbauer, Hans-Georg Schwarzenbeck, Paul Breitner, Uli Hoeneß i Gerd Müller. Dvojica su se upisala među strijelce - Breitner iz kaznenog udarca i Müller nezaboravnim pogotkom iz okreta.
Iako su na novi naslov prvaka Njemačke čekali do 1980. godine, na međunarodnoj sceni osvojili su još tri velika trofeja. Godine 1975. ponovno su postali prvaci Europe zahvaljujući pobjedi 2:0 u finalu protiv Leedsa u Parizu. Strijelci su bili Franz Roth i Gerd Müller.
Godinu dana kasnije Bayern je treći uzastopni put osvojio Kup europskih prvaka pobjedom 1:0 protiv Saint-Étiennea u finalu u Glasgowu. Jedini pogodak ponovno je postigao Franz Roth, dok je momčad s klupe vodio Dettmar Cramer.
Treći veliki trofej stigao je iste godine kada je Bayern osvojio Interkontinentalni kup pobjedom protiv brazilskog Cruzeira. Time su Bavarci postali i klupski prvaci svijeta.
Bili su to ujedno i posljednji Bayernovi europski naslovi u 20. stoljeću.
1977. - 1990.
Promjene i novi početak
1977. godina donijela je velike promjene, ali i sezonu bez trofeja. Franz Beckenbauer napustio je Bayern i karijeru nastavio u New York Cosmosu, a godinu dana kasnije preko Atlantika otišao je i Gerd Müller, koji je potpisao za Fort Lauderdale Strikers.
Godine 1979., sa samo 27 godina, Uli Hoeneß postao je menadžer kluba. Na klupi je Gyulu Loranta naslijedio Pál Csernai, dok je dugogodišnji predsjednik Wilhelm Neudecker napustio svoju funkciju nakon neslaganja s igračima oko izbora novog trenera Maxa Merkela. Novi predsjednik postao je Willi Hoffmann.
Uslijedila su bolja vremena. Već 1980. dvojac Paul Breitner i Karl-Heinz Rummenigge, poznat pod nadimkom "FC Breitnigge", odveo je Bayern do prvog naslova prvaka nakon šest godina čekanja. Godinu dana kasnije naslov je ponovno ostao u Münchenu.
Godine 1982. odigrano je jedno od najpoznatijih finala Njemačkog kupa. Bayern je protiv Nürnberga gubio 2:0, ali je uspio preokrenuti rezultat i pobijediti 4:2. Dieter Hoeneß završio je utakmicu krvave glave i sa zavojima, ali je unatoč tome postigao jedan pogodak i postao simbol velike pobjede.
Iste godine Bayern je igrao i finale Kupa europskih prvaka, no u Rotterdamu je Aston Villa slavila minimalnim rezultatom 1:0.
Na Svjetskom prvenstvu 1982. i njemačka reprezentacija poražena je u finalu od Italije, a Paul Breitner ušao je u povijest kao prvi njemački nogometaš koji je postigao pogotke u dva različita finala Svjetskog prvenstva.
Bayernovi uspjesi pratila su i brojna individualna priznanja. Od 1965. do 1981. čak jedanaest puta igrač Bayerna proglašen je najboljim nogometašem Njemačke. Franz Beckenbauer osvojio je priznanje četiri puta, Sepp Maier tri puta, Gerd Müller dva puta, dok su Karl-Heinz Rummenigge i Paul Breitner slavili po jednom.
Godine 1983. u klub se vratio Udo Lattek. Već godinu dana kasnije Bayern je osvojio Njemački kup pobjedom protiv Borussije Mönchengladbach nakon izvođenja jedanaesteraca. Posljednji izvođač jedanaesterca za Borussiju bio je Lothar Matthäus, koji je ubrzo nakon toga prešao upravo u Bayern.
U isto vrijeme Karl-Heinz Rummenigge otišao je u Inter za tada rekordnu odštetu od 11 milijuna njemačkih maraka.
Godinu dana kasnije, predvođen novim igračima Sørenom Lerbyjem i mladim Wiggerlom Köglom, Bayern je ponovno osvojio naslov prvaka Njemačke. Dr. Fritz Scherer preuzeo je vodeću ulogu u upravi kluba, a 1987. stigao je još jedan bundesligaški naslov.
Ipak, neočekivani poraz od Porta rezultatom 2:1 u finalu Kupa europskih prvaka u Beču teško je pogodio momčad i označio kraj jednog uspješnog razdoblja.
1991. - 1999.
Pripreme za ulazak u sljedeći milenij
Jupp Heynckes napustio je klupu u sezoni 1991./92., a naslijedio ga je Søren Lerby. Međutim, Bayern nije napredovao, a prijetilo mu je čak i ispadanje iz Bundeslige, pa je trenersku ulogu preuzeo Erich Ribbeck.
Franz Beckenbauer i Karl-Heinz Rummenigge, koji su sami ponudili svoju pomoć, preuzeli su dužnosti predsjednika i potpredsjednika kluba. U sezoni 1993./94. Kaiser je privremeno sjeo na klupu umjesto Ribbecka i odveo Bayern do novog naslova prvaka Njemačke.
Uslijedila je era Giovannija Trapattonija, koji je postao vrlo popularan među igračima i medijima, ali nije ostvario rezultate koji su se od njega očekivali. Bayern je sezonu 1994./95. završio tek na šestom mjestu Bundeslige, dok je u polufinalu Lige prvaka ispao od Ajaxa.
Zbog toga je Trapattonija zamijenio Otto Rehhagel, a u klub su stigla zvučna pojačanja poput Jürgena Klinsmanna, Andreasa Herzoga i Ciriaca Sforze.
Ni Rehhagel nije dugo ostao na klupi. Iako je Bayern izborio finale Kupa UEFA, rezultati u prvenstvu nisu bili zadovoljavajući pa je i on napustio klub.
Put do finala Kupa UEFA obilježila su dva nezaboravna polufinala protiv Barcelone. Nakon remija 2:2 na Olimpijskom stadionu činilo se da će španjolski klub izboriti finale, no Bayern je na Camp Nouu odigrao jednu od najboljih europskih utakmica toga razdoblja i pobijedio 2:1 pogocima Markusa Babbela i Christiana Witeczeka.
U finalu je Bayern bio bolji od Bordeauxa. Pobjede 2:0 i 3:1 donijele su Bavarcima naslov pobjednika Kupa UEFA, dok je naslov prvaka Njemačke te sezone pripao Borussiji Dortmund.
U klub se potom ponovno vratio Giovanni Trapattoni. Tijekom drugog mandata osvojio je naslov prvaka Njemačke 1997. godine te Njemački kup 1998. Kada je ponovno napustio klub, ispraćen je velikim ovacijama navijača koji su cijenili njegovu strast, iskrenost i osebujan karakter.
Na njegovo mjesto stigao je Ottmar Hitzfeld. Već u prvoj sezoni osvojio je Bundesligu te momčad odveo do finala Njemačkog kupa i Lige prvaka.
Finale Lige prvaka 1999. godine protiv Manchester Uniteda ostalo je jedno od najdramatičnijih u povijesti natjecanja. Bayern je vodio gotovo cijelu utakmicu, ali su Englezi pogocima Teddyja Sheringhama i Ole Gunnara Solskjæra u sudačkoj nadoknadi preokrenuli rezultat i osvojili naslov europskog prvaka.
Bio je to jedan od najtežih poraza u povijesti Bayerna, ali i dodatni motiv momčadi da već u sljedećoj sezoni ponovno krene u pohod na europski vrh.
2000. - 2003.
Emocije, drama i slava
Bayern je novi milenij dočekao s momčadi izgrađenom oko Olivera Kahna, Stefana Effenberga i Giovanea Élbera. Upravo će ta generacija osvojiti Ligu prvaka, Bundesligu, Interkontinentalni kup i Njemački kup te postati jedna od najuspješnijih u klupskoj povijesti.
Dugogodišnji rival Real Madrid osjetio je Bayernovu snagu već početkom 2000. godine, kada su Bavarci u dvije međusobne utakmice postigli čak osam pogodaka. Dvije momčadi ponovno su se susrele u polufinalu Lige prvaka godinu dana kasnije, no ovoga puta Real je izborio finale zahvaljujući pobjedi 2:0 u Madridu i porazu 2:1 u Münchenu, pri čemu je ključnu ulogu odigrao pogodak u gostima.
Unatoč europskom razočaranju, Hitzfeldova momčad osvojila je naslov prvaka Njemačke nakon jedne od najdramatičnijih završnica Bundeslige.
Bayer Leverkusen u posljednje je kolo ušao s bodom prednosti, ali je šokantno izgubio od Unterhachinga, čime je Bayern osvojio naslov. Tjedan dana kasnije Bavarci su svladali Werder Bremen rezultatom 3:0 u finalu Njemačkog kupa i osvojili treću domaću dvostruku krunu u povijesti kluba.
Oliver Kahn te je sezone proglašen najboljim njemačkim nogometašem.
Još veći uspjeh stigao je u sezoni 2000./01. Iako je Bayern rano ispao iz Njemačkog kupa od niželigaša Magdeburga, ponovno je osvojio Bundesligu nakon još jedne nevjerojatne završnice.
Naslov je donio Patrick Andersson pogotkom protiv Hamburga u posljednjim sekundama prvenstva. Schalkeovi navijači već su slavili naslov prvaka, ali njihovo je slavlje trajalo samo nekoliko minuta prije nego što je Andersson iz slobodnog udarca donio Bayernu novu titulu.
Nakon dramatičnog završetka prvenstva Bayern je otputovao u Milano na finale Lige prvaka protiv Valencije.
Momčad Ottmara Hitzfelda tijekom europske sezone eliminirala je Manchester United i Real Madrid, a u finalu je nakon rezultata 1:1 slavila boljim izvođenjem jedanaesteraca.
Junak večeri bio je Oliver Kahn, koji je obranio tri jedanaesterca i Bayernu donio četvrti naslov prvaka Europe, prvi nakon 25 godina čekanja.
Sezona 2001./02. nije bila jednako uspješna. Borussia Dortmund osvojila je Bundesligu, Schalke je izbacio Bayern u polufinalu Njemačkog kupa, a europska sezona završila je ranije nego što se očekivalo.
Ipak, Bavarci su osvojili Interkontinentalni kup pobjedom protiv Boca Juniorsa zahvaljujući pogotku Sammya Kuffoura u produžecima te po drugi put postali klupski prvaci svijeta.
Već u sezoni 2002./03. Bayern se ponovno vratio na domaći vrh. Osvojio je Bundesligu s čak 16 bodova prednosti ispred Stuttgarta, a u finalu Njemačkog kupa pobijedio je Kaiserslautern rezultatom 3:1.
Nakon odlaska Stefana Effenberga glavnu ulogu u veznom redu preuzeo je Michael Ballack, koji je iste godine proglašen najboljim njemačkim nogometašem.
Jedino razočaranje predstavljalo je rano ispadanje iz grupne faze Lige prvaka.
2004. - 2026.
Nova era, europski vrh i povratak dominaciji
Nakon osvajanja dvostruke krune 2003. godine Bayern je ušao u novo razdoblje svoje povijesti. Klub je i dalje ostao vodeća snaga njemačkog nogometa, ali su europski uspjesi neko vrijeme izostajali. Uprava predvođena Ulijem Hoeneßom i Karl-Heinzom Rummeniggeom nastavila je graditi momčad kombinacijom iskusnih reprezentativaca i mladih talenata, pri čemu je financijska stabilnost ostala jedno od glavnih obilježja Bayerna.
Magath donosi novu dominaciju
U ljeto 2004. trener je postao Felix Magath, koji je odmah promijenio način rada u klubu. Njegovi zahtjevni treninzi i velika disciplina vrlo su brzo donijeli rezultate.
Predvođeni Oliverom Kahnom, Michaelom Ballackom, Bastijanom Schweinsteigerom, Royjem Makaayem, Luciom i Zeom Robertom, Bavarci su osvojili Bundesligu i Njemački kup u sezonama 2004./05. i 2005./06., ostvarivši dvije uzastopne dvostruke krune.
Unatoč domaćoj dominaciji, Bayern nije uspio napraviti željeni iskorak u Ligi prvaka. Zbog slabijih rezultata tijekom sezone 2006./07. Magath je dobio otkaz, a momčad je prvi put nakon više od deset godina ostala bez plasmana u Ligu prvaka.
Ribéry i nova generacija
Kako bi se klub što prije vratio na europski vrh, Bayern je tijekom ljeta 2007. doveo jedno od najvećih pojačanja u svojoj povijesti. Iz Marseillea je stigao Franck Ribéry, koji će tijekom sljedećih dvanaest godina postati jedna od najvećih legendi kluba.
Na klupu se vratio Ottmar Hitzfeld, koji je stabilizirao momčad i već u sezoni 2007./08. ponovno osvojio dvostruku krunu.
Godinu dana kasnije Bayern je za trenera imenovao Jürgena Klinsmanna, no njegov projekt nije ispunio očekivanja. Loši rezultati doveli su do njegova odlaska prije kraja sezone, a privremeno je momčad ponovno preuzeo Jupp Heynckes.
Van Gaal stvara novu momčad
Ljeto 2009. označilo je početak još jednog važnog razdoblja. Novi trener Louis van Gaal potpuno je promijenio izgled momčadi i pružio priliku mladim igračima poput Thomasa Müllera i Davida Alabe, koji će kasnije postati zaštitna lica Bayerna.
Pod njegovim vodstvom Bayern je u sezoni 2009./10. osvojio Bundesligu i Njemački kup te stigao do finala Lige prvaka.
Na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu protivnik je bio Inter Joséa Mourinha, koji je slavio rezultatom 2:0. Iako je europski naslov ponovno izmaknuo, Bayern je pokazao da se vraća među najbolje europske klubove.
Heynckes i povijesna trostruka kruna
Godine 2011. na klupu se vratio Jupp Heynckes. Već prve sezone Bayern je stigao do finala Lige prvaka koje se igralo na Allianz Areni.
Protiv Chelseaja Bavarci su dominirali tijekom većeg dijela susreta, ali su nakon izvođenja jedanaesteraca ostali bez trofeja pred svojim navijačima. Bio je to jedan od najtežih poraza u povijesti kluba.
Umjesto da ih slomi, taj poraz dodatno je motivirao momčad.
Sezona 2012./13. ostat će zauvijek upisana zlatnim slovima u Bayernovoj povijesti. Predvođeni Manuelom Neuerom, Philippom Lahmom, Bastianom Schweinsteigerom, Arjenom Robbenom, Franckom Ribéryjem, Thomasom Müllerom, Javi Martínezom, Mariom Mandžukićem i Davidom Alabom, Bavarci su osvojili Bundesligu, Njemački kup i Ligu prvaka.
U njemačkom finalu na Wembleyju svladali su Borussiju Dortmund rezultatom 2:1, a pobjednički pogodak postigao je Arjen Robben u završnici utakmice.
Nekoliko mjeseci kasnije osvojili su i UEFA Superkup protiv Chelseaja te Svjetsko klupsko prvenstvo, čime je Heynckes zaključio jednu od najvećih sezona u povijesti europskog nogometa.
Guardiola i nastavak domaće dominacije
Nakon Heynckesova odlaska klupu je preuzeo Pep Guardiola.
Španjolski stručnjak dodatno je unaprijedio Bayernov stil igre i osvojio tri uzastopna naslova prvaka Njemačke te nekoliko domaćih kupova.
Ipak, unatoč velikim očekivanjima, Bayern tijekom Guardiolina mandata nije uspio ponovno osvojiti Ligu prvaka. Tri puta zaredom zaustavljen je u polufinalu, pa je 2016. godine Guardiola napustio klub.
Flickova šesterostruka kruna
Nakon nekoliko sezona pod vodstvom Carla Ancelottija, Nike Kovača i privremenog trenera Hansija Flicka, upravo je Flick postao autor jednog od najvećih uspjeha u klupskoj povijesti.
Sezona 2019./20. završila je osvajanjem čak šest trofeja. Bayern je osvojio Bundesligu, Njemački kup, Ligu prvaka, UEFA Superkup, Njemački superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo.
U finalu Lige prvaka u Lisabonu svladao je Paris Saint-Germain rezultatom 1:0 pogotkom Kingsleyja Comana.
Robert Lewandowski odigrao je najbolju sezonu karijere, postigavši 55 pogodaka u svim natjecanjima i predvodeći Bayern do druge trostruke krune u klupskoj povijesti.
Nova generacija i promjene na klupi
Nakon Flickova odlaska trener je postao Julian Nagelsmann. Mladi stručnjak osvojio je Bundesligu 2022., ali nije uspio ostvariti očekivani iskorak u Europi.
U ožujku 2023. zamijenio ga je Thomas Tuchel. Bayern je te sezone osvojio Bundesligu tek zahvaljujući dramatičnoj završnici posljednjeg kola, dok je već u sezoni 2023./24. prvi put nakon jedanaest godina ostao bez ijednog osvojenog trofeja. Time je prekinut jedan od najuspješnijih nizova u povijesti europskog nogometa.
Kompany i novo poglavlje
U ljeto 2024. trener Bayerna postao je Vincent Kompany. Mnogi su njegov dolazak dočekali sa skepsom, no belgijski stručnjak vrlo je brzo uspio stabilizirati momčad i vratiti prepoznatljiv napadački stil igre.
Predvođeni Harryjem Kaneom, Jamalom Musialom, Michaelom Oliseom, Joshuom Kimmichom, Manuelom Neuerom i mladom generacijom igrača, Bayern je u sezoni 2024./25. ponovno osvojio naslov prvaka Njemačke.
Klub je tijekom sljedeće sezone nastavio proces pomlađivanja momčadi, pri čemu su Musiala, Olise i nekoliko mladih igrača preuzeli sve važnije uloge, dok su iskusni nogometaši postupno ulazili u završnicu svojih karijera.
Do ljeta 2026. Bayern München ostao je najtrofejniji njemački nogometni klub, s više od trideset naslova prvaka Bundeslige, brojnim pobjedama u Njemačkom kupu te šest osvojenih naslova prvaka Europe. Financijska stabilnost, snažna klupska organizacija i kontinuirano ulaganje u razvoj igrača omogućili su Bayernu da više od jednog stoljeća ostane sinonim za uspjeh i jedan od najuglednijih nogometnih klubova svijeta.
