Nakon što je Florentino Perez ponovno preuzeo dirigentsku palicu u madridskom Realu, taj je klub ponovno krenuo u lov na najvece svjetske zvijezde, kakve je ovaj biznismen doveo i prilikom svog prvog mandata. Postavlja se pitanje - odakle Realu toliko novca, a da u prici nema bogatih Rusa ili Arapa?

Za pocetak, Real je veliki klub, vjerojatno najpoznatiji nogometni brend na svijetu. Nije slucajno da su vec posljednje cetiri godine na vrhu ljestvice Deloittove liste najbogatijih klubova na svijetu, iako ostvaruju prilicno slabe rezultate u Ligi prvaka.

Realov stadion treci je po posjecenosti u Europi i iako se prihodi od ulaznica ne mogu mjeriti sa onima koje zaraðuje Manchester United, i dalje je to veliki finansijki prihod. Klupski marketing je jako agresivan u hvatanju povoljnih marketinških prilika, što ukljucuje i turneje izvan Europe, poput predsezonskih priprema u Kini i Vijetnamu.

Realov ugovor kojim su pokrivena prava na televizijske prijenose utakmica domacih natjecanja je daleko najskuplji na svijetu. Prema onome što su prije nekoliko godina objavili iz samog kluba, sedmogodišnji ugovor koji su potpisali sa agencijom MediaPro vrijedan je 1,1 milijardu eura. To znaci da samo na ime tv prijenosa domacih ligaških utakmica Real godišnje uprihodi oko 150 milijuna eura, dvostruko više od Manchester Uniteda.

Pomaže im i španjolski porezni zakon, koji je prvobitno zamišljen kako bi privukao strane bankare i menadžere, a koji stranim igracima omogucava da u prvih pet godina boravka u Španjolskoj plate tek cetvrtinu poreza u odnosu na ono što placaju španjolski državljani. To znaci, okvirno govoreci, da bi u slucaju da Kaki nakon odbijanja poreza isplate devet milijuna eura sam klub to koštalo godišnje manje od 11 milijuna eura, dok bi Manchester United za istu placu igracu potrošio godišnje preko 17,5 milijuna eura. U pet godina to predstavlja razliku od preko 32 milijuna eura.

Na kraju, tu je Realov zakonski status neprofitne udruge graðana. To znaci da ne moraju godišnje generirati preko 30 milijuna eura (poput spomenutog Manchester Uniteda) da bi financirali svoje dugove.

Kakve god dugove Real ima, oni su dugovi lokalnim bankama, od kojih su mnoge pod politickim i društvenim utjecajem da ne prave veliki pritisak na klub. Real je prevelik i prevažan da bi došao u situaciju da ga dugovi pritisnu i onemoguce mu normalno funkcioniranje, što se može desiti 'normalnim' klubovima. Realov društveni, politicki i ekonomski znacaj izdvaja se od svih ostalih klubova na svijetu, osim možda od Barcelone, što znaci da za njih postoje malo drugacija pravila nego za ostale.

Realova klupska struktura razlikuje se od vecine ostalih vrhunskih klubova. Real je jedan od cetiri španjolska kluba, uz Barcelonu, Osasunu i Athletic Bilbao, koji je izuzet iz zakona iz 1991. godine, koji je sve ostale klubove prisilio da se pretvore u dionicka društva. To znaci da moraju i redovno organizirati izbore na kojima se bira vodstvo kluba. Predsjednik nakon što je izabran bira ostatak uprave i rasporeðuje svoje ljude na kljucne pozicije u klubu.

Što je potrebno da se postane predsjednik Reala? Da biste uopce postali kandidat za predsjednika Reala morate biti španjolski državljanin i clan kluba najmanje deset godina. Ono što je kljucno - morate položiti depozit u iznosu od 15% od godišnjeg proracuna kluba, ili oko 55 milijuna eura. (Ovaj novac ne morate imati na racunu, dovoljno je da imate banku koja ce izdati mjenicu na vaše ime i garantirati za vas.) Kad su ovi uvjeti ispunjeni, zapocinje predsjednicka kampanja, kao i u slucaju svih drugih izbora, a clanovi kluba su na kraju oni koji odlucuju.

Sad kad je Perez izabran za predsjednika, mora li on financirati klub? Ne. Zapravo, to mu uopce nije dopušteno zakonom. On jednostavno upravlja klubom. Naravno, Perez je jedan od najbogatijih ljudi u Europi, sa širokim dijapazonom poslova kojima se bavi. Nema sumnje da može puno pomoci klubu, posebno kad se radi o odnosima sa bankama i sponzorima, no ni u kom slucaju ne smije financirati klub. Naravno, ne smije imati ni financijsku korist od kluba.