Igrao je za Kraljevinu Jugoslaviju, Nezavisnu Državu Hrvatsku, Titovu Jugoslaviju, pa i za HŠK Zrinjski, Građanski, Partizan i Sarajevo, osvojio europsko srebro, Kup maršala Tita, čuvao Puskasa... Miroslava Brozovića povijest pamti kao velikog nogometaša za velike utakmice, Mostarca koji je s Neretve ponio dar i pripadnost jednom svijetu kojeg nigdje drugdje nisu razumjeli. Za neke cudne ljude on nije mogao biti Miro, nego Meho, a njemu nije smetalo. Valjda i zato što su veliki igrači u pravilu i veliki ljudi.

"U Srbiji se nikad nisam osjećao kao stranac. No, uvijek mi je bilo teško igrati protiv Dinama." kaže Štef Bobek, kojeg brojne nogometne enciklopedije uspoređuju s najvećim asovima svjetskog nogometa svih vremena.

Negdje početkom osamdesetih godina, fudbalski klub Sarajevo putovao je u rumunjski grad Hunedoara, na utakmicu Kupa UEFA sa ekipom Korvinula. Bordo tim sa Koševa predvodio je Safet Sušić Pape, a u jakoj ekipi bili su tada još Mehmed Janjoš, Želimir Keli Vidović, Mirza Kapetanović, Faruk Hadžibegić, Predrag Pašić, te tek prispjeli Musemić mlađi, Merdanović, Vukičević i drugi.

Postoji poznata izjava bivšeg kamerunskog reprezentativca Rogera Mille koja govori puno o sposobnosti nogometa da ujedini jednu naciju, a koja glasi: "Nogomet je ono što male zemlje čini velikima." Magija ove predivne igre je ono čime jedan igrač može svoju zemlju katapultirati na globalnu scenu.

Najbolji mađarski nogometaš svih vremena i jedan od najvećih nogometaša koji je zaigrao na svjetskom prvenstvu, Ferenc Puskas je bio predvodnik Magičnih Mađara, reprezentacije koja je dominirala svjetskim nogometom ranih pedesetih godina proteklog stoljeća. Ipak, nije imao tu sreću da podigne trofej namijenjen svjetskom prvaku nakon što je njegova momčad poražena u povijesnoj finalnoj utakmici protiv Zapadne Njemačke na svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1954. godine rezultatom 3:2.

'Grad Kaiserslautern je osnovao Fritz Walter.' napisao je jednom jedan školarac u eseju o tom gradu. Ta je tvrdnja, naravno, bila netočna, jer taj grad vuče svoje korijene još iz srednjeg vijeka, ali njegova pogreška bila je razumljiva. Naime, Walter je postao mitska figura, ne samo kad se radi o nogometu, nego i kao simbol ponovnog rođenja i uspjeha poslijeratne Njemačke.

'Starost je stigla kada počnete govoriti: Nikada se nisam osjećao ovako mlado.' Ove riječi francuskog pisca Julea Renarda mogle su biti napisane posebno za Rogera Millu, kamerunskog napadača i afričku nogometnu ikonu, igrača koji se na međunarodnu scenu probio sa punih 38 godina. Veteran obdaren velikom brzinom i sjajnim osjećajem za gol, Milla je Kamerun kao prvu afričku reprezentaciju kojoj je to ikada uspjelo uveo u četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine. Što je još nevjerojatnije, igrao je i četiri godine kasnije na Svjetskom prvenstvu u Sjedinjenim Državama 1994. godine.

S iznimkom Diega Armanda Maradone, nijedan drugi argentinski nogometaš nije u bogatoj povijesti tamošnjeg nogometa zasjao tim sjajem kao Mario Kempes. Njegov otac, koji je u mladosti bio amaterski nogometaš, podržao je 'El Matadora' da počne igrati nogomet sa devet godina. Sedam godina kasnije svoju je lokalnu momčad odveo kao najbolji strijelac do regionalnog prvenstva. Debitantski nastup u prvoj ligi je ubilježio 5. listopada 1973. u dresu kluba Instituto de Cordoba u utakmici protiv Newell's Old Boysa.