Prva skupina "ultrasa", nogometnih navijaca starosti izmeðu 15 i 25 godina, koji su se ocito razlikovali od klasicnog modela odraslog nogometnog gledatelja, pojavili su se u Italiji krajem šezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina. Okupljeni na dijelovima tribina sa najjeftinijim ulaznicama i privuceni od strane klubova posebnim sniženjima i povoljnim pretplatama, ultrasi su u startu pokazali niz karakteristika do tada potpuno nepoznatih u talijanskom nogometu. Ta su obilježja varirala od oznacavanja njihovog vlastitog "teritorija", što znaci postavljanje transparenata sa klupskim ili simbolima navijacke skupine na odreðeni dio tribina, do militaristickog oblacenja, preuzetog dijelom od brojnih ekstremnih politickih organizacija koje su postojale u to vrijeme: parka, martensice, maskirne jakne i šalovi u bojama kluba bili su glavna obilježja "ultrasa".

"Ultrasi" su tako od samog pocetka donijeli novi nacin davanja potpore svojoj momcadi i, opcenito govoreci, sudjelovanja u samoj utakmici. Od brazilske "Torcide", koja je na tribine uvela obicaj korištenja bubnjeva i truba do Engleza sa "efektom šalova" (cijela tribina sa uzdignutim šalovima) i pjevanjem. Od tog vremena navijacka potpora postala je gotovo dio strategije i taktike, koja pomaže u pobjeðivanju protivnicke momcadi, a navijaci se cesto nazivaju i "dvanaestim igracem". U široku upotrebu uskoro je ušla i pirotehnika, prije svega baklje i dimne bombe, koja je donijela dodatnu živost na navijacke tribine. Po prvi put se pojavio koncept koreografije na tribinama, potpuno originalna praksa koja je ucinila da navijacki pokreti postanu puno organiziraniji. Koreografije su postale simbol talijanskog stila: od ograomnih raznobojnih transparenata do sjajnih vizualnih efekata. Od navijaca Genoe sa sjeverne tribine do tifosa Fiorentine, koji su na tribinama prikazali monumentalne gradske graðevine na osnovu originalnog topografskog plana grada.

Najdugovjecnija grupa ultrasa je Milanova Fossa dei Leoni, osnovana 1968, koja je ime dobila po starom stadionu Milana, a svoje je mjesto pronašla na dijelu tribina sa najjeftinijim ulaznicama. Meðutim, neke su grupe osnovane i ranije, poput skupine naziva „Fedelissimi Granata", osnovane u Torinu još 1951. godine, koja je danas dio 'postave' na Maratona tribini torinskog stadiona.

Ultrasi Sampdorie su se pojavili 1969. godine i bili su prvi koji su sebe doista nazivali „Ultras“, nakon cega je uslijedilo osnivanje Interovih „Boysa“.

Sedamtesetih je broj ovih skupina postupno rastao i na stotine manjih grupa su se pocele pojavljivati na tribinama najvecih talijanskih stadiona, što je dovelo do formiranja vecih skupina, poput Veronine „Žuto-Plave brigade“, Fiorentininih navijaca pod nazivom „Viola Club Viesseux“, koji su dobili ime po trgu u Firenzi na kojem su se prvi put sastali 1971. godine, Napolijevih „Ultrasa“ (1972.), Milanovih „Crveno-Crnih brigada“, te navijaca Genoe (1973.), Bologne (1975.), Juventusa (1975.), Atalante (1976.), Lazia i Rome (1977.).

Neki su nastali iz vec postojecih klubova navijaca, poput Interovih „Boysa“, koji su izrasli iz „Fossati Cluba“, ili Torinove „Granata Ultras“ nastale iz ranije skupine „Fedelissimi“, dok su drugi nastali spajanjem manjih skupina u jednu vecu, npr. Juventusovi „Fightersi“ su nastali od ranijih clanova „Panthersa“.

Neke su se skupine zasnivale jednostavno na pripadnosti odreðenoj urbanoj cetvrti grada (originalna jezgra Sampdorijinih Ultrasa je izrasla iz ðenovske cetvrti Sestri Ponente) ili na grupama ljudi koje su se susretale u odreðenim barovima, školama ili zabavištima. Veliki dio njihovih clanova vec je pripadao nekim politickim skupinama ili pokretima i upravo su karakteristike tih ekstremnih politickih organizacija, njihov osjecaj za pripadnost i prijateljstvo, davali notu tim skupinama, koje su mogle u samo par sati okupiti stotine ljudi.