Osnutak Intera i prvi veliki uspjesi

Jedan od najpoznatijih gradskih nogometnih derbija na svijetu igra se u Milanu između Intera i Milana. Iako danas predstavlja jedan od najvećih sportskih događaja u Italiji, početkom 20. stoljeća nitko nije mogao pretpostaviti da će upravo taj grad postati poprište jednog od najvećih nogometnih rivalstava svih vremena.

Početkom 1908. godine u Milanu je postojao samo jedan veliki nogometni klub, Milan Cricket and Football Club, današnji AC Milan. Unutar kluba došlo je do ozbiljnog sukoba oko politike dovođenja stranih igrača. Dio članova smatrao je kako bi klub trebao biti otvoren nogometašima svih nacionalnosti, dok su drugi zagovarali nastup isključivo talijanskih igrača.

Zbog tih neslaganja skupina od četrdeset i četvorice članova napustila je Milan te je 9. ožujka 1908. u restoranu L'Orologio osnovala Football Club Internazionale Milano. Sam naziv "Internazionale" simbolizirao je otvorenost prema igračima iz cijelog svijeta, što je u to vrijeme predstavljalo vrlo naprednu ideju. Za prve klupske boje odabrane su crna i plava, koje su do danas ostale zaštitni znak Nerazzurra. Prvi predsjednik bio je Giovanni Paramithiotti, dok je prvi kapetan postao Švicarac Hernst Manktl.

Već dvije godine nakon osnutka Inter je osvojio svoj prvi naslov prvaka Italije. U sezoni 1909./10. momčad je predvodio kapetan Virgilio Fossati, jedan od prvih velikih simbola kluba. Fossati je bio ne samo vođa na terenu nego i talijanski reprezentativac, no njegova je karijera tragično prekinuta tijekom Prvog svjetskog rata, kada je poginuo kao vojnik 1916. godine.

Unatoč velikom gubitku, Inter je nastavio napredovati. Drugi Scudetto osvojio je 1920. godine, potvrdivši kako nije riječ o prolaznom uspjehu nego o klubu koji se trajno svrstao među najbolje u Italiji.

Ambrosiana i uspon Giuseppea Meazze

Dolaskom fašističkog režima u Italiji mnogi su sportski klubovi bili prisiljeni prilagoditi se novim političkim pravilima. Godine 1928. Inter je izgubio svoje izvorno ime te se spojio s klubom Unione Sportiva Milanese. Novi klub nosio je naziv Società Sportiva Ambrosiana, prema zaštitniku grada Milana svetom Ambroziju. Nekoliko godina poslije ponovno je dopušteno korištenje imena Ambrosiana Inter, ali će se izvorni naziv Internazionale vratiti tek nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Upravo u tom razdoblju na scenu je stupio jedan od najvećih nogometaša u povijesti talijanskog nogometa, Giuseppe Meazza. Kao mladi napadač vrlo je brzo postao glavna zvijezda Intera zahvaljujući iznimnoj tehnici, osjećaju za pogodak i nevjerojatnoj nogometnoj inteligenciji.

Predvođen Meazzom, Inter je 1930. osvojio treći naslov prvaka Italije. Bio je to prvi Scudetto osvojen pod imenom Ambrosiana Inter, a Meazza je već tada slovio za jednog od najboljih europskih napadača.

Njegova veličina potvrđena je i na reprezentativnoj razini. Na Svjetskom prvenstvu 1934. u Italiji bio je jedan od ključnih igrača momčadi koja je osvojila prvi naslov svjetskog prvaka. Uz njega su važnu ulogu imali i Armando Castellazzi, Attilio Demaría i Luigi Allemandi, također članovi Intera.

Dvije godine poslije talijanski nogomet nastavio je niz uspjeha osvajanjem zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Berlinu. Interovi nogometaši Annibale Frossi i Ugo Locatelli dali su značajan doprinos tom uspjehu.

Na Svjetskom prvenstvu 1938. u Francuskoj Italija je obranila naslov svjetskog prvaka, a reprezentaciju su ponovno predvodili brojni igrači Intera. Iste godine Ambrosiana Inter osvojila je svoj četvrti Scudetto, dok je već sljedeće godine prvi put osvojila Coppa Italiju. Godine 1940. stigao je i peti naslov prvaka Italije, čime je klub potvrdio status jednog od najvećih u zemlji.

Povratak imena Inter i kraj jedne ere

Nakon završetka Drugog svjetskog rata političke okolnosti u Italiji potpuno su se promijenile. U listopadu 1945. klub je konačno odbacio naziv Ambrosiana i ponovno postao Football Club Internazionale Milano, ime koje nosi i danas.

Tijekom poslijeratnih godina Giuseppe Meazza nastavio je igrati za klub, iako je već bio u završnici svoje bogate karijere. Posljednju službenu utakmicu za Inter odigrao je 1947. godine. U dresu Nerazzurra nastupio je 408 puta i postigao čak 287 pogodaka, čime je desetljećima ostao najbolji strijelac u povijesti kluba.

Nakon završetka igračke karijere Meazza je ostao jedna od najvećih legendi talijanskog nogometa. Kada je preminuo 1979. godine, grad Milano odlučio je odati mu posebno priznanje. Već sljedeće godine stadion San Siro službeno je dobio ime Stadio Giuseppe Meazza, u čast čovjeku koji je obilježio povijest i Intera i talijanskog nogometa.

Iako je završetkom Meazzine ere klub ostao bez svoje najveće zvijezde, Inter je već početkom pedesetih godina ponovno izgradio momčad sposobnu za osvajanje trofeja. Upravo će to označiti početak novog velikog poglavlja koje će nekoliko godina kasnije kulminirati stvaranjem legendarnog "Grande Intera", jedne od najvećih momčadi u povijesti europskog nogometa.

Veliki Inter osvaja Europu

Početkom pedesetih godina Inter se ponovno vratio u sam vrh talijanskog nogometa. Momčad koju su predvodili Benito Lorenzi, Lennart Skoglund, István Nyers i Faas Wilkes osvojila je šesti naslov prvaka Italije 1953. godine, a već sljedeće sezone obranila je Scudetto i stigla do sedmog naslova. Bio je to dokaz da se klub uspješno oporavio nakon poslijeratnog razdoblja i ponovno postao jedan od glavnih kandidata za najveće trofeje.

Ipak, najveće razdoblje u povijesti Intera tek je dolazilo.

Rađanje "Grande Intera"

Godine 1955. predsjednik kluba postao je Angelo Moratti, poduzetnik čija će ulaganja i vizija potpuno promijeniti budućnost Intera. Nekoliko godina kasnije na klupu je doveo argentinskog stručnjaka Helenija Herreru, jednog od najvećih nogometnih inovatora svoga vremena.

Herrera je u Inter donio potpuno novi način rada. Posebnu pozornost posvećivao je fizičkoj pripremi, disciplini i taktičkoj organizaciji. Njegov sustav igre, poznat kao "catenaccio", usavršio je do razine koja je Inter pretvorila u gotovo nepobjedivu momčad. Čvrsta obrana, brze kontre i savršena organizacija postali su zaštitni znak Nerazzurra tijekom šezdesetih godina.

Okosnicu momčadi činili su vratar Giuliano Sarti, Tarcisio Burgnich, Giacinto Facchetti, Aristide Guarneri, Armando Picchi, Gianfranco Bedin, Luis Suárez, Jair, Mario Corso i Sandro Mazzola. Svaki od njih imao je važnu ulogu u momčadi koja će ostati zapamćena kao "Grande Inter".

Posebno mjesto pripada Giacintu Facchettiju, koji je iz temelja promijenio ulogu bočnog braniča. Njegovi česti odlasci u napad, tehnička kvaliteta i fizička snaga učinili su ga jednim od najutjecajnijih nogometaša svoje generacije te uzorom brojnim kasnijim bekovima.

Osvajanje Europe

Inter je prvi veliki uspjeh pod Herrerom ostvario osvajanjem osmog Scudetta 1963. godine, čime je izborio nastup u Kupu europskih prvaka.

Već u svojoj prvoj europskoj sezoni ostvario je najveći uspjeh u klupskoj povijesti. U finalu Kupa europskih prvaka 1964. na bečkom Prateru svladao je slavni Real Madrid rezultatom 3:1. Dva pogotka postigao je Sandro Mazzola, dok je jedan dodao Aurelio Milani. Bila je to pobjeda koja je označila početak nove europske sile.

Samo godinu dana kasnije Inter je obranio europski naslov. Finale je odigrano na San Siru protiv Benfice, a jedini pogodak na utakmici postigao je Jair. Nerazzurri su tako postali jedna od rijetkih momčadi koja je uspjela uzastopno osvojiti Kup europskih prvaka.

Europske uspjehe pratili su i trijumfi na svjetskoj razini. Inter je 1964. i 1965. osvojio Interkontinentalni kup, pobijedivši argentinske velikane Independiente, čime je potvrđen status najbolje momčadi svijeta.

Istodobno je dominacija nastavljena i u domaćem prvenstvu. Inter je osvojio Scudetta 1965. i 1966., a potonji je bio deseti naslov prvaka Italije u povijesti kluba. Time su Nerazzurri stekli pravo nositi prvu zlatnu zvjezdicu iznad klupskog grba, priznanje rezervirano za klubove s deset osvojenih prvenstava.

Uspjesi reprezentacije i novi Scudetto

Veliki broj Interovih igrača bio je okosnica talijanske reprezentacije tijekom šezdesetih godina. Na Europskom prvenstvu 1968. naslov prvaka Europe osvojila je Italija predvođena Giacintom Facchettijem, Tarcisijom Burgnichom, Aristideom Guarnerijem, Angelom Domenghinijem i Sandrom Mazzolom, koji su ujedno bili i nositelji igre Intera.

Nakon nekoliko godina bez naslova, klub je pod vodstvom Giannija Invernizzija osvojio jedanaesti Scudetto u sezoni 1970./71. Momčad više nije bila jednako dominantna kao sredinom šezdesetih, ali je i dalje pripadala europskom vrhu.

Inter je ponovno stigao do finala Kupa europskih prvaka 1972. godine, no na stadionu De Kuip u Rotterdamu zaustavio ga je veliki Ajax predvođen Johanom Cruyffom. Nizozemska momčad slavila je rezultatom 2:0 i započela vlastitu eru europske dominacije.

Razdoblje promjena

Nakon završetka ere "Grande Intera" klub je ušao u razdoblje smjene generacija. Tijekom sedamdesetih godina Inter je ostao redovit sudionik borbe za vrh Serie A, ali više nije uspijevao ostvarivati europske uspjehe kakve je imao pod Herrerom.

Mnogi velikani završili su svoje igračke karijere ili napustili klub. Angelo Moratti povukao se s predsjedničke funkcije, dok je Helenio Herrera otišao nakon što je stvorio jednu od najuspješnijih momčadi u povijesti svjetskog nogometa.

Usprkos tome, temelji koje su postavili ostali su trajna vrijednost kluba. "Grande Inter" i danas se smatra jednom od najvećih momčadi svih vremena, a njezin utjecaj na razvoj modernog nogometa vidljiv je desetljećima kasnije.

Početkom osamdesetih godina Nerazzurri su ponovno počeli graditi momčad sposobnu za osvajanje najvećih trofeja. Novi naslov prvaka stigao je 1980. godine, a nekoliko godina kasnije uslijedila je još jedna velika generacija predvođena Giuseppeom Bergomijem, Andreasom Brehmeom, Lotharom Matthäusom i Jürgenom Klinsmannom, koja će vratiti Inter na sam vrh talijanskog i europskog nogometa.

Njemački Inter, europski trofeji i povratak na vrh

Nakon osvajanja jedanaestog Scudetta početkom sedamdesetih godina Inter je ušao u razdoblje promjena. Klub je i dalje pripadao vrhu talijanskog nogometa, ali više nije uspijevao ostvariti dominaciju kakvu je imao tijekom ere Helenija Herrere. Konkurencija u Serie A postajala je sve jača, a Juventus, Torino, Roma i kasnije Napoli vodili su velike borbe za naslov prvaka.

Unatoč tome, Inter je ostao jedan od najvažnijih talijanskih klubova. Novi veliki uspjeh stigao je u sezoni 1979./80., kada je momčad pod vodstvom Eugenija Bersellinija osvojila svoj dvanaesti naslov prvaka Italije. Okosnicu momčadi činili su Giuseppe Baresi, Ivano Bordon, Evaristo Beccalossi, Roberto Mozzini, Gabriele Oriali i Alessandro Altobelli, igrači koji će obilježiti početak osamdesetih godina.

Dvije godine kasnije nekoliko Interovih nogometaša bilo je među ključnim članovima talijanske reprezentacije koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 1982. u Španjolskoj. Giuseppe Bergomi, Ivano Bordon, Gabriele Oriali i Giuseppe Baresi dali su značajan doprinos jednom od najvećih uspjeha talijanskog nogometa.

Rekordni Scudetto Giovannija Trapattonija

Sredinom osamdesetih godina predsjednik Ernesto Pellegrini odlučio je ponovno izgraditi momčad sposobnu za osvajanje naslova. Na klupu je doveo Giovannija Trapattonija, jednog od najuspješnijih talijanskih trenera, dok su najveća pojačanja stigla iz Njemačke.

Inter je doveo Lothara Matthäusa, Andreasa Brehmea i Jürgena Klinsmanna, trojicu reprezentativaca Zapadne Njemačke koji su zajedno s Giuseppeom Bergomijem, Walterom Zengom, Nicolom Bertijem, Aldom Serenaom i Riccardom Ferrijem stvorili jednu od najjačih momčadi u Europi.

Rezultat njihova rada bio je impresivan. U sezoni 1988./89. Inter je osvojio svoj trinaesti Scudetto s tada rekordnih 58 bodova iz 34 prvenstvene utakmice. Budući da su se u to vrijeme za pobjedu dodjeljivala samo dva boda, taj je učinak godinama smatran jednim od najvećih u povijesti Serie A. Nerazzurri su završili prvenstvo s čak jedanaest bodova prednosti ispred drugoplasiranog Napolija Diega Maradone.

Lothar Matthäus bio je najbolji igrač momčadi i iste je godine osvojio Zlatnu loptu, postavši prvi nogometaš Intera kojemu je pripalo to prestižno priznanje. Godinu dana kasnije Matthäus, Brehme i Klinsmann osvojili su naslov svjetskih prvaka s reprezentacijom Zapadne Njemačke na Svjetskom prvenstvu održanom upravo u Italiji, čime je njemački trojac dodatno učvrstio svoj legendarni status među navijačima Intera.

Tri osvojena Kupa UEFA

Iako početkom devedesetih godina Inter nije uspijevao osvojiti naslov prvaka Italije, postao je jedna od najuspješnijih momčadi u Kupu UEFA.

Prvi europski trofej nakon 26 godina čekanja stigao je 1991. godine. U finalu je Inter svladao Romu ukupnim rezultatom 2:1. U prvoj utakmici na stadionu Giuseppe Meazza strijelci su bili Lothar Matthäus i Nicola Berti, dok je uzvrat u Rimu bio dovoljan za veliko slavlje Nerazzurra.

Drugi Kup UEFA osvojen je 1994. godine. Inter je u finalu dvaput pobijedio austrijski Casino Salzburg minimalnim rezultatom 1:0, a pobjedničke pogotke postigli su Nicola Berti i Wim Jonk. Klub je tako potvrdio status jednog od najboljih europskih sastava tog razdoblja.

Dolazak Ronalda

Godine 1997. Inter je doveo jednog od najboljih nogometaša svijeta, Brazilca Ronalda. Mladi napadač već je u svojoj prvoj sezoni pokazao zašto ga nazivaju "Il Fenomeno". Njegova brzina, tehnika i realizacija oduševljavale su navijače diljem svijeta.

Iako Inter nije uspio osvojiti Scudetto, ostvario je veliki europski uspjeh. U finalu Kupa UEFA 1998. u Parizu Nerazzurri su uvjerljivo svladali Lazio rezultatom 3:0. Pogotke su postigli Iván Zamorano, Javier Zanetti i Ronaldo, koji je briljantnom solo akcijom postavio konačan rezultat.

Iste godine Ronaldo je osvojio FIFA-inu nagradu za najboljeg nogometaša svijeta i Zlatnu loptu, postavši drugi Interov igrač kojemu je to uspjelo nakon Lothara Matthäusa.

Velika razočaranja početkom novog stoljeća

Dana 12. travnja 2000. Inter je doživio veliki šok kada je Ronaldo teško ozlijedio koljeno u finalu Coppa Italije protiv Lazija. Jedan od najboljih nogometaša svijeta izbivao je s terena gotovo dvije godine, a njegova ozljeda ostala je jedna od najtežih u povijesti modernog nogometa.

U međuvremenu je Laurent Blanc kao član francuske reprezentacije osvojio Europsko prvenstvo 2000., dok je legendarni Giacinto Facchetti postao potpredsjednik kluba.

Najveće razočaranje stiglo je u sezoni 2001./02. Inter je u posljednje kolo Serie A ušao kao vodeća momčad prvenstva i ovisio isključivo o sebi. Međutim, na rimskom Olimpicu doživio je težak poraz od Lazija rezultatom 4:2. Juventus je pobjedom u Udinama preoteo naslov prvaka, dok je Inter zbog poraza pao čak na treće mjesto iza Rome. Taj se susret i danas smatra jednim od najbolnijih trenutaka u povijesti kluba.

Héctor Cúper ipak je uspio vratiti Inter među najbolje europske momčadi. U sezoni 2002./03. Nerazzurri su stigli do polufinala Lige prvaka, gdje ih je zaustavio gradski rival Milan zahvaljujući pravilu gola u gostima nakon dva neriješena susreta.

Mancini i početak nove dominacije

Novo razdoblje uspjeha započelo je 2004. godine dolaskom Roberta Mancinija na mjesto glavnog trenera. Već u prvoj sezoni Inter je osvojio Coppa Italiju pobjedom protiv Rome, čime je prekinuo sedmogodišnji niz bez trofeja. Nekoliko mjeseci kasnije osvojio je i talijanski Superkup svladavši Juventus.

Inter je obranio naslov pobjednika Coppa Italije i 2006. godine, ponovno pobijedivši Romu u finalu. Ubrzo nakon toga talijanski nogomet potresao je skandal Calciopoli. Juventusu je oduzet naslov prvaka i izbačen je u Serie B, dok je Scudetto za sezonu 2005./06. službeno dodijeljen Interu.

Time je započela jedna od najvećih era u povijesti kluba. Pod Mancinijevim vodstvom Nerazzurri su osvojili tri uzastopna naslova prvaka Italije, izgradivši momčad koja će nekoliko godina kasnije, pod Joséom Mourinhom, osvojiti trostruku krunu i ponovno se popeti na europski vrh.

Povratak na europski vrh

Osvajanjem trostruke krune u sezoni 2009./10. Inter je dosegnuo vrhunac svoje moderne povijesti. Momčad koju je predvodio José Mourinho osvojila je Serie A, Coppa Italiju i Ligu prvaka, postavši prvi talijanski klub kojemu je uspio takav podvig. Samo nekoliko mjeseci kasnije Nerazzurri su osvojili i FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo pobjedom protiv kongolskog TP Mazembea rezultatom 3:0 u finalu odigranom u Abu Dhabiju. Time je zaokružena najuspješnija godina u povijesti kluba.

Nakon Mourinhova odlaska u Real Madrid započelo je razdoblje promjena. Rafa Benítez nije se dugo zadržao na klupi, iako je osvojio europski Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo. Tijekom sljedećih nekoliko sezona treneri su se često mijenjali, a među njima su bili Leonardo, Gian Piero Gasperini, Claudio Ranieri, Andrea Stramaccioni, Walter Mazzarri i Frank de Boer. Unatoč povremenim dobrim rezultatima, Inter više nije uspijevao ozbiljnije ugroziti Juventusovu dominaciju u Serie A niti ostvariti značajniji europski rezultat.

Klub je prolazio i kroz vlasničke promjene. Nakon dugog razdoblja pod vodstvom obitelji Moratti, 2013. godine većinski vlasnik postao je indonezijski poduzetnik Erick Thohir. Tri godine kasnije kontrolu nad klubom preuzela je kineska grupacija Suning Holdings, koja je najavila velika ulaganja i povratak Intera među europsku elitu.

Prvi ozbiljan pomak napravljen je dolaskom Roberta Mancinija u njegov drugi mandat, a nastavljen pod Lucianom Spallettijem. U sezoni 2017./18. Inter je nakon šest godina izbivanja ponovno izborio plasman u Ligu prvaka, čime je započela nova uzlazna putanja kluba.

Pravu renesansu donio je Antonio Conte. Iskusni stručnjak izgradio je čvrstu i discipliniranu momčad predvođenu Romeluom Lukakuom, Lautarom Martínezom, Nicolòm Barellom, Stefanom de Vrijem, Milanom Škriniarom i Marcelom Brozovićem. U sezoni 2020./21. Inter je osvojio svoj devetnaesti Scudetto, prvi nakon jedanaest godina, prekinuvši pritom devetogodišnju dominaciju Juventusa u talijanskom prvenstvu.

Nakon osvajanja naslova Conte je napustio klub, a zbog financijskih posljedica pandemije Inter je bio prisiljen prodati nekoliko ključnih igrača, među kojima su bili Romelu Lukaku i Achraf Hakimi. Unatoč tome, uprava je povjerenje ukazala Simoneu Inzaghiju, koji je vrlo brzo dokazao da može nastaviti pobjednički niz.

Pod Inzaghijevim vodstvom Inter je osvojio dva Kupa Italije i tri uzastopna talijanska Superkupa, a momčad je ponovno postala stalni sudionik završnica europskih natjecanja. Posebno se istaknula sezona 2022./23., kada su Nerazzurri stigli do finala Lige prvaka prvi put nakon trinaest godina. U finalu odigranom u Istanbulu pružili su odličan otpor favoriziranom Manchester Cityju, ali su izgubili minimalnim rezultatom 1:0.

Već sljedeće sezone Inter je ostvario jedan od najvećih uspjeha u svojoj novijoj povijesti. U sezoni 2023./24. uvjerljivo je osvojio dvadeseti naslov prvaka Italije, čime je stekao pravo nositi drugu zlatnu zvjezdicu iznad klupskog grba. Momčad predvođena Lautarom Martínezom, Nicòlom Barellom, Hakanom Çalhanoğluom, Alessandrom Bastonijem, Federicom Dimarcom i Yannom Sommerom dominirala je Serie A gotovo od početka do kraja prvenstva.

U svibnju 2024. došlo je do još jedne velike promjene u vlasničkoj strukturi. Zbog neotplaćenog zajma kineska grupacija Suning izgubila je kontrolu nad klubom, a vlasnik Intera postao je američki investicijski fond Oaktree Capital Management. Novi vlasnici zadržali su postojeću sportsku strategiju, naglasivši financijsku stabilnost i nastavak borbe za najveće trofeje.

Inter je u sezoni 2024./25. nastavio igrati zapaženu ulogu u Italiji i Europi te izborio nastup na proširenom FIFA Svjetskom klupskom prvenstvu 2025. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Klub je još jednom potvrdio da pripada samom vrhu europskog nogometa, oslanjajući se na kvalitetan spoj iskusnih reprezentativaca i mladih igrača.

 

Unatoč povremenim problematičnim razdobljima, Nerazzurri su ostali jedan od najuspješnijih i najuglednijih klubova svijeta. Kroz više od stoljeća postojanja osvojili su brojne domaće i međunarodne trofeje, uključujući 20 naslova prvaka Italije, devet Coppa Italia, osam talijanskih Superkupova, tri Kupa/Lige prvaka, tri Kupa UEFA, tri UEFA Kupa, tri Interkontinentalna kupa, jedno FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo te brojne druge trofeje. Od Giuseppea Meazze i Helenija Herrere preko Sandra Mazzole, Javiera Zanettija i Ronalda do Lautara Martíneza, Inter je kroz različite generacije ostao simbol tradicije, međunarodnog identiteta i vrhunskog nogometa.

Usprkos razdobljima uspona i padova, klub je uvijek pronalazio način da se vrati u borbu za najveće trofeje. Upravo zbog toga Inter i danas zauzima posebno mjesto među najvećim nogometnim velikanima Europe i svijeta.