Sa samo 26 godina, Gerard Pique iza sebe ima već tri trofeja osvajača Lige prvaka, naslove eurospkog i svjetskog prvaka, trenirali su ga Alex Ferguson i Pep Guardiola, a igrao je ili igra s nekima od najvećih igrača svog vremena, poput Cristiana Ronalda i Lionela Messija.

Iako je iz omladinske škole Barcelone preselio na Old Trafford prije nego što je debitirao za Barcelonu, u njegovim je genima ipak samo katalonski klub. Unuk nekadašnjeg člana upravnog odbora Barcelone nedavno je proslavio 25. godišnjicu članstva u ovom klubu, a o svojoj dosadašnjoj karijeri govori s velikim entuzijazmom.

Koje su vaše prve uspomene na Barcelonu?
 - Slike u mojoj glavi: Europski kup 1992. godine, ja kako Stoichkova zovem 'Stofiko', odlazak na Camp Cou svakog vikenda. Imali smo četiri rezervirana mjesta na glavnoj tribina pored direktorskih boksova, moj otac i ja i dvoje drugih, nekad moja majka, nekad djed, koji je u to vrijeme bio član uprave. Barcelona je za mene bila sve, moja iluzija. Imao sam sreće. Zahvaljujući svom djedu, upoznao sam neke igrače i zamišljao kako bih jednog dana i ja mogao biti jedan od njih. Moje djetinjstvo je bilo čvrsto vezano uz Barcelonu.

Tko su bili vaši idoli?
 - Romario, Ronaldo, Figo, Guardiola, Kluivert, Rivaldo.. Najgori trenutak je bio kad je Luis Figo otišao u Real Madrid. To je bio doista težak udarac za sve: za navijače, za sami klub...

Jeste li ikad razgovarali s Figom?
 - Zapravo ne. Pozdravio sam ga na dan kad smo igrali protiv Intera, ali to je bio samo pozdrav...

Niste iskoristili priliku pitati ga: 'Oh, Luis, kako si mogao...?'
 - Oh ne! Pretpostavljam da mu je već muka od toga da ga ljudi podsjećaju na to.

Je li njegov odlazak nešto što ste s vremenom uspjeli razumjeti?
 - Razumijete to u smislu da shvaćate kako on nije Katalonac, nije odrastao uz Barcelonu i želio je ono što je za njega najbolje u profesionalnom smislu. Ovdje, u Barceloni, ljudi su ga voljeli. On je bio kapetan, simbol, zvijezda momčadi. Njegov odlazak je bilo jako teško prihvatiti. Nekoliko dana prije toga je rekao kako neće otići. Ljudi su o tome pričali kao o izdaji. Nisam siguran može li se o tome govoriti na takav način, ali to je bio težak udarac. Ali, klub se opet izdignuo kao i uvijek. Jedan od dana kojih se najbolje sjećam je kad sam osjetio... ne baš strah, ali neko ushićenje.. je kad je on po prvi put zaigrao na Camp Nou kao igrač Madrida. Ljudi su bili vrlo, vrlo emocionalni, vrlo ranjeni. Osjećali su se jako uvrijeđenima.

Koliko se dobro sjećate finala Europskog kupa 1992. godine?
 - Bilo mi je samo pet godina i sjećam se jako slabo, ali sjećam se da sam slušao prijenos na radiju. 1994. godine se sjećam bolje. Gledao sam prijenos s prijateljem i našim roditeljima i izgubili smo 4:0. Bolilo je, ali u to vrijeme mi je bilo sedam godina i nisam u potpunosti znao cijeniti koliko je velika stvar finale Europskog kupa. Igrate i može izgubiti ili pobijediti, ali bit će druga utakmica. Samo što nije bila. Tek kasnije shvatite koliko je to značajno. Bilo je to samo dvije godine ranije, ali Barcelona ga je samo jednom osvojila, na Wembleyu.

Stoga, kad ste ga vi osvojili 2011. godine na Wembleyu, to je morao biti posebno simboličan trenutak?
 - Rim 2009. godine je za mene također bio jako simboličan. Te sezone sam stigao iz Uniteda, tako da je igrati svoju prvu sezonu u Barceloni i igrati u finalu Lige prvaka protiv Sir Alexa Fergusona za mene imalo veliki značaj. Ali, naravno, London je bio simboličan. Bila je to, također, jedna od najboljih utakmica Barcelone kojih se mogu sjetiti.

Ljudi često spominju kako je Barcelona 'više od kluba'. Može li se Barcelona u potpunosti shvatiti bez tog socio-političkog konteksta ili bez katalonskog elementa?
 - Ako Barcelonu gledate samo kao nogometni klub, gubi se puno od tog nečeg što ne možete vidjeti, ali što svemu daje značenje. Barcelona je vrlo usko povezana s Katalonijom. Ne znam točne postotke, ali na primjer Espanyol ima puno manje navijača od Barcelone, tako da se gotovo može reći da je Barcelona jednako Katalonija. Katalonija je povijesno uvijek bila iza glavnog grada, iza Madrida, a Barcelona, klub, je također uvijek bio iza njih. U posljednjih deset - petnaest godina smo to promijenili. Ali govorimo o Madridu koji je 90 godina dominirao nogometom, koji ima devet naslova europskog prvaka, koji je osvojio više naslova prvaka Španjolske, više kupova nego bilo tko drugi. Oni su uvijek bili ispred nas.

A sada...
 - U posljednjih deset - petnaest godina je iz omladinske škole izašla sjajna generacija i omogućila nam natjecati se. Bez te jedinstvene generacije to bi bilo nemoguće. Madrid doživi godinu bez osvojenog trofeja i onda potroše 160 milijuna eura na trojicu igrača: Illarramendija, Isca i Balea. Barcelona to ne može napraviti. Mi znamo da smo drugačiji, jer se možemo natjecati s njima bez trošenja toliko novca. Sada, jasno, možemo dovesti Neymara za 60-70 milijuna eura, ali ne tri ili četiri takva igrača. Mi ni u kom slučaju nismo siromašan klub, ali mi se natječemo s najbogatijim klubom na svijetu. Uspijevali smo se natjecati s njima u posljednje vrijeme i ljudi su već navikli na to, ali moramo shvatiti da je realnost to da nas svi ti igrači nisu koštali ni eura: Andres Iniesta, Leo Messi, Xavi, Victor Valdes, Carles Puyol, Pedro... To je jedinstven slučaj, to se možda više nikada neće ponoviti. Ako pogledate početnih jedanaest Madrida i razmislite o novcu koji su potrošili, a onda pogledate Barceloninu momčad - nema usporedbe. Onog dana kad ne budemo imali igrače iz La Masie bit će drugačije.

Hoće li taj dan doći? Ili je rad u La Masiji dovoljno dobar da nastavi proizvoditi dobre igrače?
 - Rad u La Masiji je jako, jako dobar. Ali moramo shvatiti da su određeni talenti urođeni i da smo imali sreću da imamo takve igrače u posljednje vrijeme. Na tome se radilo, naravno, ali koliko god dobro da radite, možete imati razdoblje u kojem jednostavno nema talenta. Dobra stvar u svezi s ovim klubom je to da je uvijek postojala vjera u vlastite snage, pa i onda kad iz škole nisu izlazili dobri igrači nastavili smo raditi. Ako to činite, uvijek postoji šansa da će dobri igrači stići.

Vaša generacija, igrači rođeni 1987., je doista posebna: vi, Cesc Fabregas, Lionel Messi...
 - I Marc Valiente i neki drugi također. Igrač koji prođe kroz naš sustav je savršen za igranje u Barceloni, ali onda ima problema kad ode drugdje. Mislim da smo mi robovi vlastitog stila igre. Ako razvijete igrače koji mogu trijumfirati s Barcelonom, odlično, jer se oni mogu lako prilagoditi. Ali ako takav igrač ode u drugi klub, koji nema takav identitet, koji ne voli imati toliki posjed lopte, igrati kao što mi igramo, onda imate probleme. Igrač Barcelone u drugoj sredini pati. Igrač Madrida je više individualan, što nije loša stvar. On može otići u neki drugi klub i prilagoditi se bolje drugoj momčadi. Ako pogledate ostale vrhunske lige, iako se to pomalo mijenja, vidjet ćete da je u drugim klubovima puno više bivših igrača Madrida nego Barcelone. Igrača poput Estebana Granera, Roberta Soldada, Alvara Negreda, Juana Mate...

Vaša momčad je u mlađim kategorijama redovno pobjeđivala, i to velikom razlikom. Je li postojao rizik da se pojavi nedostatak kompetitivnosti? I je li to utjecalo na vaš razvoj?
 - Imao sam djetinjstvo u kojem sam uživao. Nisam zapravo tražio neku veliku kompetitivnost. Realnost je bila takva kako ste opisali, osim utakmica s Espanyolom, koje su bile utakmice godine. Igrali smo utakmice protiv momčadi iz susjednih gradova i pobjeđivali s po 15:0. Kompetitivnost je bila u tome da pokušamo postići još više golova. Trenirali smo pet dana u tjednu, od ponedjeljka do petka, a igrali utakmicu u subotu. Gledajući unatrag, to je žrtva. To nije teško, ali dijete ste, a od devet do pet sati ste u školi, a onda od šest do osam trenirate, odete doma, napišete zadaću, jedete i idete u krevet. Ja nisam imao vremena za igru s vršnjacima, ali ja to nisam vidio kao žrtvu, ja sam to gledao kao nešto u čemu uživam. A za vikend pokušate postići što je više golova moguće.

Puno se govori o Barceloninim vrijednostima. Inzistiraju li doista puno na tome kod mladih igrača?
 - Ja nisam živio u La Masiji, tako da ja nemam to iskustvo, ali svi su igrači morali imati dobre ocjene u školi. Provjeravali su učite li, radite li naporno, da prolazite, da imate dobre ocjene. Raspored u La Masiji je također vrlo strog. U tom pogledu, Barcelona je broj jedan. Ja sam živio u svojoj kući, tako da je to bilo drugačije, ali i moji roditelji su imali sličan stav. Neki roditelji nisu bili tako strogi...

Vaša majka nije željela da budete nogometaš...
 - Nije da nije željela da igram nogomet, ali je postavljala obrazovanje ispred svega. Moja majka je uvijek govorila da sam ja savršen sin. Ja nisam mislio da je to istina, mislio sam da sve majke to misle o svojoj djeci. Ali istina je da sam imao dobre ocjene u školi. Ipak, istina je i da moje ponašanje nije bilo najbolje, a mislim da je to iz razloga što sam smatrao da sve s lakoćom savladavam. Ne sviđa mi se riječ 'umišljen', ali osjećao sam da imam kontrolu nad svime. Ona me je tjerala da radim. Sjećam se jedno dana, za vrijeme finalnih ispita, bio sam iscrpljen jer sam morao svaki dan ići na trening i zaspao sam rano navečer. Ujutro sam ustao u pet sati kako bih učio. Učenje nije toliko važno radi samog gradiva, nego više zbog same kulture rada i žrtvovanja, na čemu su moji roditelji uvijek inzistirali.

Vaša majka je direktor instituta Guttmann, vodeće bolnice za rehabilitaciju pacijenata s ozljedama kičmene moždine i živčanog sustava...
 - Da, to je sasvim drugi svijet, jako težak. Uvijek sam se divio činjenici da moja majka nikad nije svoje probleme s posla donosila u kuću, jer sam bio u toj bolnici i... pffff... to je jako teško. Tamo vidite ljude koji doista pate, a ipak moja majka bi došla doma i bila samo majka i bila sretna. S obzirom na to gdje je radila, to je doista moglo ostaviti traga.

Možete li vi ostaviti posao iza sebe kad odlazite kući?
 - Osim ako je utakmica bila doista, doista loša, mogu prevladati poraze. Budem ljud, ali sjednem u auto, odem doma i pokušam se diskonektirati. Na primjer, poraz od Bayerna je bio vrlo, vrlo težak, ali čak se i to promijenilo sad kad imam dijete. Sjećam se da sam tog dana bio utučen, ljut, otišao sam doma i nisam htio pričati ni s kim. Došao sam doma, vidio Milana (sina) i sve se promijenilo.

Priča kaže kako vas je djed jednom predstavio Louisu Van Gaalu kao budućeg stopera Barcelone, a on vas je gurnuo i rekao: 'On je preslab da bi igrao za Barcelonu...'
 - To je istina. Bilo mi je 13,14 godina, dovraga! On je došao u kuću mog djeda i, sranje, to je trener Barcelone i ja sam ga htio impresionirati. Mislio sam, 'Za tri ili četiri godine želim igrati u prvoj momčadi'. A, on me je odgurnuo i ja sam propao u zemlju! Nisam progovorio ni riječ za vrijeme cijelog ručka! Doista me je gurnuo, čak sam pao na pod.

Van Gaal je bio zastrašujući?
 - Ljudi su mi govorili da je on vrlo izravna osoba, vrlo iskren i dobar čovjek. Ali moj prvi dojam? Wow!

Je li vam prelazak u Englesku dao ono za što ste mislili da vam nedostaje? Biste li bez toga bili dovoljno snažni da uspijete?
 - Engleski nogomet je vrlo različit, puno izravniji, puno brži, fizički snažniji. Za navijače to može biti zabavnije. Mogu shvatiti takvu ideju. Kad sam ja otišao tamo, bio sam visok, ali jako mršav. Morao sam puno raditi na snazi. Jedna od stvari koje nisam radio u Barceloni su bili treninzi za nabijanje mase s 15 ili 16 godina.

Jeste li trebali?
 - Ne znam, to je pitanje za stručnjake. Ne znam do koje razine možete raditi treninge za nabijanje mase dok ste vrlo mladi. Možda onda ne izrastete toliko. Ali ja sam ih radio vrlo malo u toj posljednjoj godini prije odlaska u United. Do neke razine se između 16. i 18. godine svakako malo popunite, ali u Engleskoj sam započeo sa pravim treninzima za nabijanje mase. Također počinjete svoje tijelo više navikavati na fizički snažnu igru, na kontakte. Radite niz vježbi koje ranije nisam radio: dizanje utega, sklekove, rad na trbušnim mišićima, kardio-vaskularne vježbe. To mi je doista pomoglo.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

A mentalno?
 - U Barceloni sam živio kao pod staklenim zvonom. Sve dok ne odete od kuće uvijek imate tu roditeljsku zaštitu: obrok na stolu u devet navečer, opranu odjeću. U Unitedu bi to uradili, ali morali ste preuzeti inicijativu. Sazrijete. Otišao sam od kuće kao dijete, a vratio se kao odrasla osoba. Prvi mjeseci su bili teški. Osjećate se usamljeno, a iako sam znao govoriti engleski jezik, mučio sam se kako bih rekao ono što doista želim reći. Kasnije postane teško iz drugačijih razloga. S 20, 21 godinom ste promijenili cijeli život kako biste dobili priliku. Ostavili ste svoje prijatelje i obitelj iza sebe i otišli kako biste igrali, a onda ne igrate. Rio i Vidić su igrali spektakularno dobro i Ferguson mi nije davao prilike za igru koliko sam želio. Kad ste kod kuće usred dana, trenirate a ne igrate, a u 4 sata poslijepodne vani je sve sivo, osjećate se kao da vam strop pada na glavu. Ti teški trenuci su značili da u onim dobrima uživate još više.

Je li Roy Keane bio zastrašujući?
 - Da, vrlo zastrašujući! Jednom je sjedio ispred svlačionice prije utakmice, a moje su hlače visjele na vješalici, točno iznad njegove glave kad je mobitel u njima zavibrirao. Nije se čuo nikakav zvuk, samo je zavibrirao... a on je poludio, vrištao je i urlao. Zastrašujuće!

Je li to bilo uistinu potrebno? Mora li u svakoj svlačionici biti jedan takav igrač?
 - Ne znam jednostavno je bilo tako: pojavite se u svlačionici Uniteda, a on je tamo. U Barceloni doista nemamo nekoga takvog i mislim da nam ne ide loše. To je drugačija kultura. Roy je bio tamo, ne znam kako bi bilo da ga nije bilo. Naviknete se. Bila je to prijelomnica u profesionalnom nogometu. Barcelona i United su slični u smislu da su to dva velika kluba koji uvijek moraju pobjeđivati. Ali u Unitedu je sve bilo puno zatvorenije. Igrači nisu željeli biti previše izloženi javnosti. Ovdje u španjolskoj imate četiri sportska dnevnika, koji moraju svaki dan popuniti 20 ili 30 stranica.

Kakva je to priča o satelitskoj anteni koja je stalno nestajala?
 - Nije satelitska, nego obična antena. To je bilo prve godine kad sam unajmljivao stan. Televizor nije radio, a moj otac, koji mi je bio u posjeti, je pogledao i rekao: 'Da, ne radi jer nema antene.' Onda smo postavili drugu i opet se ponovila ista stvar, opet i opet. Do trećeg puta smo shvatili da postoji pravilo u zgradi da ne smijete postavljati vanjsku antenu. Onda je vani bio neki kombi gdje su nam rekli da moramo platiti za televizijsku dozvolu. U Španjolskoj to nitko nije trebao plaćati. Što je to? To je jedna od najčudnijih dozvola koje sam vidio u životu. Pomislio sam: 'Morate platiti dozvolu da biste imali televiziju? Eh?'

Bili ste suigrač s Cristianom Ronaldom. Je li se on promijenio?
 - Ne, on je isti. On je igrač kojem sam se uvijek divio, jer je veliki radnik, koji uvijek želi više, više i više. On je stroj, tako je ambiciozan. On je prirodno vrlo snažan, ali nikad se ne prestaje truditi kako bi napredovao. On je u top dva ili tri igrača na svijetu. Neki kažu da je i najbolji, ali on i dalje želi napredovati. Divim mu se zbog toga. Također mislim da mu je rivalstvo s Leom pomoglo da napreduje.

Nogometaši, navodno, imaju puno drugačiji pogled na rivalstvo između Madrida i Barcelone nego navijači?
 - Da. Ali istina je i to da je teško ne biti pod utjecajem svega što se događa oko vas. Koliko god pokušavali ne čitati novine, upalite televizor i tamo se priča o nogometu. Postoje programi u kojima ljudi razumno i racionalno diskutiraju o stvarima, ali sve je manje takvih, a sve više onih koji su bazirani na sapunicama, u kojima svatko priča što god želi. Sve se svodi na kontroverze i konfrontacije... 'Ovaj mrzi onoga, a onaj mrzi ovoga, pobit će se, ubit će ga...' Nemoguće je ostati potpuno imun na to. Mediji i taj šum koji stvaraju utječu na ljude, potiču vas da mislite: 'Dovraga, ti igrači Madrida su doista gadovi' ili nešto slično. Ali na kraju, oni su profesionalci, kao i mi. Između Barcelone i Madrida postoji snažno rivalstvo, ali većinom je kroz povijest to bilo zdravo rivalstvo. Istina je da je u nekim trenucima bilo nekih vanjskih faktora, ili čak unutarnjih, koji su pokušali učiniti to rivalstvo intenzivnijim nego što je to potrebno, ili izvući nogomet i izvan terena.

Postojao je trenutak, posebno nakon četiri uzastopna El Clasica u 18 dana 2011. godine, kad se činilo da će rivalstvo između Madrida i Barcelone negativno utjecati na reprezentaciju Španjolske. Jeste li bili uistinu zabrinuti da bi do toga moglo doći?
 - U jednom trenutku, da. Nisam siguran je li 'kritično' prava riječ, ali došlo je do situacije kad smo mogli imati pravi problem da nismo napravili korak koji smo napravili. Imali smo sreću da u španjolskoj reprezentaciji igraju igrači koji su zreli i koji su shvatili da se to mora riješiti, da moramo razgovarati.

Što se dogodilo?
 - Jednog dana smo svi sjeli zajedno i počeli razgovarati o tome i došli smo do zaključka da je nemoguće da se svi složimo oko svega, jer na neke stvari gledamo na različit način i istina nije ni crna ni bijela, ali moramo shvatiti da te razlike nemaju toliku težinu kao ono što zajedno dijelimo. Svi smo shvatili da zajedno igramo u španjolskoj reprezentaciji i da moramo biti jedinstveni.. i tako smo zajedno osvojili Europsko prvenstvo 2012.

Sergio Ramos kaže da vi i on možda ne biste zajedno otišli na pivo, ali se dobro razumijete na terenu i možete surađivati...
 - To se dešava u svakom poslu. Razlike su ono o čemu u nogometu svi pričaju. Ako pogledate oko sebe u uredu, vidjet ćete ljude s kojima se bolje slažete nego s drugima. To se događa i u reprezentaciji i u Barceloni. Mi imamo vrlo dobre odnose u svlačionici, ali isto tako tamo ima ljudi i koji nisu međusobno prijatelji. I mi smo ljudska bića.

Naravno, osvojili ste i Svjetsko prvenstvo. A iz Južne Afrike ste ponijeli jedan poseban suvenir...
 - Da, mrežu s gola! Borili smo se s radnikom na stadionu da je uzmemo. To je tradicija iz košarke. Ja obično uzmem cijelu mrežu, ali na Svjetskom prvenstvu su mi dopustili da uzmem samo dio. Ja otkinem dio, uokvirim i dam ljudima kao suvenir. To je lijepo. Ne sada, ali možda ću za nekoliko godina uživati u tome.

Vratimo se na povratak iz Uniteda u Barcelonu. Je li se sve promijenilo ili je to opet bio isti Pique i ista Barcelona?
 - Sve sam cijenio puno više kad sam se vratio. S 15, 16 godina bih izašao vani i nešto pojeo, ili jeo s obitelji, i to mi je bilo normalno. Kad sam se vratio, doista sam to cijenio. Na nogometnom planu, stigao sam u trenutku kad su rijetki vjerovali u nas. Iza momčadi su bile dvije godine u kojima nije osvojeno ništa, Deco i Ronaldinho su otišli, a Guardiola je došao na klupu nakon što je vodio Barcelonu B. Mnogi su sumnjali. Povrh toga, nismo dobro krenuli. Ali, onda smo pobijedili Sporting sa 6:1 i krenuo je nevjerojatan niz. Predsezonske pripreme su bile odlične i uvijek kažem da je Pep najbolji trener kojega sam imao.

Zašto?
 - Glavna stvar je da vam svaki trener kaže uradi ovo ili uradi ono, ali on vam uvijek objasni i zašto, tako da bolje razumijete igru, učite. On protivnika analizira bolje nego bilo tko drugi. On 24 sata dnevno provede gledajući snimke. U petak prije utakmice vam kaže: 'Gledaj, ovaj napad izgleda ovako, ili ovako, ili ovako... mi moramo pomjeriti obranu ulijevo, ili udesno, a onda ih napadati na ovaj način.' I on je najbolji u tome. Kad uđete u utakmicu znajući kako će protivnik napadati, imate više samopouzdanja i zbog toga ste bolji igrač. Igrač je bolji kad ima samopouzdanja, kad točno zna što ga čeka. Također, s Pepom smo imali identitet: tako ćemo igrati u Granadi, u Malagi na terenu punom lokvi, svagdje. Puno je igrača iz La Masije, tako da oni shvaćaju nogomet na isti način. Druga stvar je doista vjerovati u ono što radite. Momčad je doista vjerovala u Pepa i on je vjerovao u svoje ideje.

Je li Guardioli bilo lakše zbog toga što je bio tako značajan igrač?
 - Ne mislim da jeste. Bilo je puno sumnji, ankete su pokazivale da ljudi ne vjeruju da je on pravi čovjek za taj posao. Ali Guardiola ima vrlo snažan karakter i kad u nešto vjeruje, on ide po to i ne posustaje. Jako je dobro govorio na konferencijama za novinare i, iako niste toga zapravo svjesni, to vam prenosi vjeru, što vam daje sigurnost.

Njegova najpoznatija konferencija za novinare je bila ona na kojoj je napao Josea Mourinha. Činilo se da je izgubio kompas, ali je upalilo...
 - Momčad je bila vrlo povrijeđena nakon finala Kupa i sjećam se da nam je on rekao da će nas odvesti do finala Lige prvaka. On se osjećao vrlo ugodno u glavnoj ulozi. Bio je sretan zbog toga što je lider i nije želio nikoga iznad sebe. Otišao je pred novinare i zauzeo se za momčad, kao lider. Možda nam ljudi nisu vjerovali nakon finala Kupa, bilo je puno vanjskih faktora koji su bili protiv nas, činilo se kako je Madrid ponovno onaj veliki, kako je Jose Mourinho pronašao način kako nas zaustaviti... Pep je smatrao kako treba nešto napraviti i to je napravio.

Barcelona je prvu utakmicu polufinala Lige prvaka na Santiago Bernabeu dobila s 2:0...
 - Sjećam se polufinala iz 2002. godine kad su oni nas pobijedili i to je boljelo. Te večeri, 2011., to je bilo poput osvete, prilike da se povijesni rezultat poravna. Pobjeda protiv Madrida je uvijek nešto posebno. Mi smo uvijek na neki način bili inferiorni, čak i kad to nismo doista bili, zbog svega: oni su iz glavnog grada, oni su snažniji, mi smo uvijek iza... tako je bilo godinama. Mi smo uvijek igrali dobro, ali nikad ništa nismo osvajali. Ali ovo je generacija koja se natjecala s njima i pobijedila.

Vi ste se natjecali. Zaboravimo li ponekad taj esencijalni kompetitivni element kad se radi o Barceloni?
 - Najvažnije je natjecati se. Puno je momčadi s puno talenata koje nikad ništa nisu osvojile. Morate imati želju, glad. Uvjeren sam da 90% igrača čini želja i glad, a 10% talent.

Je li te gladi nestalo prošle sezone, s obzirom na sve što se dogodilo?
 - Ljuti me kad čitam, na primjer, da je Xavi rekao, što je bilo pogrešno interpretirano, da nismo naporno radili na fizičkoj i taktičkoj strani igre. Ne možete osvojiti ligu protiv Madrida, koji je potrošio ne znam koliko milijuna na pojačanja od 2002. godine, i to s 15 bodova prednosti i s osvojenih 100 bodova, ako ne radite. To je za početak. Jednostavno ne možete. Prošle godine smo bili malo zarđali i trebao nam je netko tko će nas podmazati, a mislim da Tata Martino upravo to radi. Ali, mislim da smo mi jedina momčad na svijetu koja je prošle sezone mogla osvojiti titulu nakon svega što nam se dogodilo. Momčad bez trenera, teško bolestan igrač. Osvojili smo ligu, a to se tretiralo kao da se radi o.. ne baš mediokritetnom rezultatu, ali pomalo se na to gledalo kao na nešto nevažno. Onda kažu da ne radimo, da Jordi Roura nije dovoljno dobar... ljudi, ne budite glupi! Ljudi jednostavno ne cijene ono što smo napravili. Mi smo jako dobra momčad i puno smo toga osvojili, a puno je generacija prošlo koje nikad nisu vidjele kako Barcelona osvaja trofeje, poput mog oca. Ali, sada već deset godina u nizu osvajamo trofeje. Ljudi su postali previše naviknuti na dobra vremena.

Sigurno vam je bilo teško zbog bolesti Tita Vilanove...
 - Jako, jako teško. Problem je to što se na nogometaša ne gleda kao na normalnu osobu. On uvijek mora igrati dobro. Ali i mi smo ljudi, i mi možda imamo obiteljske probleme, bolesti, prijatelje u zatvoru... bilo što. Jednako kao i drugi ljudi. Istina je da su zahtjevi prema nama s pravom veći, s obzirom na to koliko zarađujemo, a to je puno u odnosu na druge ljude, posebno sada u vrijeme krize. Ali ti zahtjevi su ogromni. Mi pokušavamo dati svoj maksimum svaki vikend, ali nismo strojevi. Titova bolest, Ericova bolest. Ima li to ikakvog fizičkog utjecaja na momčad? Ne, vjerojatno ne. Ima li taktičkog utjecaja? Vjerojatno ne. Ali, postoji nešto nevidljivo što utječe na ljude. Naravno da to utječe na nas.

Postoji li na vas dodatni utjecaj zbog toga što ste vjenčani sa Shakirom?
 - U mom slučaju, stvar je pomalo posebna zbog njeg. Promijenite neke stvari u životu - ne idete u trgovačke centre, ne idete na mjesta gdja ima puno ljudi. Mogu otići u park i ljudi shvaćaju da ste tu s djetetom, ali ne idete negdje gdje je gužva i gdje to ne možete kontrolirati. Ali, treba imati balans, možda izgubite s jedne strane, ali s druge strane imate obitelj koja vas voli, igrate za Barcelonu, što više možete tražiti? Imate ono što bi svi željeli imati.

Rekli ste da ne biste htjeli nakon igračke karijere biti trener, ali biste voljeli biti predsjednik. Da ste sada izabrani za predsjednika, što je prva stvar koju biste napravili?
 - Možda se i predomislim, tek mi je 26 godina, ali da, volio bih biti predsjednik. Ali trenutno imamo predsjednika u Sandru Rosellu i neću mu ja govoriti što će raditi.

Zašto se čini kako u Barceloni uvijek ima problema s oporbom? Te interne bitke se čine konstantnima, uvijek postoje različite frakcije...
 - To je jedna od rijetkih stvari koje imamo, a koje su specifične za male klubove. Znam da će neki navijači reći: 'Ne, ne, Barcelona je uvijek bila veliki klub!' Ali, dugi niz godina za Barcelonu je osvajanje trofeja bila rijetkost. Bilo je priča o nepravdama, o snazi Madrida, glavnom gradu, itd. itd... ali postoji razdoblje od Dream Teama, preko Van Gaala, Rijkaarda, Pepa, Tita, do sadašnjeg trenutka, u kojem igramo briljantno i osvajamo trofeje. Barcelona je i dalje više od kluba, ali sada i pobjeđujemo i to mijenja mentalitet i identitet. Sada smo veći klub. Ali čini se kako se neke stvari ne mijenjaju, a interna oporba je jedna od tih stvari, ostatak iz vremena malog kluba. Nikad nije dobro za klub kad postoje podjele. Naravno, tu su bili Guardiola, Cruyff, važne figure, ljudi koji su tako puno dali da bi ovaj klub učinili velikim, ali ne možete podržavati samo jednu osobu. Ako ste navijač Barcelone, morate podržavati FC Barcelonu. U Madridu oni podržavaju čovjeka koji je na čelu kluba i podržavaju ga do smrti. U Barceloni, naša kultura je drugačija. To je obilježje malog kluba. Nadam se da ćemo s vremenom shvatiti da moramo svi zajedno krenuti naprijed. Neke druge probleme koje smo imali smo prebrodili zahvaljujući uspjesima na terenu, ali taj je preostao.

(Interview je preuzet iz magazina World Soccer)