Carlos Tevez i Dario Coronel imali su jako puno toga zajedničkog. Obojica su rođeni iste godine, odrasli su u istom kvartu i, nije nikakvo iznenađenje, dijelili istu strast prema nogometu. 'Zajedno su bili dinamit' bio je konsenzus među onima koji su imali tu sreću gledati ovaj par kako zajedno igra u mlađim kategorijama klubova All Boys, Santa Clara i Villa Real.

Toliko su bili nerazdvojni da su često zajedno provodili cijele dane. Međutim, sve se to promijenilo kad je Cabañas, kako su Coronela zvali zbog fizičke sličnosti s tadašnjim igračem Boca Juniorsa Robertom Cabanasom, dobio poziv da se priključi juniorskoj momčadi Veleza iz Sarsfielda. S obzirom da poziv nije stigao i na Tevezovu adresu, provodili su manje vremena zajedno, no ono što ih je na kraju u potpunosti razdvojilo je bila sve veća povezanost njegovog prijatelja s lokalnom uličnom bandom. Napustivši obećavajuću nogometnu karijeru, Coronel se okrenuo oružanim pljačkama i trgovini drogom, prije nego što je, barem tako kaže službena verzija, sam sebi oduzeo život već kao sedamnaestogodišnjak, opkoljen policijijskim snagama.

Coronelova priča nije nikakva tužna iznimka nego česta pojava u Fuerte Apacheu, kvartu u Buenos Airesu u čijim uskim ulicama i visokim neboderima je stisnuto preko 30.000 stanovnika i gdje brojni mladići završavaju na sličan tragičan način, i čija priča često i ne dospije do medija. Tevez je, ipak, osigurao da on ne bude jedan od takvih.

Čovjek kojega u njegovom susjedstvu znaju pod nadimkom El Apache je uspio pobjeći od kriminala i lošeg društva i izgraditi profesionalnu nogometnu karijeru. Trenutno svojim igrama i golovima razveseljava navijače talijanskog prvaka Juventusa, a u ekskluzivnom razgovoru za FIFA.com je progovorio o svojim korijenima, priči koja je oblikovala njegovo djetinjstvo i još puno toga.

 Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Carlos, nakon što ste živjeli u brojnim gradovima širom svijeta, kako vam se čini Torino?
- Nakon što sam osam godina proveo u Manchesteru, jako sam toplo dočekan u Torinu. Ljudi su vrlo opušteni, u suprotnosti s drugim dijelovima Italije, poput Rima ili Napulja, gdje su ljudi puno strastveniji. Život ovdje je jako ugodan i ovdje sam se najlaške prilagodio. Pomoglo je i to što malo bolje razumijem talijanski jezik nego engleski. U Engleskoj mi je bilo jako teško.

Nedostaje li vam Argentina?
- Da, definitivno. Uvijek su mi nedostajali prijatelji i obitelj, od samog početka. Nasreću, puno ljudi me posjećuje, tako da nisam uvijek sam. Moji stari prijaetlji su uvijek bili tu za mene, bez obzira na to gdje sam bio. Zamislite moje prijatelje iz Fuerte Apachea u Engleskoj! Imam nebrojeno puno priča o tome. Svaki put kad bismo izašli u grad dogodilo bi se nešto smiješno, obično vezano uz jezik. To je uvijek dobra zabava.

Je li nekome tko je odrastao u potpuno drugačijem svijetu - na primjer, u Europi - nemoguće zamisliti kakav je Fuerte Apache i kako biste ga vi točno opisali?
- Teško je učiniti da ljudi razumiju kakav je tamo život kad nisu prošli kroz iste stvari kao ja ili drugi ljudi iz tog susjedstva. Stoga ljudi mogu stvarati neku svoju sliku o tome. Jednostavno ne možete ući u glave drugih ljudi i reći im 'Gledaj, ja sam prošao kroz neka teška razdoblja u životu'. Nemoguće je objasniti sve ono čemu su me ulice naučile, a toga ima jako puno.

Postoji li neko posebno iskustvo koje je oblikovalo vaše djetinjstvo?
- Moje cijelo djetinjstvo je bilo teško, tako da je nemoguće izdvojiti jedan slučaj. Živio sam u mjestu gdje su droga i ubojstva dio svakodnevice. Kad iskusite teške stvari, čak i kao vrlo malo dijete, to znači da brzo odrastate. Mislim da to omogućuje svima da odaberu svoj vlastiti put, a ne samo da prihvaćaju ono što su drugi prije već napravili, a ja sam krenuo svojim putem. Nikad nisam odobravao konzumiranje droga i ubijanje, a nasreću mogao sam odabrati svoj put.


Govori se kako je vaš prijatelj iz djetinjstva Dario Coronel bio jednako talentiran za nogomet kao i vi, ali nije imao tu sreću da može napraviti pravi izbor. Je li to točno?
- Ne mislim da se može reći da nije bio dovoljno sretan da može birati. Kao što sam već rekao, svi odlučuju za sebe što će raditi. On je imao sve što mu je trebalo kako bi bio jednako uspješan kao i ja, ali je odabrao drugačiji put - kriminal i droge - a to je na kraju značilo da više nije s nama. Ja uistinu vjerujem da svi biraju svoj vlastiti put u životu, a on je - i to nema nikakve veze sa srećom - odabrao lakšu opciju.

Sjetite li ga se često?
- Da! On je, odnosno bio je, moj najbolji prijatelj. Bili smo zajedno po 24 sata dnevno, iako smo kasnije otišli u različite klubove. Ali bili smo uvijek skupa, po cijeli dan.

Čini se kako se djecu koja odrastaju u siromašnim kvartovima svugdje stigmatizira, čak i u medijima. U Argentini se to može vidjeti na mjestima kao što su Fuerte Apache, Ciudad Oculta ili Villa Carlos Gardel. Kao netko tko je odrastao u jednom takvom kvartu, kakav je vaš pogled na to?
- Ne mislim da se takav stav može pripisati samo medijima - svi tako misle. Ako momak s kapuljačom prođe u blizini mjesta gdje se nedavno dogodila pljačka, svi okrive njega - to je mentalitet u današnjoj Argentini. Ljudi danas žive u strahu. Ranije su i kriminalci imali nekakve principe: opljačkali bi vas, ali bi vas pustili. Sada su svi na drogama - date im sve što imate i opet vas ubiju. Mladi ljudi danas više nemaju vrijednosti kakvih se ja sjećam. U prošlosti su oni riskirali glavu izašavši iz kuće, pokravši nešto i onda bi se vratili kući - to je bilo to. Danas su momci koji kradu svi na drogama. Oni i dalje riskiraju, ali na drugačiji način. Sada misle samo o svojim vlastitim životima, a ne o životima drugih ljudi.

Ali postoji i druga strana tih kvartova, poput ljudi kojima vi posvećujete svoje proslave golova. Što se može napraviti kako bi se promijenila negativna slika koju ljudi imaju o takvim mjestima?
- Moramo pokazati ljudima koji tako razmišljaju da u FUerte Apache i Ciudad Oculti ima i dobre djece, kao i u svakom drugom argentinskom gradu. Nisu svi ljudi loši. Ja sam došao od tamo i neki drugi su također uspjeli pobjeći iz takvog okruženja. Nikome nije lako. Zapravo, nevjerojatno je teško izvući se od tamo. Ali svačija je sudbina u njegovim rukama, kao što ja uvijek kažem. Morate pokazati ljudima da nismo svi isti.

{adselite}
Je li istina daste razmišljali o svim tim stvarima kako biste se motivirali na putu prema olimpijskom stadionu u Berlinu pred utakmicu četvrtfinala Svjetskog prvenstva 2006. godine gledajući Njemce na ulicama?
- Da, to je istina. Išli smo prema stadionu, a iako ste uvijek u takvim trenucima u nekom posebnom raspoloženju, tog puta je bilo potpuno drugačije. Nikad mi se to nije dogodilo ni prije ni poslije toga. Iznenada sam bio pun energije i rekao sam sebi: 'Danas moraš dati sve od sebe na terenu jer si došao iz mjesta iz kojeg je jako teško izaći'. Pomislio sam na to kako smo kao djeca igrali nogomet s loptama napravljenima od krpa i takvim stvarima. Misli su mi jednostavno samo dolazile u glavu. Sve mi je to bilo pred očima.

Je li odrastanje u takvom okruženju učinilo igračem kakav ste danas?
- Ne znam ima li tu neke povezanosti. Ja sam uvijek igrao na svoj način, ili sam barem to pokušavao. Uvijek sam govorio da, dok sam se ranije igrao s loptom, sada igram nogomet, a to je nešto potpuno drugačije. Ali ne znam jesu li me životne okolnosti prilikom odrastanja učinile igračem kakav sam danas. Moguće je.

U čemu više uživate, igrajući nogomet ili igrajući neobvezno s prijateljima?
- Više se zabavljam igrajući se s loptom. Kad igram nogomet, radim svoj posao, ali kad se zabavljate s prijateljima, nema pritiska. Kad igrate nogomet, radite to sa saznanjem da je ulog uvijek veliki, bio to novac, vaši suigrači ili osjećaj odgovornosti prema navijačima. Veliki je pritisak iza svega toga.

Nosite dres s brojem 10, koji su ranije nosili legendarni igrači Juventusa, poput Michela Platinija ili Alessandra Del Piera. Je li to veliki teret?
- Ja to osobno ne osjećam kao teret. Iako mi je to značajno, ne stavljam na sebe dodatni pritisak kad obučem dres s brojem koji su prije mene nosili toliki idoli navijača Juventusa. Od samog početka nisam na sebe stavljao pritisak da moram opravdati nošenje dresa s brojem 10. Izludili biste i ne biste mogli normalno raditi svoj posao kad bi bilo drugačije.

Na kraju, želimo vas upitati nešto vezano za Copa Americu? Imali ste vrlo malo sreće na prethodnim turnirima, s obzirom da ste bili u gubitničkoj momčadi u dva finala protiv Brazila, 2004. i 2007. godine, a onda ste promašili odlučujući penal protiv Urugvaja 2011. godine. Muči li vas to i sada?
- Da, to je definitivno nešto što još uvijek boli trenutnu generaciju igrača. Svi znamo da bi osvajenje trofeja s reprezentacijom bio sjajan način za zaokružiti stvari. To je nešto što nam izmiče već godinama, tako da je to definitivno nedovršeni posao. Sljedeće izdanje Copa Americe nije tako daleko i morat ćemo se pripremiti najbolje što možemo kako bismo dali svoj maksimum.