Dva telefonska poziva - u razmaku od nekih sedam godina - pomogla su u definiranju karijere Francisa Coquelina, mladog francuskog nogometaša, koji je ove sezone zauzeo značajnu poziciju u veznom redu Arsenala, jednog od glavnih kandidata u utrci za osvajanje engleske Premier lige.

Prvi poziv rezultirao je njegovim odlaskom iz rodne Francuske, gdje se oprostio od obitelji i prijatelja i napravio korak u nepoznato. Drugi, nešto manje dobrodošao, ga je gurnuo na veliku scenu, iako toga u tom trenutku nije bio svjestan.

Ali, da krenemo od početka, vratimo se u 2007. godinu, kad je tada šesnaestogodišnji Francis još uvijek bio u srednjoj školi. Kao jako dobrom učeniku, škola mu je bila lagana, a njegove jezične vještine i pismenost nisu prošli neopaženo kod njegovih učitelja, koji su ga ohrabrivali da krene u karijeru sportskog novinara. Bio je to prirodan put za tinejdžera, koji je bio sjajan i u džudu i u tenisu prije nego što se posvetio nogometu.

Ali, on je svoj poziv ipak pronašao u nogometu. Nakon što je u djetinjstvu igrao na ulicama rodnog grada, uskoro je postao zvijezda na stadionu Lavelloise, nakon čega je uslijedio poziv u mlađe selekcije francuske reprezentacije, gdje je privukao pozornost Arsenalovog francuskog skauta Gillesa Grimandija. Ubrzo je pozvan na razgovore u London, gdje je, unatoč ozljedi, uspio impresionirati.

"Kad sam odlazio iz Arsenala, nisam znao hoću li se vratiti. Sjećam se svog prvog treninga s prvom momčadi, to je bio rat. Rekao sam šefu na vratima kad sam odlazio, 'Ovo je nešto sasvim drugačije!'. Sjećam se da asm vidio dvojicu igrača kako se tuku na treningu, a i ja sam imao svađu s Jensom Lehmannom i pomislio sam, 'Wow, gdje sam ja to došao?' Dva tjedna kasnije smo imali U-17 Europsko prvenstvo i više sam brinuo o tome hoću li biti spreman za igru na tom natjecanju." kaže Coquelin za Arsenal Magazine.

Nažalost, zbog ozljede je ipak morao propustiti to natjecanje, ali slijedila je utješna nagrada - nekoliko tjedana kasnije, sjedio je u učinioci kad mu se život odjednom promijenio.

"Ne sjećam se koji je bio predmet, ali sjećam se da mi je telefon zavibrirao u džepu, brzo sam pogledao kad učitelj nije gledao i vidio neki čudan broj. Nisam se javio, ali na odmoru sam vidio da imam i govornu poštu i to je bio šef (Arsene Wenger). Rekao mi je da je bio jako zadovoljan s onim što sam pokazao na probi i da bi doista volio da dođem u klub.

U Francuskoj svi prepoznaju njegov glas, jer on često komentira utakmice reprezentacije, tako da sam dao prijatelju da i on presluša poruku i on mi je rekao, 'Da, to je Wenger! Ovo je ludo!' Bilo je to nešto čudno. Svi su dolazili i slušali poruku jedan po jedan i vjerojatno je ta poruka preslišana barem trideset puta!"

London je zvao i, unatoč početnom dvoumljenju, nije mogao odbiti priliku za prelazak preko kanala na Otok. Ali, priznaje da su mu ti prvi dani u novom gradu, s novim suigračima, s nepoznatim jezikom, bili teški.

"Bila je to teška odluka, jer sam morao ostaviti svoju obitelj. Ali, mislio sam da je to pravi trenutak da odem i otišao sam. Bilo je teško ispočetka. Kad ste mladi, teško je biti u hotelskoj sobi, ne raditi ništa, ne viđati prijatelje, ne govoriti jezik, jesti drugačiju hranu...

Uz to, odmah sam priključen treninzima prve momčadi, tako da nisam zapravo ni bio u rezervama, gdje su bili igrači mojih godina, a jedini s kim sam mogao komunicirati je bio Gilles Sunu. On je u to vrijeme bio ozlijeđen, tako da mi je prvih mjesec dana bilo doista teško.

Ali, ono što mi je puno pomoglo je kad sam preselio kod svoje prve udomiteljske obitelji u Enfieldu - kod Twitchingsa. I dalje sam jako blizak s njima i osjećam se kao dio njihove obitelji. To mi je doista pomoglo, jer sam razgovarao s njima svaki dan, tako da sam se osjećao pomalo kao doma. Na terenu sam se također osjećao puno bolje, a onda sam počeo govoriti i engleski jezik. Moja prva godina je bila nevjerojatna, da budem iskren."

Coquelin je odigrao ključnu ulogu u momčadi Arsenala koja je 2009. godine osvojila omladinski kup, iako danas ne može vjerovati da su samo on i Jack Wilshere ostali u klubu do danas.

"Imali smo toliko talenta u momčadi, tako da činjenica da su samo dvojica igrača još uvijek tu pokazuje koliko je teško uspjeti u Arsenalu, jer je to tako poseban klub. Bilo je nekoliko igrača iz te momčadi koje sam očekivao vidjeti u prvoj momčadi, poput Henrija Lansburya, koji je bio doista dobar, zatim Jaya Emmanuel-Thomasa, koji je bio pravi talent, kao i Sunu.

Bilo je puno igrača poput Kylea Bartlesa, čak i Lukea Aylinga, koji su bili sjajni kad smo igrali u tim godinama. Cijela momčad je bila doista dobra. Kad vidite da smo na klupi imali igrače poput Oguzhana Ozyakupa, koji je nedavno igrao za Tursku i postigao gol protiv Nizozemske, vidite da je cijela momčad bila doista jaka."

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Ipak, i karijere Coquelina i Wilsherea su imale različite putanje. Dok je Wilshere odmah priključen prvoj momčadi, francuski veznjak se morao boriti za svoju minutažu. Zasjao je na reprezentativnoj sceni, kad je izabran u momčad turnira na U-19 Europskom prvenstvu koje je Francuska osvojila 2010. godine, da bi godinu dana završili kao četvrti na U-20 Svjetskom prvenstvu.

Ali, priliku u Arsenalu je bilo puno teže dobiti, a unatoč impresivnim nastupima u nizu uloga poslan je na posudbe, prvo natrag u francusku, u Lorient, a onda i u njemački Freiburg. Činilo se i na početku prošle sezone kako je i dalje daleko od prve momčadi i počeo je razmišljati o tome da će možda morati potražiti novu sredinu kako bi dokazao svoj talent.

"Prošlo mi je kroz glavu da bih mogao otići u prošlogodišnjem prijelaznom roku, ali nisam želio otići samo kako bih otišao - bio sam spreman otići samo ako se ukaže prava prilika, a to se nije dogodilo. Nakon toga sam bio uistinu koncentriran na Arsenal, ali znao sam da sam prilično nisko na popisu, tako da sam bio koncentriran na to da naporno radim, čak i ako nisam bio u momčadi.

Imao sam nekoliko razgovora sa šefom i on je bio sretan zbog toga na koji način treniram. Nakon tri ili četiri mjeseca rekao sam da želim otići na posudbu i on je rekao da je to dobra ideja, pa sam otišao u Charlton."

To se iskustvo pokazalo daleko sretnijim od prethodnog u Njemačkoj. Nedostajalo mu je uzbuđenje igranja u prvoj momčadi i u Championshipu je zasjao. Ali, nakon što je Mikel Arteta morao na operaciju gležnja, Francis je u prosincu dobio još jedan važan poziv.

"Prije nego što sam se vratio, imao sam vjerojatno najbolje razdoblje u posljednjih godinu i pol dana, jer sam imao doista teško iskustvo u Njemačkoj, a u Charltonu sam dobio priliku okusiti nogomet. Tamo sam se osjećao doista potrebnim i menadžer Charltona me je doista želio. Vidjelo se da mi i suigrači doista vjeruju, čak i nakon tako kratkog vremena, tako da je bio dobar osjećaj.

Onda me je Dick Law nazvao da se vratim u Arsenal. To je bilo doista čudno, jer sam tjedan ranije vidio da imamo puno ozljeda i moj ugovor s Charltonom je bio završen, ali su mi rekli da im je Arsenal dao zeleno svjetlo za produženje ugovora. Stoga sam pomislio, 'Ostani koncentriran na Charlton, jer je s Arsenalom gotovo.' Ali, dva dana kasnije sam dobio poziv da se vratim u Arsenal. To je nogomet - nikad ne znate što možete očekivati.

Nakon što sam igrao svaku utakmicu i onda se iznenada vratio i ponovno završio na klupi i u istoj situaciji u kakvoj sam bio prije par mjeseci, to je bilo dosita teško. Ali, razgovarao sam sa šefom i on mi je rekao da nastavim raditi i da ću dobiti priliku, a na kraju me je stavio u momčad za utakmicu protiv West Hama 28. prosinca."

Coquelinov utjecaj bio je trenutačan, kao što je bio i neočekivan. Uvijek poznat po dobrom tajmingu svojih startova i energičnoj igri, odmah je unio čvrstinu u igru inače mekane momčadi, ulazivši u duele, prekidavši igru i stvorivši gotovo telepatsko partnerstvo s Cazorlom u bazi veznog reda. Rezultati su dolazili jedan za drugim - Topnici su dobili 15 od sljedećih 17 utakmica - a Francis je bio u srcu svega, partolirajući terenom ispred obrane, osvajajući lopte i radeći 'prljavi posao' koji je trebalo odraditi.

Vrhunac je bila pobjeda protiv Manchester Citya rezultatom 2:0 u siječnju, koja je pomogla promijeniti percepciju momčadi Arsenala, koja je ranije imala velikih problema na gostovanjima kod najvećih rivala. Coquelin je bio poput sile prirode u veznom redu, a priznaje kako je i sam bio iznenađen time koliko je brzo uhvatio ritam.

"Uvijek sam vjerovao u svoje kvalitete i drugi igrači oko mene su učinili da izgledam dobro na terenu, a ja sam se trudio da učinim da i oni dobro izgledaju. Ostvarili smo neke doista dobre rezultate u gostima i drugi dio sezone je bio doista dobar. Timski duh je bio sjajan i jednostavno sam uživao u tome. Uvijek sam mislio da mogu raditi dobre stvari. Jesam li mislio da će to biti tako veliko? Možda ne, ali uvijek sam imao vjere u sebe."

Nikad to nije bilo jasnije vidljivo nego u finalu FA kupa. Mnogi su tipovali kako će Aston Villa napraviti iznenađenje na Wembleyu, ali s nizom čvrstih startova u prvih petnaest minuta, Coquelin je postavio ton igre i bilo je jasno da će to biti Arsenalov dan. Theo Walcott, Mesut Özil i Alexis Sanchez su dominirali naslovnicama dan nakon finala, ali navijači širom svijeta su pohvalama zasuli motor svog veznog reda.

"Znao sam da je to posljednja utakmica sezone, tako da sam nakon posljednjeg sučevog zvižduka pomislio kako je to bilo ludih šest mjeseci i kako smo upravo osvojili FA kup. U tom trenutku ne znate ni gdje ste, a ja sam vidio kako me cijela obitelj gleda kako osvajam FA kup i to je bio jednostavno nevjerojatan osjećaj. Kad sam pogledam unatrag na to, bio je to lud trenutak i nadam se da će takvih biti još.

Što se budućnosti tiče, definitivno pred sebe postavljam manje ciljeve nego što je to odlazak za EURO 2016. Svi pričaju o tome i jasno je da je to velika stvar, ali ja sam koncentriran na Arsenal. Imamo sjajnu momčad, ali još ima nekih koji sumnjaju u nas i ja sam koncentriran na to da uklonimo te sumnje. Nadam se da ove sezone možemo napraviti nešto posebno." zaključio je Coquelin u intervjuu obljavljenom na stranici arsenal.com