Prije dvije godine Iker Casillas je pretprio srčani udar koji je promijenio njegov život i prioritete. Danas je proslavio četrdeseti rođendan, a tom prigodom je dao intervju za službenu stranicu FIFA-e u kojem je govorio o svojim projektima i sjećanjima iz bogate karijere.

1. svibnja 2019. godine njegov se život okrenuo naglavačke. Prvak svijeta iz 2010. godine tog je dana doživio srčani udar dok je trenirao s momčadi Porta. Taj dan je promijenio sve u njegovom životu i morao je prestati ono što je najviše volio - igrati nogomet, ali je njegovu motivaciju i entuzijazam preusmjerio na druge projekte.

Čestitamo vam na 40. rođendanu. Koliko je ovaj dan poseban za vas?
- Puno vam hvala. Rođendan mi je uvijek bio poseban, ali prije dvije godine sam proslavio i dan kad sam doživio srčani udar. Tog dana sam ponovno rođen.

To se dogodilo 2019. godine i natjeralo vas da prestanete igrati nogomet. Kako su se promijenili vaši prioriteti i način na koji gledate nogomet?
- Srčani udar mi je promijenio život, naravno. Natjerao me je da ostavim iza sebe ono što sam najviše volio, a to je igrati nogomet, u vrijeme kad je moj entuzijazam za natjecanjem na najvišoj razini još uvijek bio netaknut. Nasreću, život ide dalje, iako s drugačijim prioritetima, a sada sam uzbuđen i zauzet radeći u ovoj fazi života u Realu, u mojoj Fondaciji, u La Ligi kao i na poslovnim projektima.

Možete li nam reći zašto smatrate toliko značajnim podići svjesnost o bolestima srca i kako to može spasiti živote?
- Važno je da svi budu svjesni kako se bolesti srca mogu detektirati i prevenirati, bilo da ste sportaš ili ne. Ljudi bi se trebali redovno rutinski pregledavati kako bi izbjegli neugodne scenarije. Ja surađujem s različitim inicijativama koje podržavaju istraživačke projekte. Projekt na koji sam posebno ponosan je onaj s Idovenom, kardiološkim start-upom koji kombinira umjetnu integenciju, nosivu tehnologiju i znanje kardiologa kako bi spriječio bolesti srca i iznenadne smrti kroz rano detektiranje.

Koliko je važno da nogometaši budu svjesni kako i oni mogu pretrpjeti srčane probleme?
- Mi nogometaši vjerujemo da nećemo doživjeti srčane probleme jer se naše zdravstveno stanje puno više prati. Međutim, slučajevi poput mog i ostalih još ozbiljnijih pokazuju da to, nažalost, nije tako. Elitni sportaši su izloženiji srčanim problemima zbog fizičkih napora koji od nas zahtijevaju da tijelo guramo do krajnjih granica izdržljivosti. Tu su i trenuci stresa zbog natjecanja koji mogu povećati rizik od pojave tih problema.

S obzirom na to sve, što najviše cijenite iz karijere? Da li sada još više cijenite ono što ste napravili kao igrač?
- Cijenim sve, jer dobri trenuci su bili iznimno dobri, dok vas oni koji nisu tako dobri mogu učiniti još boljim. Ali moj debi za Real Madrid, moj prvi naslov osvajača Lige prvaka, dva Europska prvenstva i jasno, Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi su neprocjenjive uspomene.

Bili ste ključni dio zlatne generacije koja je promijenila španjolski nogomet. Čega se sjećate s Eura 2008. i kakva su vaša sjećanja na izbornika Luisa Aragonesa?
- Najbolja uspomena je atmosfera koju smo imali u momčadi u to vrijeme. Bili smo suigrači i prijatelji. Grupa je bila čvrsto vezana i vođena od strane Aragonesa, koji nas je uistinu napunio samopouzdanjem i natjerao nas da vjerujemo da možemo ostvariti ono što želimo.

Onda je došlo Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Kakva su vaša sjećanja na najave tog natjecanja i očekivanja od vas od strane navijača, s obzirom na to da ste na natjecanje otišli kao prvaci Europe?
- Sjećam se da smo bili samouvjereni. Imali smo iznimno jaku grupu igrača i osjećaj solidarnosti. Ukratko, bili smo momčad u pravom smisli te riječi. Jasno je da smo nakon osvajanja europskog prvenstva tamo otišli kao jedan od favorita, što uvijek sa sobom nosi dodatni pritisak i odgovornost. Ali u isto vrijeme znate da je cijela država uz vas i da svi u momčadi imaju isti cilj. Vjerovali smo da možemo postati svjetski prvaci po prvi put u svojoj povijesti, a to nam je dalo mentalnu snagu i samopouzdanje koji su nas nosili do titule, iako smo prošli i kroz neke teške trenutke.

To ste natjecanje započeli porazom od Švicarske. Osim pobjede rezultatom 2:0 protiv Hondurasa, sve ostale pobjede, uključujući onu u finalu, su bile s jednim golom razlike...
- Počeli smo loše, ali smo završili jako dobro. Nismo u potpunosti nadigrali protivnika ni u jednoj utakmici, ali smo imali izbalansiranu momčad. Znali samo da ćemo uvijek zabiti gol i da teško primamo golove. Ta čvrstina u svim linijama i kontrola nad utakmicama je ono što je učinilo da budemo sigurni u uspjeh.

Taj udarac Robbena koji ste obranili, čestitka Puyola, suze nakon Iniestinog gola... Kakva su vaša sjećanja na finale 2010.?
- Ono čega se sjećam je da to nije bio gol! (smijeh) Sve se dogodilo vrlo brzo, ali kad sam vidio da Robben trči prema meni, izgledalo mi je kao da je vrijeme usporilo, kao usporena snimka. Kad je udario loptu, uspio sam je odbiti nogom u stranu. To je trenutak koji će se uvijek pamtiti. Što se Puyola tiče, istina je da se zapravo ne sjećam što mi je rekao, jer u takvom trenutku osjetite brojne emocije. Samo se sjećam da me je jako stisnuo. Andresov gol je imao sve. Akcija je počela otraga tim galopskim trkom Navasa po krilu, Iniesta je pokupio loptu i sve završava s Cescom koji pronalazi Torresa. On u okretu pokušava dodati Iniesti, ali to dodavanje je presječeno, a lopta opet dolazi do Cesca, koji ovaj put pronalazi Iniestu... Sjećam se u usporenom snimku trenutka kad je zabio gol, minute na semaforu i toga što je to značilo... Nakon toga je sve bilo poput eksplozije, sve emocije koje smo držali u sebi su izbile na površinu - nekakva kolektivna ludnica...

Krug je zatvoren pobjedom 4:0 protiv Italije u finalu EURA 2012., najvećom pobijedom u povijesti finala Europskih prvenstava.
- Nijedna momčad nije upisala tako visoku pobjedu u finalu, ali mi smo ipak imali puno poštovanja prema protivniku. Nasuprot meni je bio Buffon, koji mi je prijatelj i netko kome se divim, tako da je dio vas i u njegovim cipelama.

Na klupskoj razini ste osvojili sve s Realom. Od toga da prvi put budete u momčadi u Norveškoj sa samo 16 godina do toga da postanete jedan od velikih klupskih kapetana i osvojite tri Lige prvaka... Čega se najviše sjećate?
- Sjećam se svega kao neke vrste evolucije. Od trenutka kad su me izvukli iz škole kako bih otputovao na tu utakmicu Lige prvaka, iskusio sam karijeru s usponima i padovima. Trofeji su vrlo važni, ali za mene je najbolji trenutak bio onaj kad sam po prvi put stigao u Real Madrid s devet godina. Debitirao sam za prvi momčad vrlo mlad u utakmici u Bilbau i taj trenutak će uvijek ostati uz mene. Onda sam se vratio u drugu momčad pa proveo sezonu u kojoj je Caesar bio prvi vratar, ali ta konkurencija za mjesta vas nauči da budete bolji i napredujete. Sve što mi se događalo, dobre i ne tako dobre stvari, su bile nužne kako bih došao tu gdje jesam.