Punih dvadeset godina proteklo je otkako je Gianluigi Buffon upisao spektakularan debi u Serie A. Nakon ozljede Luce Buccija, trener Parme Nevio Scalla odlučio je na teren u utakmici protiv Milana, dominantne momčadi te sezone, poslati sedamnaestogodišnjeg Buffona.

Buffon se na pravi način odužio za ukazano mu povjerenje - dva je puta istrčavao s linije kako bi u izglednim situacijama zaustavljao dobitnike Zlatne Lopte, Roberta Baggija i Georgea Weaha, da bi sjajnu predstavu zaokružio obranivši udarac iz blizine Marca SImonea.

"Zaslužili smo pobijediti, ali nismo osvojili tri boda, jer je Buffon bio na golu Parme." bile su riječi tadašnjeg trenera Milana Fabia Capella nakon utakmice odigrane na Tardini stadionu 19. studenog 1995.

Sve nakon toga je povijest. Nakon što je 1999. godine s danas bankrotiranom Parmom osvojio Kup UEFA, Buffon je postao najskuplji vratar na svijetu kad ga je Juventus 2001. godine platio 21 milijun eura. Četrnaest godina kasnije, igrač je s više odigranih minuta od bilo kojeg drugog u povijesti Bianconera, s osvojenih šest Scudetta. No, da nije poslušao jedan očev savjet, danas tridesetsedmogodišnjak mogao je imati puno drugačiju karijeru.

"Počeo sam igrati u polju, kao i sva djeca, ne kao vratar. Volio sam zabijati golove, na kraju sve se vrti oko postizanja golova. Onda, od šeste ili sedme godine, sam igrao u veznom redu, čak i kao zadnji vezni i, da budem iskren, to mi se jako sviđalo. Bio sam vrlo aktivno dijete." kaže Buffon.

Uistinu, kad je prvi put, 1988. godine, zaigrao na San Siru, još uvijek je igrao u veznom redu. Bilo je to u dječjoj utakmici između reprezentacija njegove rodne regije Toskane i Veneta.

"Ali, čini se da me je sudbina učinila vratarom. Moj otac je sugerirao da pokušam stati na gol. Uvijek mi se sviđalo biti u srcu akcije, pokušavati iskusiti različite situacije i različite izazove. Odlučio sam godinu dana igrati kao vratar, a nakon toga se vratiti i igrati u polju."

No, povratka nije bilo.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

"Mislim da sam nakon pet ili šest mjeseci postao prilično dobar vratar, jer sam vjerojatno imao nešto talenta i to je odmah privuklo veliku pozornost na mene. Godinu dana kasnije sam već igrao u Parmi i krenuo potpuno drugačijom stazom."

Od tada mu je možda nedostajalo akcije, ali uspjeha nije. Ipak, jedan trofej koji mu još uvijek nedostaje u vitrini je onaj namijenjen osvajaču Lige prvaka. Dva puta je bio vrlo blizu, ali iako je u oba finala on bi odličan, do trofeja njegova momčad nije stigla.

"Ni dan danas ne znam kako je dosegnuo loptu nakon tog udarca glavom." rekao je Filippo Inzaghi o finalu 2003. godine, u kojem je Milan na kraju ipak slavio, ali tek nakon izvođenja penala. Dvanaest godina kasnije, Juventus je igrao još jedno finale, u kojem je Barcelona bila bolja i slavila rezultatom 3:1, ali još je jednom talijanski vratar bio u odličnom izdanju i držao svoju momčad u igri do posljednjih trenutaka utakmice.

Buffon, igrač s najviše nastupa u dresu reprezentacije Italije (153 do danas), je bio dio gubitničke momčadi i u finalu EURA 2012. Sljedećeg ljeta će, pak, imati priliku dodati svojoj kolekciji trofeja, među kojima je i naslov prvaka Europe iz 2006. godine, još jedan europski trofej. I u tom finalu iz 2006. godine imao je jednu sjajnu obranu, nakon udarca Zinedinea Zidanea.

"Moje prvo sjećanje na reprezentaciju seže do Svjetskog prvenstva 1982. godine. Sjećam se tih dana u našem domu ili kod mog ujaka, uz cijelu obitelj i te duge večere smo gledali utakmice. Ali, sjećam se i da sam tijekom tih utakmica znao izaći na balkon kako bih se igrao. Lijepo je sjetiti se svih tih radosnih urlika moje obitelji."

Do početka Europskog prvenstva u Francuskoj sljedećeg ljeta Buffon će već biti tridesetosmogodišnjak, no vrijeme za sada ne njemu nije ostavilo traga i kraj jedne sjajne karijere za sada se ne nazire.