Lijevi bočni nogometaš Arsenala Kieran Gibbs ispričao je za list Independent svoju priču o problemima s ozljedama, bratu blizancu koji igra amaterski nogomet, te radosti koju mu donosi činjenica da je standardni član momčad Arsenala, za koju vjeruje da može okončati dugotrajno iščekivanje osvajanja trofeja ove sezone.

Prisjetio se telefonskog poziva liječnika u vrijeme kad je slomio metatarzalnu kost prije oko dvije i pol godine, te onoga što još uvijek vidi kao deset najdužih sekunda u životu, kad je mislio da bi od liječnika mogao čuti kako više nikad neće igrati nogomet.

Dok opisuje te emocije u Arsenalovom trening centru, jasno je kako je dvadesetčetverogodišnji nogometaš morao proći kroz puno izazova na svom putu. Ta slomljena metatarzalna kost u susretu protiv Standarda iz Liegea u studenom 2009. godine je izgledala, kako sam kaže, kao rupa od metka, a nakon toga se morao podvrgnuti i dvjema operacijama hernije.

Povrh svega, čini se kako bi, svaki put kad bi se Gibbs posljednjih godina ozlijedio, Arsene Wenger u klub doveo po jednog novog lijevog bočnog igrača. Andre Santos je stigao na ljeto 2011. godine, a kad je Gibbs u siječnju ozlijedio mišić zadnje lože, stigao je Nacho Monreal. Ipak, Santos je već napustio klub, a Monreal je danas rezerva Gibbsu, pa mladi engleski reprezentativac uživa u najboljoj formi i zdravlju svoje karijere i u takvoj situaciji dočekuje današnji derbi protiv Liverpoola.

24 su mu godine i u četvrtak je imao šestu godišnjicu svog debija u liga kupu protiv Sheffield Uniteda. Sigurno je kako bi do danas odigrao puno više utakmica da nije bilo ozljeda, a posebno loma metatarzalne kosti, koji ga je izvan terena držao punih devet mjeseci, tijekom kojih je jedna komplikacija slijedila drugu.

"U jednom trenutku sam imao slikanje metetarzalne kosti i samo sam čekao liječnika da me nazove i kaže kako je sve u redu. On me je nazvao i rekao 'Gledaj, imamo nekih problema, prijatelju'. Samo sam pomislio 'Oh, Bože, što će mi sada reći? Hoće li mi reći da neću više nikad moći igrati?' Milijun misli mi je prošlo kroz glavu prije nego što je rekao 'Samo trebaš još jednu operaciju i onda bi sve trebalo biti u redu'."

"Kad vas nazove i tako nešto vam kaže, to je dugih deset sekundi. Pomislio sam 'Što ću raditi?' Nema dana da se ne prisjetim tog trenutka i mogućnosti da više nikad neću moći igrati nogomet. To čini da sve još više cijenim."

Gibbs prihvaća činjenicu da se mora nositi s percepcijom igrača sklonog ozljedama, iako je prošle sezone, svoje najbolje do sada, odigrao 27 premierligaških utakmica. Također ističe kako je svoju najtežu ozljedu zaradio jednostavnim sudarom stopala s francuskim nogometašem Eliaguimom Mangalom, tada igračem Standarda, koji je pokušao blokirati njegov udarac.

"Puno je bolilo, ali bio sam u situaciji kad sam bio pun adrenalina. Kad sam pokušao hodati, tijelo mi je govorilo da ne mogu. Pogledao sam dolje i vidio rupu u kopački iz koje je curila krv. Otišao sam u svlačionicu i skočio na krevet. Do tada sam se već smirio i bol me je doista obuzela. Skinuli su mi kopačku sa stopala i gledao sam u ozljedu dvije sekunde. Bila je to rupa, otvorena rana. A onda sam zatvorio oči i nisam ih otvorio prije bolnice. Nisam više gledao. Jako me je boljelo. Pio sam tablete protiv bolova kao bombone."

"Ljudi o meni govore: 'On je dobar igrač, ali se puno ozljeđuje.' To je nešto što doista frustrira igrača, posebno kad igrač koji je u pitanju ne osjeća kao da je podložan ozljedama. To je jedna od najvećih stvari koje želim ispraviti kod ljudi. Znam da mogu odigrati potrebni broj utakmica. Osjećam kao da sam to već i napravio. Prošle sezone jesam imao jednu ozljedu, ali i dalje sam osjećao da mogu igrati na potrebnoj razini."

Za rješavanje te ozljede metatarzalne kosti bile su potrebne dvije operacije, a na kraju je nizozemski liječnik Niek van Dijk, koji je specijaliziran za ozljede stopala, uzeo komad kosti iz Gibbsove zdjelice kako bi riješio problem sa stopalom. U početku se osjećao dobro nekoliko mjeseci i bio je spreman za povratak na teren, ali snimke su pokazale potencijalni problem, koji je morao biti riješen drugom operacijom.

U studenom 2011. godine se morao podvrgnuti dvjema operacijama hernije, a nakon što je u prosincu prošle godine potpisao novi ugovor, pokidao je mišić zadnje lože pred sami kraj siječanjskog prijelaznog roka i u klub je stigao Monreal, koji je sve do pred kraj sezone držao mjesto u momčad i Gibbsa izvan nje. No, prvi izbor Arsena Wengera danas je ponovno Gibbs.

Gibbs je uz Arsenal vezan još od svoje četrnaeste godine, kad je omladinska škola Wimbledona, čiji su članovi bili on i njegov brat blizanac Jaydon, zatvorila svoja vrata. Obojicu braće Gibbs je većina trenera smatrala previše sićušnima, iako je Kieran od tada značajno porastao i danas je visok gotovo 1,80m. Jaydon nije primljen u Arsenal i nakon toga je igrao za amaterske klubove Chipstead i Guildford City, da bi u rujnu potpisao za Aldershot Town, člana Conference Premier lige, petog razreda engleskog nogometa.

Kieran je pratio amaterske utakmice svog brata kad god je mogao. Svog brata blizanca, krilnog napadač, opisuje kao 'eksplozivnijeg igrača, nešto brbljavijeg, ali dobrog momka'. Razliku u nogometnoj sudbini, ipak, teško je ignorirati. Razgovaraju li ikad o tome kako je jedan završio igrajući Ligu prvaka, a drugi, do rujna, u ligi naziva Ryman League First Division South?

"Zapravo ne, mi smo drugačiji igrači. Nije da smo obojica napadači ili obojica stoperi. Uvijek smo bili natjecateljski nastrojeni, uvijek smo se svađali i raspravljali, kao što to blizanci rade, ali kad smo završili školu, to je zapravo prestalo. Kad sam ja otišao od kuće, shvatio sam da mi zapravo imamo nešto što puno ljudi nema, tako da sada pokušavamo što češće uživati u društvu onog drugog."

"Arsenal nas je isprva obojicu pozvao i bili smo zajedno u klubu godinu dana. Moj brat je bio doista sitan, puno manji od mene. On je više krilni napadač i mislim da je on uvijek bio dobar igrač, ali taj spor razvoj ga je usporio. Mislim, i ja sam bio nizak, ali on je bio doista sitan. Kad sam tek došao u Arsenal, bio sam minijaturan u odnosu na druge igrače u momčadi."

Kad je od Arsenala dobio školsku stipendiju, Gibbs je smješten u obitelj Lansbury, kod roditelja Henrija, danas člana Nottingham Forresta, s kojim je postao dobar prijatelj. Interesantno je kako u omladinskoj školi nikad nije igrao na lijevom boku, a prvu utakmicu na toj poziciji odigrao je upravo u svom debiju za prvu momčad Arsenala. Kasnije te sezone 2007./2008. otišao je na posudbu u Norwich City, gdje su mu odredili intenzivan kondicijski program.

Do sada je odigrao dvije utakmice za englesku reprezentaciju, a dobio je poziv u posljednjoj reprezentativnoj akciji nakon što se Ashley Cole povukao zbog ozljede. Engleski izbornik Roy Hodgson cijeni Gibbsa i često upravo njega navodi kao primjer vrhunskog igrača za kojeg jednostavno ne uspijeva pronaći mjesto u momčadi, s obzirom na dominaciju Ashleya Colea i Leightona Bainesa na toj poziciji.

Što se današnjeg derbija protiv Liverpoola tiče, nema sumnje da je to najveći ispit koji Arsenal očekuje u dosadašnjem dijelu Premier lige.

"Još je prerano govoriti o tome može li Arsenal osvojiti naslov prvaka, ali pokazali smo da smo sposobni za to. Ali opet, pokazali smo to i prošle sezone. Pitanje je koliko konstantni možemo biti."

Prošao je puno toga, ozljede, borbu za mjesto u momčadi, a još prije nego što je slomio metatarzalnu kost, poskliznuo se u polufinalu Lige prvaka 2009. godine protiv Manchester Uniteda i omogućio Park Ji-Sungu da postigne odlučujući pogodak za prolazak u finale. Sada kaže kako mu je drago što može igrati konstatno u momčadi Arsenala čiju jezgru čine domaći igrači i da konačno na sebe može gledati kao na jednog od ključnih članova momčadi.

Izvan terena...

"Ja baš ne igram golf kao neki drugi igrači, tako da ću izdvojiti TV seriju 'Breaking Bad'. Puno putujemo i imamo puno vremena za gledati različite stvari. Ta mi se serija doista urezala u misli. Mislim da je genijalna."