Poznat po svom čvrstom držanju, Vahid Halilhodžić nije čovjek koji dopušta da ga emocije nadvladaju, ali ipak nije mogao zaustaviti suze nakon što je s reprezentacijom Alžira izborio nastup na Svjetskom prvenstvu u Brazilu 2014.

U dodatnim kvalifikacijama njegova je momčad bila bolja od Burkine Faso, a nakon svega je u razgovoru za FIFA-inu službenu stranicu otkrio kako mu je dosadašnje iskustvo na poziciji izbornika Alžira vjerojatno najintenzivnije u bogatoj trenerskoj karijeri.

Što ste proživljavali u trenucima kad je vaša momčad osigurala pobjedu protiv Burkine Faso i plasman na Svjetsko prevnstvo?
 - Bila je to mješavina olakšanja i ponosa. Za trenera, zadovoljstvo donose samo pobjede, a da biste pobijedili, morate i patiti. Mi smo sigurno puno propatili prije nego što smo ostvarili uspjeh. Pravi je dar vidjeti kakvu radost takav uspjeh može donijeti navijačima i ljudima s kojima radite. To je neprocjenjivo. Nema novca koji to može platiti. Kad vidite ljude oko sebe kako skaču od radosti, dvije i pol godine patnje jednostavno nestanu.

Činilo se kako su i vas preplavile emocije. Čak ste i zaplakali.
 - Prije godinu dana sam proživio osobnu tragediju, kad mi je preminuo brat. On mi je puno značio u životu, pratio je moju karijeru i gurao me da igram nogomet. Godinu dana prije utakmice protiv Burkine Faso me je posjetio u Alžiru. Nitko nije znao da sam proživio tu tragediju. Nakon utakmice, sve je izašlo na površinu.

Biste li ovo opisali kao poglavlje u vašoj karijeri koje vas je najviše ispunilo emocijama?
 - Ne znam. Nije mi prvi put da sam izborio nastup na Svjetskom prvenstvu. Kao trener sam dva puta sudjelovao u Ligi prvaka i jednom osvojio Afričku ligu prvaka. Kao igrač sam osvojio naslov U-21 prvaka Europe, bio proglašen najboljim igračem i najboljim strijelcem tog natjecanja. Osvojio sam puno trofeja, ali moje iskustvo s Alžirom je bilo možda najintenzivnije. Nije uvijek lako biti izbornik Alžira. Morate imati jaku osobnost i određenu samouvjerenost u ono što radite. Pritisak je ogroman, a ja sam stranac koji vodi njihovu reprezentaciju. To nije uvijek lako.

Što vas je uvjerilo da prihvatite ovaj posao?
 - Nakon što sam dobio otkaz na mjesto izbornika reprezentacije Obale Bjelokosti, mislio sam da nikad više neću voditi nijednu afričku reprezentaciju. Čak sam razmišljao i o odlasku iz nogometa. Taj otkaz mi je pokazao koliko Afrika nekad može biti okrutna. Ali nikad ne možete reći nikad. Za vrijeme mog prvog sastanka s igračima alžirske reprezentacije, jedan igrač mi je nakon pet minuta prišao i rekao: 'Treneru, možemo li razgovarati?' To je dovelo do diskusije s cijelom momčadi. To je trajalo dva sata, tijekom kojih su na površinu izašli različiti problemi - a bilo ih je stvarno puno. Rekao sam sebi: 'Ovo nije posao za mene, idem odavde'. Na kraju sam, ipak, nako što sam čuo toliko iskrenosti, odlučio nastaviti avanturu. Ta iskrenost od samog početka je bilo ono što me je uvjerilo da nastavim. Uvijek možete nešto napraviti s ljudima koji su iskreni. Puno se toga dogodilo između našeg prvog treninga u Marcoussisu u srpnju 2011. godine i ovog trenutka. Uložili smo puno truda i na kraju smo nagrađeni za to.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Ranije ste govorili o vašoj nesreći od prije četiri godine, kad ste otpušteni s mjesta izbornika reprezentacije Obale Bjelokosti, iako ste Slonove odveli na Svjetsko prvenstvo 2010. Jeste li tu epizodu sada prepustili prošlosti?
 - Prošao sam kroz slično iskustvo i kao igrač prije puno godina. U Jugoslaciji su me u to vrijeme smatrali jednim od najboljih igrača u državi. Igrao sam u svakoj kvalifikacijskoj utakmici kad smo izborili plasman na Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj 1982. godine, ali kad smo došli tako, trener je odlučio promijeniti taktiku i ostaviti me na klupi. Nisam to dobro podnio, s obzirom da je moja ambicija bila biti najbolji strijelac na tom natjecanju. Isto je tako užasno treneru koji odvede svoju momčad na svjetsko prvenstvo pobijedivši u svim utakmicama, a onda sam ne ode na to natjecanje. Predsjednik države je bio taj koji je donio odluku. Zapravo, upravo mi je jutros novi predsjednik nogometnog saveza Obale Bjelokosti prišao i ispričao mi se za ono što se dogodilo u njegovo ime i u ime igrača i naroda Obale Bjelokosti. To ne može nadoknaditi izgubljeno, ali je ipak bila neka utjeha. Naravno da mi je žao što nisam otišao na Svjetsko prvenstvo 2010. Možda bih tamo uspio napraviti nešto s tom momčadi, jer je u njoj bilo nekoliko odličnih igrača.

I Alžir ima nekoliko talentiranih pojedinaca, poput Sofianea Feghoulija, Saphira Taidera ili Ishaka Belfodila. To je također mlada momčad.
 - Kad sam preuzeo reprezentaciju Alžira, momčad je bila uglavnom sastavljena od igrača koji su igrali na Svjetskom prvenstvu 2010. Oni su bili demoralizirani i odmah sam shvatio da moram osvježiti stvari. Nadgledao sam evoluciju korak po korak. Prije svega, počeo sam pozivati sve više igrača alžirskog porijekla koji žive u Francuskoj i Italiji. To je teži proces nego što izgleda, jer su Alžirci jako vezani za svoju zemlju. Netko tko ne poštuje zastavu jednostavno nije dobrodošao. Stoga je bil potrebna diplomacija kako bih uspješno integrirao igrače s dvostrukim državljanstvom u momčad koja je već imala svoj identitet. Radili smo vrlo naporno na društvenoj strani stvari, na adaptaciji i komunikaciji. Instalirali smo timski duh u momčad koja je postala borbena, nesebična i ujedinjena. To je sada velika snaga moje momčadi i to je ono što se pokazalo odlučujućim u kvalifikacijama. Za to smo nagrađeni, a plasman na svjetsko prvenstvo je donio puno dobroga svima u Alžiru.

To je lako povjerovati, s obzirom na atmosferu u Blidi 19. studenog prošle godine. Šest sati prije početka utakmice protiv Burkine Faso stadion je već bio pun.
 - Morate neko vrijeme živjeti u Alžiru kako biste shvatili koliko je ta zemlja strastvena kad se radi o nogometu. Ja sam zapravo naš plasman na svjetsko prvenstvo posvetio alžirskom narodu, ali u toj mojoj poruci nije bilo ničega popilističkog. Doista sam se osjetio ponosnim zbog toga što sam mogao tim ljudima osigurati mjesto na svjetskom prvenstvu. Kad iza sebe imate takve navijače, to je prava inspiracija.

Nakon što ste se kvalificirali, zaplesali ste, i vaša radost je bila očigledna. Bilo je čak glasina i kako ste razmišljali o tome da zatražite alžirsko državljanstvo. Jeste li se zaljubili u Alžir?
 - Jedino u što sam zaljubljen jesu moj posao i nogomet, ali jako poštujem Alžir, jer je čast biti izbornik reprezentacije takve zemlje. Ipak, to je i velika odgovornost. Često sam na meti kritika. Čak i da osvojimo naslov prvaka svijeta, opet bi me kritizirali. Teško mi je to shvatiti, ali to je tako. Kad radite ovaj posao, morate imati vlastita uvjerenja. Morate biti sposobni saslušati i druge, ali vi ste taj koji donosi sportske olduke, a ja sam na tom frontu odlučan i ne plašim se ničega. Ja volim pritisak, jer to znači da igrate važnu utakmicu, a ne utakmicu za petnaesto mjesto u nekoj ligi, ili tako nešto. Takvu tenziju možete doživjeti samo na utakmicama Lige prvaka i Svjetskog prvenstva i to je ono za što živim i za što radim. Ja jako cijenim nogomet. To je moja religija. Nogomet mi je s vremena na vrijeme donosio patnju, ali mi je također puno toga dao. Veliki sam mu dužnik.