Menadžer Evertona Roberto Martinez jedan je od najcjenjenijih mladih trenera u Engleskoj, a nakon što je prošle godine Wigan odveo do osvajanja FA kupa, ove sezone je na klupi liverpulskog kluba naslijedio Davida Moyesa i za sada mu ide odlično.

Četrdesetogodišnji Španjolac poznat je po svom studioznom i smirenom pristupu inače stresnom poslu, a u razgovoru za Daily Mail je otkrio koliko pazi na detalje, ne samo kad se radi o njegovim igračima, nego i vlastitom zdravlju.

Iz malog hladnjaka u svom uredu na početku razgovora izvadio je paket sušenog Jabugo pršuta. "Moj polubrat je mesar u mom rodnom gradu u Španjolskoj i on mi ovo redovno šalje."

To je, objašnjava, ono što gricka tijekom radnog dana i dio turine kojom održava svoju tjelesnu masu i drži tijelo u top kondiciji.

Na sugestiju da bi se ljudi srednjih godina trebali držati podalje od ugljikohidrata u večernjim satima kaže: "Doista?? Vi ne razmišljate navečer? Koristite li vi svoj mozak navečer ili ne? Jer ako želite razmišljati navečer, potrebni su vam ugljikohidrati. Ja preferiram razmišljati navečer. Ujutro je to više predefinirani rad. Ja više radim na kofeinu. Ali kad se radi o detaljnijem radu, pokušajte. Pokušajte ugljikohidrate i pokušajte razmišljati navečer i pokušajte to bez ugljikohidrata. Bez njih ćete se osjećati umorno. Kad trebate biti mentalno aktivni, trebate ugljikohidrate. Prehrana je vrlo važna."

Na dan utakmice, rutina je drugačija. Psihički zamor koji možete iskusiti navečer nije toliki problem. "Ne jedem prije utakmice, jer želim da mi krv bude u mozgu, a ne u stomaku. Na taj način misli su brze. Ako se osjećate umornim, to je zato što ste nešto uradili druačije. Ja moram spavati izneđu sedam i pol i osam sati. Potreban mi je san kako bih mogao raditi na maksimumu."

"Ja sam diplomirao fizioterapiju dok sam još igrao nogomet u Španjolskoj. Morao sam poslije treninga ići doma i učiti dok su drugi igrači odlazili u krevet. Morao sam koristiti mozak noću i tada sam otkrio da mi trebaju ugljikohidrati."

Martinez je tako u trideset sekundi potopio ideju o večeri bez ugljikohidrata, a zatim je ponudio sjajan uvid u svoje metode rada i izrazio neka stajališta o kulturi engleskog nogometa. Zašto su, pita Martinez, igrači poput talentiranog Evertonovog igrača Rossa Barkleya iznimka, a ne pravilo? Zašto je toliko najtalentiranijih engleskih nogometaša ono što se često naziva 'zločestim dečkima'?

Konverzacija i dalje ostaje na temi ugljikohidrata i o tome kako oni daju energiju njegovim maratonskim sesijama ispred kućnog televizora, kad satima sjedi i gleda nogomet. Čak i utakmice njegovih igrača iz ranijih godina.

Gareth Barry je, na primjer, u svom debiju za Aston Villu 2. svibnja 1998. godine igrao na poziciji lijevog centralnog veznog. "Te mi stvari pomažu da naučim više o svojoj momčadi."

Posljednji put kad je davao intervju za iste novine, prije dvije godine, otkrio je svoju fascinantnu sobu u kojoj je napravio kućno kino sa 60-inčnim ekranom i ProZone softverom. Zaključao bi se u tu sobu i proučavao utakmice iz minute u minutu. Sada, pak, ima novi sustav, koji je prema vlastitom priznanju postao nužnost.

Iz svoje ladice izvlači mali papirić i crta dijagram svoje dnevne sobe. U njoj je kutna sjedeća garnitura, a na zidovima dva televizora postavljena tako da se na njih izravno gleda s različitih dijelova te garniture. Objašnjava zatim kako on i njegova supruga, Škotlanđanka, sada mogu sjediti zajedno i gledati svako u svoj televizor.

"Ja sjedim i gledam nogomet sa svojim slušalicama na glavi, dok Beth ima zvuk onoga što ona gleda. Ali sjedimo zajedno. To je najvažnije. To mi je spasilo brak."

Dobro za obitelj Martinez je i to što su nedavno dobili kćerku.

"Ona je dobra kao zlato. To nam je promijenilo živote, ali na neki način je i sve olakšalo. Naš život je sada više predefiniran. U pet poslijepodne je vrijeme za kupanje. U deset navečer je vrijeme za spavanje."

San, raspored, to su stvari koje su Martinezu važne. One su ono što određuje i način na koji vodi svoju momčad Evertona, koja je još uvijek u utrci za Ligu prvaka i u večerašnji derbi s Liverpoolom ulazi nakon što su izgubili samo dvije od 22 odigrane premierligaške utakmice ove sezone.

"Postoje određene stvari koje nisam spreman prihvatiti. Igrač mora odspavati osam sati i ako mogu dokazati da nije spavao osam sati, bit će kažnjen."

Kako to može dokazati?
"Ako postoji snimka koja pokazuje da je netko bio u noćnom klubu u tri ujutro, a mora biti na treningu u deset, onda nije spavao osam sati. Osmosatni san je dio vaše obveze kad ste profesionani nogometaš."

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Kad je Martinez kao šesnaestogodišnjak potpisao za Real Zaragozu, on je preuzeo takvu obvezu, obećavši svom ocu - također Robertu - kako neće niti piti alkohol.

"Moj otac je bio nogometaš i trener, on je bio moj heroj. Ali kad sam dobio priliku odseliti se na dva sata vožnje, u Zaragozu, on mi je rekao da je to najgora stvar koju mogu napraviti. Rekao je da ću početi piti, prestati studirati, početi pušiti, misliti da sam uspio. Obećao sam mu da neću. Rekao sam da ću završiti svoje obrazovanje, što sam i napravio. A još uvijek ne pijem alkohol."

Priznaje da je alkohol probao samo jednom u životu: "Na dan svog vjenčanja. Složio sam se da ću popiti čašu šampanjca i jednostavno sam je popio naiskap. Užas."

To je nešto što njegovo osoblje u klubu poštuje. Ako su na gostovanju, u nekom hotelu, nitko od članova stručnog stožera neće popiti ni piće dok Martinez ne ode u krevet.

"To nije zbog toga što ja to tražim od njih, nego iz poštovanja. Poštovanje je važno, ali ja ne govorim svojim igračima da ne smiju piti. Ja sam odlučio da ne želim raditi ništa što radi protiv mog tijela. Dan nakon pića niste ista osoba. Ne razmišljate jednako, ne možete dosegnuti istu razinu. Nećete biti na svom vrhuncu. Ali ja ne kažnjavam zbog toga. Jednostavno objasnim kakav je utjecaj na izvedbu, povećan rizik od ozljede. Također, ipak sam svjestan kako u životu morate biti sretni. Ako vi želite popiti piće, a netko vas u tome sprječava, to će imati samo negativan utjecaj. Stoga to prepuštam njima. Stvar je u edukaciji."

Edukacija. Još jedna riječ koju Martinez često spominje. Dio educiranja njegovih igrača predstavlja i dekoracija stubišta, koje povezuje svlačionicu trening centra Finch Farm s kantinom, fotografijama iz slavne prošlosti Evertona, čak i prvaka iz 1891. godine. Na samom vrhu je prazno područje; izvor inspiracije za igrače koji svaki dan prolaze pored njega.

Na putovanjima se čak organiziraju i kvizovi, a tema pitanja je često povijest kluba.

"Nema smisla ne poznavati povijest kluba za koji igrate. Kad sam na ljeto dobio ovaj posao, pročitao sam sve o Evertonu. Ali uskoro sam shvatio da ne poznaju svi igrači povijest. Ne znaju svi tko je bio Dixie Dean, na primjer. Mislim da je važno poznavati povijest kluba i kakva je privilegija moći igrati za klub poput Evertona."

"Kad se penjete tim stepenicama, vidite velike trenutke iz povijesti kluba. A oni shvaćaju da i oni kao igrači mogu postati dio toga. Everton je osvajao naslov prvaka devet puta. Nema puno klubova koji su to uspjeli i brojni igrači ovdje to ne bi ni shvatili. Nadam se da je to inspiracija svima koji žele ponovno osvojiti naslov. Koliko je to sada realno, ostaje za vidjeti, ali svi bismo trebali imati takvu težnju. Ako nemate viziju i smjer, nikad nećete stići tamo."

Martinez je klupsku povijest naučio na drugačije načine. Razgovarao je s Howardom Kendallom. Namjerava razgovarati o više detalja s Joeom Royleom. Također je razgovarao s Davidom Moyesom kad je naslijedio menadžera koji se sada muči s menadžerskim poslom u Manchester Unitedu.

Situacija koju je Martinez naslijedio u Evertonu nije bila u potpunosti različita od one s kojom se Moyes suočio na Old Traffordu. Za početak, dočekala ga je grupa igrača koji su bili naviknuti raditi pod menadžerom koji je dugo vremena bio u klubu.

"Morao sam biti svjestan da su oni imali uspjeha ovdje. Stoga sam želio promijeniti stvari bez da bilo što izgubim. To je značilo da mi je važno prihvatiti njih, kao što je bilo važno i da oni prihvate mene."

"Stvar je u pronalaženju zajedničkih osnova, a ovdje zajedničke osnove dolaze kroz težnju za uspjehom. Svi smo željeli istu stvar. Imao sam puno sreće s najstarijim igračima u momčadi. Oni su vrhunski profesionalci. Puno zasluga treba pridati igračima za to što su bili spremni pokušati drugačije stvari s istinskim profesionalizmom."

Ali Martinez ne vidi te atribute kod svih engleskih igrača, posebno nekih od onih mlađih.

"Ne krivim pojedince nego sustav. Ja sam jako strastven u odnosu prema engleskom nogometu. Proveo sam devetnaest godina svog života ovdje. I osjećam da smo svi za to odgovorni. Dali smo našim mladim igračima previše, prerano. Mi nekom osamnaestogodišnjaku kažemo 'Da, ti ćeš postati vrhunski profesionalac, evo ti veliki ugovor.' Stoga oni s 19, 20, 21 godinom počnu pušiti, piti, kladiti se... Mislim da su oni koji ne rade te stvari iznimka, a ne govori li nam to da je okruženje pogrešno?"

"U Španjolskoj na svakih deset talentiranih igrača dolazi jedan problematičnog ponašanja. Ovdje je suprotno. Ali, kao što kažem, ne mislim da za to treba kriviti pojedince. Mislim da je problem sa sustavom ovdje. Sustav razvoja mladih igrača nije dovoljno zahtjevan."

"Od početka treniranja do osamnaestogodišnjaka, mi smo najbolji na svijetu. Možda i predobri. S akademjama, infrastrukturom.. predobri. Dajemo im previše. Čak im dovodimo učitelje na akademije, tako da ne moraju ni ići u školu. Previše im olakšavamo. Ali razvoj od 19. do 22. godine definitivno nije dovoljno dobar. FA i Premier liga pokušavaju riješiti taj problem. Oni rade dobar posao, ali nisu još stigli do cilja."

"Okruženje, posebno U21 liga, nije dovoljno kompetitivno. Prerano se igračima daju veliki profesionalni ugovori i okruženje u kojem se nalaze je pogrešno. Nekad klub pokušava razviti igrača tako što ga šalje na posudbu. Ali on onda više nije u vašim rukama, moguće je da se s njim radi i na pogrešan način."

"Ja sam radio s Tomom Cleverlyem u Wiganu. Prije nego što je došao kod nas, bio je u nižim ligama, u Leicesteru i Watfordu. Takav put je bilo veliki rizik. Svašta mu se moglo dogoditi."

"U Španjolskoj su pronašli rješenje u B momčadima. Ja ne želim nužno reći da je to rješenje i za Englesku, ali moramo pronaći nešto ekvivalentno za igrače od 19 do 22 godine. Kompetitivnije, tako da svi igraju za momčad u svom klubu koji ima svoj identitet, način igranja, sa svojim menadžerom i stručnim stožerom. Profesionalno okruženje u kojem će se samo najbolji probiti."

"Ja bih učinio obveznim to da ti momci mogu zarađivati maksimalno deset posto od onoga što bi zarađivali kao igrači prve momčadi i da taj novac mogu dobiti tek kad odigraju određeni broj utakmica za prvu momčad. Kad je netko poput Rossa Barkleya iznimka, morate se zapitati zašto je to tako. Ne mislite li da smo svi u krivu?"