Vratar madridskog Reala Iker Casillas je u razgovoru za britanski list The Guardian izjavio kako osjeća da može igrati nogomet do četrdesete godine, nada se osvajanju četvrtog naslova prvaka Europe, a nakon večerašnje utakmice protiv Liverpoola planira razmijeniti dres s Mariom Balotellijem.

Španjolski reprezentativac se ne može sjetiti što je točno crtao u trenutku kad je prvi put pozvan u momčad Reala za nastup u Ligi prvaka, no siguran je kako je u tom trenutku bio u školi na satu tehničkog crtanja. Jednog zimskog poslijepodneva u razred je ušao djelatnik škole i rekao učitelju da direktor želi porazgovarati s Ikerom, kojemu je rekao da mora brzo otići doma. Momčad Reala je putovala u Norvešku, a Casillas je pozvan da krene s njima.

Bilo je to u studenom 1997. godine, kad je imao svega šesnaest godina. Nije igrao, ali karijera je počela. Puno se stvari promijenilo od tada, a puno se toga i dogodilo. U predvječerje dvoboja četvrtog kola Lige prvaka protiv Liverpoola španjolski je reprezentativac na prvom katu klupskog trening centra Valdedebas. Večeras će postati igrač s najviše nastupa u povijesti ovog natjecanja, a to će napraviti kao kapetan aktualnog prvaka Europe.

Do sada je tri puta osvajao ovo natjecanje. Osvojio je i Europsko prvenstvo i Svjetsko prvenstvo kao kapetan španjolske reprezentacije. Kaže kako misli da je do sada osvojio dvadeset velikih trofeja i njegova kalkulacija je točna. Prošao je dug put, promijenio se ne samo nogomet, nego i Španjolska, pa tako i Madrid: Casillas je igrač koji je cijelu karijeru proveo u jednom klubu, ali klub je dosta drugačiji nego u trenutku kad je on debitirao. Imao je petnaest trenera i pet predsjednika i ne samo da je od odlaska na trening tramvajem davno prešao na vožnju vlastitim automobilom, nego više i ne putuje na isto mjesto: Valdedebas je treći trening centar koji klub koristi u tih petnaest godina.

Protekle dvije godine su vjerojatno bile i najteže u njegovoj sedamnaestogodišnjoj karijeri. Dečko kojega su obožavali i nazivali Sveti Iker, postao je vrag u očima nekih. Jose Mourinho ga je gurnuo na klupu i doveo Diega Lopeza, javno i agresivno izražavajući svoju netrepeljivost prema njemu. Nedavno je u jednom rijetko iskrenom razgovoru za tv izjavio kako se u to vrijeme osjećao vrlo usamljeno.

Sada nije govorio izravno o tom razdoblju, ali je lako prepoznati refleksije iz tog vremena kad govori o pritisku i povjerenju: "Mislim da je veliki dio uspjeha u nogometu mentalna snaga, a ne fizička. Ono što vam je u glavi znači puno više."

Nakon odlaska Mourinha stigao je Carlo Ancelotti, koji je rotirao dvojicu vratara: Casillas je branio u Kupu Kralja i Ligi prvaka, a Lopez u La Ligi. Stvorila se podijeljenost i među navijačima i medijima, a sve rane iz tog vremena još nisu zacijelile. Proteklo ljeto je također bilo uzbudljivo - nakon velikog uspjeha s klubom, osvajanja La Decime, stigao je razočaravajući nastup na Svjetskom prvenstvu, nakon kojeg je i sam priznao da nije bio dovoljno dobar. Iako je imao priliku napustiti klub, ostao je boriti se za mjesto u momčad. Početak sezone nije bio najsretniji, ali s velikim napretkom u igri cijele momčadi smanjio se i pritisak na njega i poraslo samopouzdanje, pa sada Ancelotti ima puno povjerenje u njega, a vraća se i povjerenje navijača.

"Kao trener imate više slobodnog vremena na terenu i čujete više stvari s tribina. Bilo je nekih trenutaka kad sam se osjećao nesigurno zbog svega što se dogodilo, ali uvijek sam mislio o podršci koju mi ljudi daju. Razumijem da neki ljudi možda misle drugačije, ali moja dužnost je izvlačiti samopouzdanje iz dobrih igara. Uvjeren sam da će s mojim stavom i sposobnostima sve ponovno doći na stanje kakvo je bilo nekada. To je ono što svi želimo, i navijači Reala i ja."

Osim toga, Casillas tvrdi kako ne ide nigdje iz Reala i nikad nije ni razmišljao o tome. Kaže kako planira igrati do četrdesete godine, a prisjećanje na početke karijere donosi mu opuštanje pred drugu utakmicu s Liverpoolom: "Bilo je to 1997. godine, a sad je 2014., tako da je to bilo prije, koliko, sedamanest godina? Nevjerojatno. Ja sam prilično nostalgičan. Volim pogledati stare isječke iz novina i gledati stare snimke. A nogomet danas nije ni sličan onom iz tog doba."

"Bodo Illgner je bio ozlijeđen, a Santiago Canizares je dobio neki udarac, tako da su trebali mene kao trećeg vratara. Doslovno su me izvukli sa sata tehničkog crtanja. Možete zamisliti učitelja kako govori 'On bi trebao raditi na mom satu'. Direktor škole, koji je bio veliki navijač Reala, me je pozvao. Znao je da sam ja u omladinskoj školi Reala i svaki put kad bi me vidio govorio bi o Realu. Rekao mi je da moram otići u hotel u kojem je bila momčad i spremiti se za let u Norvešku."

"Odvezli su me kući u školskom minibusu. Mama je panično pakirala moje putne torbe. Presvukao sam se, pokupio odijelo i jaknu koje sam dobio igrajući za španjolsku U-16 reprezentaciju i krenuli smo. Druga djeca nisu imala pojma zašto sam otišao sa sata, tada nitko nije imao mobitele. Sad vas gdje god krenete netko čeka s kamerom na mobitelu."

Tako se Casillas, dječak koji je trebao biti na satu i crtati geometrijske oblike, ukrcao na avion s momčadi koja je tu sezonu završila kao europski prvak: momčad čiji su dio bili Roberto Carlos, Clarence Seedorf i Davor Šuker. Casillas senije poznavao s nijednim od njih.

"Pa, ja sam znao njih sve, ali oni nisu imali pojma tko sam ja. Sjeo sam za stol s Fernandom Sanzom, Fernandom Morientesom i Santiagom Canizaresom. Jedva da sam izustio i riječ. Samo sam sjedio tamo u čudu. Bilo je kao da sam osvojio glavnu nagradu na lutriji."

Znao je da u toj utakmici neće igrati, morao bi se dogoditi domino efekt ozljeda kako bi on dobio priliku za igru. Ipak, Jupp Heynckes mu je rekao da se presvuče u sportsku opremu i sjedne na klupu za pričuve zbog stjecanja iskustva. I nešto veliko je počelo. Dvije i pol godine kasnije, postao je najmlađi vratar koji je zaigrao u finalu Lige prvaka, a Madrid je pobjedom protiv Valencije stigao do naslova prvaka Europe. A dvije godine nakon toga ušao je u igru nakon ozljede Cesara u 68. minuti finala protiv Bayer Leverkusena u Glasgowu i spasio momčad u posljednjim trenucima utakmice.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Čim je pješčane terene zamijenio travnatima, Casillas je preferirao igrati u kratkim rukavima, a dokaz da nije očekivao da će tada ući u igru je to što je nosio dres s dugim rukavima. Njegov ulazak u igru je potrajao, jer je trebalo pronaći škare kojima je skratio rukave. Onda je ušao u igru i sačuvao trofej, već drugi naslov prvaka Europe sa samo dvadeset godina.

Nakon utakmice je od silnih tenzija i zaplakao. Njegova majka nije bila u Glasgowu, ni ona nije očekivala da će igrati. "Nisam siguran je li to bila nepravda, ali meni se tako činilo. Posljednja dva mjeseca u sezoni su bili jedini u kojima nisam igrao. Ali morate to prihvatiti, brzo naučiti i sazriti, biti jak." Prošlo je desetljeće prije nego što je morao ponovno primijeniti te lekcije. A još više vremena je prošlo prije nego što je Real Madrid ponovno osvojio naslov prvaka Europe.

"Kad do dvadesete godine osvojite dva naslova prvaka Europe, jasno je da se pitate hoćete li do kraja karijere osvojiti njih pet ili šest. Čini se lako, ali nije. Ono što se dogodilo od 2000. godine to pokazuje. Sve do ove godine nismo igrali ni finale - punih dvanaest godina. Kad osvajate svake godine, ljudi prestanu shvaćati koliko je to teško. Može biti teško motivirati ljude."

Uslijedilo je ispadanja u polufinalu, pa u četvrtfinalu, pa šest uzastopnih godina ispadanja u osmini finala. Pod Mourinhovim vodstvom su se tri puta zaredom plasirali u polufinale, ali do finala nisu uspijevali doći. Sve do svibnja ove godine i Lisabona, kad je Real Madrid pobjedom rezultatom 4:1 konačno osvojio svoj deseti naslov prvaka Europe - iskustvo koje Casillas opisuje boljim od osvajanja Svjetskog prvenstva.

"Kad bi me netko nešto pitao nakon takvog finala, kad vam adrenalin skoči do plafona, nakon što ste bili tamo devedeset minuta, pitajući se možete li se vratiti, a onda Ramos zabije gol u posljednjoj minuti, što bih rekao?"

Za Casillasa je to bilo posebno emotivno. Madrid je čekao dvanaest godina na La Decimu, a Casillas je čekao skupa sa svima, jedini igrač koji je to napravio. Nakon što je toliko čekao na povratak na vrh, nakon povratka u momčad poslije godine izostavljanja i sezone polu-izostavljanja iz momčadi, izbivanja iz lige, dugo se činilo kako bi upravo njegova pogreška u Lisabonu mogla momčad koštati trofeja. Loše tempirano istrčavanje omogućilo je Diegu Godinu da Atletico dovede u vodstvo, koje je trajalo sve do treće minute sudačke nadoknade.

"Želio sam da se zemlja otvori i proguta me. Imali smo manje-više utakmicu pod kontrolom, ali oni su poveli na apsurdan način. To vam cijelo vrijeme prolazi kroz glavu. Gledao sam po tribinama i vidio tisuće ljudi u bijelim dresovima kako podržavaju momčad i osjećao sam se užasno zbog toga što neće moći proslaviti osvajanje naslova prvaka Europe. Izjednačujući gol Sergia Ramosa mi je puno značio na više načina, a jedan od njih je i to što je mene spasio. Siguran sam da bi me kritizirali svaki dan da je bilo drugačije. Siguran sam da su neke novine zbog tog gola morale mijenjati već spremne naslove. Naravno da ste svjesni toga. Predugo sam u nogometu da to ne bih znao."

"Sjećam se jedne šanse Garetha Balea koja je završila udarcem pored gola i mogli ste vidjeti koliko su navijači nervozni. Mogli ste osjetiti kako razmišljaju: 'Ulazi, ulazi, ulazi', ali to se nije dogodilo. Stojite na gol-crti razmišljajući o tome i želite otići iz šesnaesterca i pokušati sami zabiti gol. Dakle, možete zamisliti kako sam se osjećao kad je Sergiov udarac glavom završio u golu. Olakšanje je bilo potpuno. Nisam mislio samo na sebe, mislio sam na sve ljude tamo. To je bila ogromna stvar."

Nekoliko mjeseci kasnije činilo se kao da je sve to već gotovo zaboravljeno. Ljetne prodaje Xabija Alonsa i Angela Di Marije su navukle nove kritike, a Casillas je i dalje bio pod pritiskom, još uvijek u potrazi za pravom formom. Dijelom, to dolazi i s igranjem za određeni klub: "Madrid je toliko veliki klub da se čini kao da vam osvajanje naslova prvaka Europe kupi samo mjesec dana mira."

Prvotne sumnje sada su ipak nestale - Real Madrid je upisao jedanaest uzastopnih pobjeda u sjajnom nizu koji uključuje i uvjerljive pobjede protiv Barcelone i Liverpoola. Nakon samo četiri kola domaćeg prvenstva zaostajali su velikih šest bodova, a sada su na vrhu ljestvice, dok bi s pobjedom večeras osigurali plasman u osminu finala Lige prvaka dva kola prije kraja. Ali Casillas ništa ne uzima zdravo za gotovo. "Engleski klubovi," kaže hvatajući se za lice. "S njima nikad nije lako. Oni nikad ne odustaju, a Liverpoolu treba pobjeda, tako da će to biti sjajna utakmica."

S puno divljenja govori o večerašnjim protivnicima, a posebno o kapetanu Stevenu Gerrardu. Casillas je i skupljač dresova - "Imam dres Gheorghea Hagija, Lothara Matthausa i Julija Salinasa." kaže, a dres Stevena Gerrarda uzeo je nakon prve utakmice. Ovog puta će, stoga, imati drugu metu: "S obzirom da Gerrardov dres već imam, možda ću zatražiti dres od Marija Balotellija."

Ne na poluvremenu, pretpostavljamo?

"Ne, ne na poluvremenu." kaže uz smijeh, dodavši: "Ali u svakom slučaju, kultura je drugačija u Španjolskoj. Ovdje možete razmijeniti dresove na poluvremenu i to nije problem."

"Igrači poput Gerrarda, Puyola, Tottija, Xavija, imaju nešto posebno. Oni klubu daju identitet, iskrenu vezu s navijačima."

Prije prve utakmice, Gerrard je priznao kako je imao dvije prilike preći u Madrid, ali na kraju je oba puta odlučio ostati u Liverpoolu. A je li Casillas imao priliku otići iz Madrida?
 
"Uvijek ima špekulacija, ali i nakon svih tih priča i glasina, ja sam još uvijek ovdje. Nikad nije bilo šanse da odem negdje drugdje, jer ja nikad nisam ni razmišljao o tome. Svi predsjednici kluba koje sam imao su govorili: 'Onda kad ne budeš više želio biti ovdje, doći i reci to meni'. A ja sam još uvijek ovdje. Sve je počelo ovdje i želim da sve i završi ovdje."

"Igrat ću za reprezentaciju Španjolske barem do 2016. godine, to je sigurno. Nakon toga ćemo vidjeti. A što se Madrida tiče, mislim da mogu igrati do četrdesete. Osjećam se spremno i snažno. Vratar koji pazi na sebe može igrati najmanje do 38. godine. Michel Preud'homme je bio brz kao munja i igrao je u Benfici do 38., Oliver Kahn do 39. A Gigi Buffon će u siječnju napuniti 37."

"Nedavno sam gledao Mondragona. Igrao je s 43 godine. Ako su vam glava i tijelo u redu, možete to. A ako ste sretni, ako imate cilj, nemate razloga ići negdje drugdje. Ja sam sretan. Čekali smo desetljeće na deseti naslov prvaka. Sada razmišljamo o jedanaestom. A imamo momčad za to, pa zašto ne?"