Prvo Europsko prvenstvo odigrano je u Francuskoj 1960. godine pod nazivom Kup Nacija. U finalu su se sastale reprezentacije dvije sada nepostojeće države: Sovjetski Savez i Jugoslavija. Prvi naslov prvaka osvojio je Sovjetski Savez, a do danas jedini veliki trofej svojoj državi u povijesti donio je svojim golom u produžecima Viktor Ponedelnik, napadač moskovskog Spartaka.

Pedeset godina kasnije prisjetio se tih trenutaka i podijelio ih sa nama...

Kakve su bili vaši prvi dojmovi na Kupu Nacija 1960. godine?
 - Na tom natjecanju su igrale samo četiri momcadi, tako da je naša prva utakmica bila polufinale protiv Čehoslovacke u Marseilleu. Došli smo u hotel prilično kasno navečer i ja se nisam osjećao dobro, tako da mi je trener Gavrill Kachalin rekao da propustim trening i idem odmah u krevet. Kada sam se ujutro probudio osjećao sam se kao da imam krila. Kada sam izašao na teren liječnik reprezentacije je bio začuđen. Rekao je Kachalinu i Andreiu Starostinu, koji je bio šef: "Pogledajte Ponedelnika, on je drugi čovjek." Siguran sam da je za to zaslužna mediteranska klima.

Jeste li morali biti u hotelu ili vam je bio dozvoljen izlazak?
 - Izašli smo iz hotela na dan kad se igrala utakmica, posjetiti Chateau d'If, gdje je Dumasov Grof Monte Cristo proveo godinu dana u zatvoru. Tamo je bila katedrala i odjednom je suigrač Valentin Bubukin zavapio da nam 'Svemogući Bog podari pobjedu u polufinalu i u finalu." Svi smo znali da nije primjereno da se smijemo u katedrali, ali kada smo iizašli netko je Bubukina upitao: "Val, jesi li to ti praznovjeran?", a on je odgovorio: "Ne, kako bih mogao biti, ja sam komunist."

Čega se sjećate iz polufinala?
 - Igrali smo na Velodromeu i vodili 3:0 kada je sudac dosudio jedanaesterac za Čehe. Sovjetski nogomet tada nije bio posebno poznat u inozemstvu općenito, ali Lav Yashin je već tada bio slavan. Svi su češki igrači oklijevali s izvođenjem tog jedanaesterca. Trebalo im je neko vrijeme da odluče tko će pucati, svi su odbijali, jedan po jedan. To je uvijek loš znak, naravno. Na kraju je Josef Vojty uzeo loptu, pucao i promašio. Mi smo pobijedili i dok smo se vraćali u hotel čuli smo da je Francuska u Parizu vodila protiv Jugoslavije sa 4:1 i na kraju izgubila sa 4:5. Bili smo začuđeni.

Finale se igralo na starom Parku Prinčeva. Što se tamo dogodilo?
 - Sjećam se da je padala kiša i da su Jugosloveni izašli na teren s namjerom da nas 'ubiju' u prvih 15 do 20 minuta. Ali Yashin je bio briljantan. Milan Galić je doveo Jugoslaviju u vodstvo od 1:0, ali kako je prvi poluvrijeme odmicalo osjećao sam da kod naših protivnika raste frustracija. Mene je čuvao Jovan Miladinović. To je bilo strašno, udarao me je kuda god je stigao. Na poluvremenu su nas Kachalin i Starostin smirili i rekli nam da igramo najbolje što možemo. Ja sam stavio drugi par kostobrana! Postepeno smo preuzimali inicijativu. Bubukin je sažno opalio sa 30 metara, njihov vratar Blagoje Vidinić je odbio loptu, ali Slava Metreveli je bio najbrži i izjednačio. Jugosloveni su jedva stajali na nogama, ali ostalo je 1:1 nakon 90 minuta. Mi smo kolabirali na terenu, svi su bili apsolutno iscrpljeni. Onda smo čuli kako Starostin i Kachalin govore: "Momci, utakmica ide u našem smjeru. Pogledajte ih. Nije im ostalo ni malo snage. I bili su u pravu."

A vaš pobjednički gol?
 - Bio je to u 112. ili 113. minuti. Yashin je bacio loptu Igoru Nenu, koji ju je proslijedio Mikheilu Meskhiju, a on je prošao pored braniča i ubacio loptu prema jedanaestercu. Ja sam se bacio i pokušao loptu glavom poslati u kut gola, ali sam upao među njihove braniče i nisam ni vidio što se dogodilo. Bio sam još licem u blatu kada sam čuo kako se navijači raduju i pomislio sam: "Hvala Bogu!" Bio je to najveći trenutak u cijeloj mojoj karijeri.

A onda...?
 - Trebalo nam je neko vrijeme da ustanemo i vratimo se na svoju polovinu da bi se utakmica nastavila, ali bilo je nevjerojatno vidjeti da su Jugoslaveni još na zemlji i da ne pokazuju nikakvu želju da ustanu i nastave igrati. Kasnije su nam rekli da im je Tito u slučaju pobjede obećao zemlju i kuće na moru, apartmane u najljepšem dijelu Beograda i puno novca. U svakom slučaju, završili smo utakmicu i Neno je podigao pokal. Očekivalo se da otrčimo počasni krg, ali to je bilo mučenje. Vratili smo se u svlačionicu tako iscrpljeni da nismo imali energije za istuširati se, presvući se pa čak niti pričati. Onda se odjednom začuo piskavi glas našeg liječnika koji je rekao Yashinu: "Ali Lev Ivanovich, ja sam stalno govorio da ćemo pobijediti!" Svi smo prasnuli u smijeh. Yashin je ustao, podignuo svoje ogromne šake u zrak i rekao: "Profesore, vi ste čovjek čije ime treba ući u povijest!"

Tko su bili vaši najbolji igrači?
 - Svi koji su izašli na teren. Nikada ne bih nekoga izdvajao iz momčadi tog dana.

Jeste li mislili da će to natjecanje postati tako značajno?
 - Naravno da smo se prikladno pripremali za natjecanje i, prirodno, sanjali o pobjedi, ali bilo je interesantno da prije odlaska u Francusku nitko na nas nije stavljao nikakav pritisak. Običaj je bio u to vrijeme da se sportaši prije odlaska na velika natjecanja pozivaju u ministarstvo propagande centralnog komiteta komunističke partije kako bi dobili njihove naredbe. To je bilo obavezno. Ali ne tom prilikom.

Zašto ne?
 - Mislim da je za to zaslužan Andrei Petrovich Starostin, koji je imao veliko povjerenje vlasti i koji je bio poveznica između državnog komiteta za sport i centralnog komiteta komunisticke partije. Naravno, on je razgovarao sa igračima, ali na prijateljski način, tako da smo se osjećali opušteno i mogli smo igrati onako kako smo željeli. Ali, iskreno, trebalo nam je neko vrijeme da uistinu shvatimo što smo osvojili.

Kako biste vašu karijeru i nacin života usporedili sa današnjim zvijezdama?
 - Ja ne bih to volio uspoređivati. Bili smo tretirani kao heroji, ali nitko nije razmišljao o novcu. Rekli su nam u Francuskoj da će nam platiti 1.500 ili 2.000 dolara u rubljama kad se vratimo u Moskvu. To je pomalo smiješno, gledajući iz ove perspektive. Vratili smo se u Moskvu, vratili se u svoje klubove i pedeset godina kasnije još čekamo da dobijemo taj novac. Ali ono što nam je bilo najvažnije jeste da smo igrali za ideale i za svoju zemlju.

Različita era...
 - Da, sada se sve promijenilo. Ono što je sada čudno jeste da ne mogu razumjeti zašto svi na zapadu, posebno igrači protiv kojih smo igrali, misle da su svi reprezentativci Sovjetskog Saveza postali biznismeni i milijunaši. Uvijek su iznenađeni kada čuju da ne vodimo nikakav biznis i da nemamo milijune na računu. Ja živim normalnim životom, imam dobru mirovinu i to je to. Neću reći da mi je život loš. Hvala Bogu da su nas dobro prepoznali u Nogometnom savezu Rusije.

Što mislite o današnjem nogometu?
 - Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici je bilo tipično za moderni nogomet. Bilo je puno napornog rada, fizički napornih utakmica, puno priče i ništa više. Nekada smo gledali Južnoamerikance sa sjajnom tehnikom, jako inteligentne igrace, koji su uvijek težili najvišim standardnima. Ali što imamo sada? Čak je i Brazil izabrao igrače osrednje europske vrijednosti. Europski nogomet nije ništa bolji, osim Španjolske. Oni su bili sjajni. To je budućnost nogometa. Onda, tu su bili i mladi Njemci. Možda će i oni za dvije - tri godine postavljati standarde. Ali mnoge su afričke reprezentacije izgubile svoj identitet. Šteta. Jako sam ih cijenio u prošlosti, a sada ih je dosadno gledati.

Tko je bio najbolji igrač kojega ste ikada gledali?
 - Ima ih nekoliko. Yashin, Pele, Maradona, Cruyff, Beckenabauer.

A najbolji branič protiv kojega ste igrali?
 - Onaj koji me nije toliko izudarao da su mi noge postale crne i plave nakon utakmice! Ali, iskreno, ne mogu se sjetiti nijednog takvog...