Negdje početkom osamdesetih godina, fudbalski klub Sarajevo putovao je u rumunjski grad Hunedoara, na utakmicu Kupa UEFA sa ekipom Korvinula. Bordo tim sa Koševa predvodio je Safet Sušić Pape, a u jakoj ekipi bili su tada još Mehmed Janjoš, Želimir Keli Vidović, Mirza Kapetanović, Faruk Hadžibegić, Predrag Pašić, te tek prispjeli Musemić mlađi, Merdanović, Vukičević i drugi.

Stariji igrači igrali su karte, na posljednjem autobuskom sjedištu, popularnoj sećiji, a mlađi kibicovali. Čobo Janjuš se ljutio na kibicere i njihove komentare, pošto je bezbeli, gubio.  Pape je već naveliko drijemao. Put se otegao, zašlo se duboko u noć, a bogami se i ogladnilo. Vodstvo puta odluči da se u nekoj krajputaškoj krčmi nešto prezalogaji. Zastali smo tako kod prve takve, negdje iza Temišvara.

Već dobro umorni rumunski konobari samo su odmahnuli glavom, dajući do znanja da je kuhinja već zatvorena. Jedan od njih, čija se, očito, "pikala", odjednom radoznalo upita:  "Jeste li vi ekipa u kojoj igra Sušić?" Na potvrdan odgovor, gledao nas je i mjerkao s nevjericom. Potom promrsi, kao za sebe, da bi ga on sigurno prepoznao, jer je Sušić "fudbalski bog"! "Kako nas je samo potopio u Bukureštu, kada smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Argentini 1978. izgubili odlučujuću utakmicu. Tri komada nam je dao u paklenoj utakmici Rumunjsk – Jugoslavija, 4:6! Jednom je sve naše od centra redom 'izmiješao', pa i golmana", priča Rumunj kao u transu.

Našao se tu sa grupom drugara i jedan banatski Srbin, koji nam sve prevodi. A onda Rumunj veli: "Ako dovedete Sušića, večera će biti servirana". Svi smo najprije mislili da je riječ o šali. Ali, kako glad ne bira, a domaćin ne popušta, pade pogodba. Odoh da probudim Papeta.

Za pet minuta ide bunovni Pape i gunđa, misleći da je rijec o šali iza koje bi mogao stajati neko od njegovih iskusnijih jarana iz autobusa, sa sećije. A kada Rumunj ugleda svog "nogometnog boga" o kojem je maločas sa zanosom pričao, kako glavom i bradom stoji pred njim i bunovno trlja oči, zakorači oprezno prema Papetu, potom malo ustuknu i s poštovanjem reče: "Da, adevarat accesta este redjele fotbalolul Sušić."  Prevedeno sa rumunjskog: "Jeste, to je taj nogometni bog Sušic." Momku zablistaše oci, jer je nakon pet godina vidio igrača, koji je njegovim Rumunjima te nedjelje 13. studenog 1977. na stadionu "Steaua", pred 35.000 gledatelja, naprosto iz ruku istrgao vizu za Svjetsko prvenstvo.

Brzo je Rumunj ispunio svoje obećanje. Gdje si vidio da je "bog" gladan! Svi smo dobili večeru. Usput je stalno obigravao oko svog "nogometnog boga", postavljajući preko onog banatskog Srbina i prevoditelja još mnogo pitanja. A onda se sjeti da je domaćin, pa učtivo upita Papeta treba li mu slučajno još nešto? Pape se smije nedužno i na kraju spontano pozdravlja s Rumunjom. Onako povučenom i skromnom, sve mu je to pomalo bilo nezgodno.

Sutradan u Hunedoari, negdje na pola puta između Temišvara i Bukurešta, bilo je neriješeno, 4:4. Pape je bio u centru pažnje, a čuvala su ga i po dvojica-trojica protivničkih igrača.

Papetov dres sa brojem 7 zabio je i pored toga dva komada! Broj 7, rezerviran inače za Safeta Sušica, nosio je, namjerno ili slučajno, mladi Edin Hadžialagić. I postigao dva gola! Najljepši je, ipak, bio onaj Pajin prvi, kada je Predrag Pašic prekrasnim lobom prebacio golmana Korvinula. Jedan gol postigao je danas Šveđanin, inače momak iz Kiseljaka – Zoran Lukić.

Grad Hunedoara bio je kopija naše Zenice i grad pobratim. Veliki fabrički dimnjaci željezare davali su mu obilježje. Rudari i metalci su uoči i poslije utakmice pili pivo iz velikih smeđe-žuckastih litarskih flaša – piva "klipača", reklo bi se sarajevskim žargonom.

Struje je "u rumunjskoj Zenici" nestajalo točno u 22 sata. Šef države Čaušesku prodavao je struju susjednim zemljama. Oko nas su kružili njegovi ljudi u elegantnim odijelima i pratili svaki naš pokret. Jedan od njih me zamolio da mu u hotelskom free shopu, za njegove njemačke marke, kupim miris za ženu i marlboro. Bili su to ljudi iz rumunjske tajne službe Securitatea.

Faruk Hadžibegić i ja kupili smo jedan lijepi porculanski servis za kavu. Lagan kao perce i divno dizajniran. Umotavajući ga u bijeli pak-papir, koji nam je vratio sjećanje na naše granape šezdesetih, kada su nam u taj papir umotavali tahan-halvu, čak i marmeladu, prodavačica je s ponosom kazala: "Znate, to je porculan iz Alba Julije!"

Deset godina kasnije, rumunjski porculanski servis dokazao je kvalitetu. Preživio je netaknut granatiranje u dva stana moje Dobrinje. I dan-danas, kad za kratkih posjeta Sarajevu pijem kavu kod roditelja, pomislim da je taj "ručni porculanski rad iz Alba Julije" sačuvala neka viša sila. Možda baš – "rumunjski bog" Pape.