{mosimage}Giovanni Trapattoni, vec legendarni trener koji je u karijeri vodio brojne klubove i reprezentaciju Italije,  a sada je na klupi reprezentacije Republike Irske, ne razmišlja o odlasku u trenersku mirovinu, iako je u utorak 17. ožujka, upravo na dan kada Irci slave dan svog zaštitnika Sv. Patricka, napunio 70 godina života. U razgovoru za FIFA-inu službenu stranicu je govorio o svojoj  karijeri, sadašnjosti i planovima za buducnost.

Nakon cetiri odigrane utakmice u skupini 8 neporaženi ste i na vrhu ljestvice zajedno sa Italijom. Može li se reci da je to pocetak kakvom ste se nadali?
- Da, sretan sam zbog onoga što smo do sada napravili. Momcad je igrala jako dobro i postigla neke jako važne rezultate u našim prvim utakmicama. Sada se nadam da ce igraci nastaviti sa istim entuzijazmom i stavom koji nam je do sada bio jako znacajan.

Što vas je privuklo u Republiku Irsku i je li to posao u kojem uživate?
 - Izuzetno uživam u ovom poslu. Mogao sam odabrati neku drugu državu, ali osjecao sam da ovdje imam prave okolnosti za rad. Ono što je najvažnije, za pomocnika imam Liama Bradya, covjeka kojeg poznajem i cijenim, nekoga za koga sam znao da mi može pomoci u posebnim zahtjevima koje nosi trenerski posao ovdje. K tome, dobro poznajem engleski nogomet i vec sam poznavao puno irskih nogometaša. Ono što sam kod njih vidio je da imaju mentalitet slican mome: njihovo srce je fantasticno. To mi se odmah svidjelo i bio sam siguran da možemo dobro suraðivati. Kada sam se prvi put upoznao sa igracima rekao sam im da mi moraju vjerovati jer imam iskustva da ih povedem naprijed. Nasrecu, prihvatili su me sa entuzijazmom.

Vec ste vodili klubove u Njemackoj, Austriji i Portugalu, a sada ste preuzeli stranu reprezentaciju. Je li poseban izazov raditi kao trener u inozemstvu?
 - Uvijek sam poštovao cinjenicu da, iako sam odrastao na talijanski nacin, svaka nacijaima svoju kulturu i mentalitet. To je uvijek bilo posebno istinito u nogometu. Ali u posljednjih deset godina mislim da je nogomet puno toga promijenio u tom pogledu. Sada imate jako puno igraca koji idu u strane klubove, tako da je svaka svlacionica prava mješavima razlicitih kultura. Doista, u nogometu se dogodila globalizacija, a moje mišljenje je da je to dobro za nogomet. Posebno ako pogledate europski nogomet, standardi su sada jako visoki, posebno u ligama poput Engleske i Španjolske. Puno je novca u igri u tim ligama i on je iskorišten kako bi se iskombinirale sve te razlicite kulture u odlicne momcadi.

Spomenuli ste Liama Bradya, koji je igrao pod vašim vodstvom u Juventusu osamdesetih godina, a u strucni stožer ste ukljucili i Marca Tardellija. Koliko su njih dvojica važni u postizanju vaših ciljeva?
 - Za svakog trenera asistenti su jako, jako važni, a ja sam posebno sretan da pored sebe imam dvojicu šampiona. Liam je bio kapetan irske reprezentacije niz godina i igrao je jako dobro za mene u Italiji, a Marco je, kao što svi znaju, svjetski prvak. Važno je da igraci imaju ljude poput njih na koje se mogu ugledati. Liam je posebno važan jer on igracima može objasniti neke sitne detalje oko treninga i taktike bolje od mene u ovom trenutku.

Vaš sunarodnjak Fabio Capello je takoðer imao sjajan start otkako je preuzeo englesku reprezentaciju. Smatrate li da talijanski treneri imaju posebne predispozicije za ovakav posao?
 - Mislim da se ne radi o tome da Talijani imaju neki poseban talent, radi se prije svega o iskustvu koje Fabio i ja imamo, posebno kad se radi o iskustvu u treniranju stranih klubova. Fabio je bio trener Reala, jednog od najvecih i najslavnijih klubova na svijetu, a ja sam trenirao klubove poput Bayerna i Benfice. Radeci takve poslove susretnete se sa razlicitim nogometnim kulturama, a to vas dobro pripremi za voðenje strane reprezentacije. Ali, naravno, ja nemam odgovore na sve. Iskustvo samo pomaže.

Nakon što je Luis Aragones sa 69 godina osvojio Euro 2008., a Alex Ferguson odveo Manchester United do naslova prvaka Europe i svijeta, mislite li da se sada iskustvo više cijeni?
 - Mislim da je istina ako kažemo da je iskustvo sada ponovno u modi. Moje mišljenje je da je nogomet poput škole, nikada ne prestajete uciti. Možda su ljudi poput mene ili gospodina Fergusona jednostavno proveli nešto više vremena u toj školi od vecine.

Kakva je bila reakcija vaših prijatelja u domovini kad ste izvuceni u istu kvalifikacijsku skupini sa Italijom?
 - Oh, puno me je ljudi kontaktiralo nakon ždrijeba. Svi su mi rekli isto: da nije toliko važno da Irska pobjedi u tim utakmicama. Da budem iskren, bio sam jako sretan zbog toga što smo izvukli Italiju. To je cast. Bit ce to za mene cudna situacija jer sam ponosan na to što sam Talijan, ali ja sam takoðer i profesionalac i ponosan sam što sam izbornik reprezentacije Irske, tako da mi to nece biti problem. Ali ocekujem da ce emocije proraditi kada se budu svirale himne.

Napunili ste 70 godina. Neizbježno pitanje je: hoce li ovo biti vaš posljednji posao u nogometu?
 - Tko zna? Ja vjerujem da te stvari treba prepustiti Božjoj volji, a Njemu moram zahvaliti za cinjenicu da sam još uvijek zdrav i dovoljno motiviran da nastavim raditi. Nakon izazova da Irsku odvedem u Južnu Afriku nisam pravio nikakve planove, pa cemo vidjeti što ce se dogoditi.

Je li vaša obitelj sretna što još uvijek nastavljate raditi?
 - Pa, moji sinovi i kceri su sretni što i dalje radim. Ali moja supruga me uvijek pita: 'Kad ceš završiti? Kad ceš završiti?' Ja joj samo kažem: 'U buducnosti!' Ona me uvijek pokušava odvuci od nogometa, ali bez puno uspjeha.

Na kraju, možemo li ocekivati da Giovannia Trapattonija i Republiku Irsku vidimo u Južnoj Africi sljedece godine?
 - Mislim da se možemo plasirati, ali trebat ce nam i srece i kad se radi o utakmicama i o zdravstvenom stanju naših kljucnih igraca. Ne mogu vam sa sigurnošcu reci da cemo se plasirati, ali nadam se da hocemo.