Predvodio je Francusku do naslova svjetskog prvaka 1998. i europskog prvaka 2002., Real do naslova prvaka Europe 2002., od nogometa se oprostio crvenim kartonom u finalu svjetskog prvenstva, a prema njemu je naziv dobio i jedan potez u nogometu,  okret s obje noge na lopti.

Zinedine Zidane bio je jedan od najvecih igraca u povijesti nogometa, a danas se prisjeca svoje bogate i ne tako davno završene karijere...


Jeste li sretni što ste igrali u svoje vrijeme, a ne danas?
 - Moja era je bila dobra prema meni. Osvojio sam sve trofeje koji su se mogli osvojiti. U svakom slucaju, ne vracam se nazad u daleku prošlost. Otišao sam u mirovinu prije samo cetiri godine. Igra je u osnovi i sada potpuno ista.

Jesu li igraci danas previše placeni?
 - Ne može se pobjeci od toga - vrhunski igraci u vrhunskim klubovima zaraðuju ogromne iznose novca. Trik za sretne kao što sam i ja jeste ostati skroman, nikada ne zaboraviti odakle ste došli i vratiti nešto natrag igri i navijacima što je cešce moguce.

Koja je vaša najljepša uspomena iz igrackih dana?
 - Osvajanje naslova svjetskog prvaka sa Francuskom 1998. i postizanje dva gola u finalu protiv Brazila je bio šlag na tortu. Veliki broj ljudi koji nas je došao pozdraviti na ulicama Pariza je bio sjajan prizor i iskustvo koje nikada necu zaboraviti. Osvajanje Europskog prvenstva 2000. je bio takoðer trenutak za ponos. Ljudi cesto govore o postignucu iz 1998. i cesto zaboravljaju da smo 2000. još napredovali kao momcad. Da ne spominjem osvajanje Lige prvaka sa Realom 2002.

Jeste li ikada odigrali savršenu utakmicu, kada vam je pošlo za rukom sve što ste pokušali napraviti?
 - Ja sam svoj najveci kriticar i, vjerujte mi, to se nije dogaðalo cesto. Bio sam posebno zadovoljan kvalifikacijskom utakmicom za Euro 1996. u kojoj smo u Nantesu pobijedili Slovaku sa 4:0. Bio sam u pravom ritmu od samog pocetka. Bio sam novi u reprezentaciji, ali te sam se veceri osjecao jako samouvjereno. Moje izvedbe protiv Španjolske i Brazila na Svjetskom prvenstvu 2006. godine vjerojatno mogu u istu recenicu.

Vaš najbolji gol?
 - Bez sumnje, volej u finalu Lige prvaka 2002. godine. Takav gol se postiže jednom u tisucu pokušaja.

Mislite li da ste postali bolji igrac nakon što ste iz Francuske otišli u Juventus, a zatim u Real?
 - Ono što sam unaprijedio jeste moja kompetitivnost. Nogomet je u Italiji i Španjolskoj poput religije. U Francuskoj manje. U Italiji i Španjolskoj morate po svaku cijenu ostvariti rezultat.

Kada biste ponovno mogli zapoceti svoju karijeru, da li biste nešto napravili drugacije?
 - Volio bih da sam igrao za Olympique Marseille, u gradu u kojem sam odrastao. Iako je bilo govora o prelasku u Olympique dok sam bio u Cannesu, na kraju sam ipak prešao u Bordeaux. Naravno da nisam ponosan na svoje crvene kartone zbog udaranja protivnika. Nakon što sam dobio crveni karton u utakmici protiv Saudijske Arabije na Svjetskom prvenstvu 1998. godine imao sam vremena vratiti se u momcad i iskupiti se zbog toga. Nisam imao takvu priliku nakon finala 2006. Bio je to moj posljednji cin u ulozi profesionalca i to nije dobar nacin za oproštaj. Preuzimam punu odgovornost za svoju reakciju te veceri, ali to ne znaci da bih Materazzija ikada zamolio za oprost.

Zbog koje ste utakmice najviše žalili?
 - To su porazi Juventusa u finalima Lige prvaka 1997. i 1998. Izgubio sam i finale Kupa UEFA sa Bordeauxom 1996. i to se cinilo kao neko malo prokletstvo.

Što se najviše promijenilo u nogometu otkako ste prestali igrati?
 - Uloga medija raste sve vecom brzinom. Najveca promjena jeste ona koja ce se dogoditi u bližoj buducnosti - uvoðenje video tehnologije. Ja nemam ništa protiv toga kad se radi o dogaðajima u šesnaestercu koji izravno dovedu do gola, ali ni za što drugo, inace bi utakmica trajala satima.

Kojim igracima u posljednjih pedeset godina se najviše divite?
 - Kao mladic volio sam gledati trikove i elegantnu igru urugvajskog napadaca Enza Francescolija u Marseilleu. Platio bih da mogu vidjeti Maradonu, Michela Platinija, Ronalda i Xavija danas.

Tko je imao najveci utjecaj na vašu karijeru?
 - Treneri koje sam imao na pocetku karijere: Jean Fernandez i Luis Fernandez u Cannesu, te Rolland Courbis u Bordeauxu su me naucili osnove profesionalizma. Jean Fernandez je bio mudar i ozbiljan, Luis i Rolland su bili jake licnosti, treneri koji su bili bliski sa igracima. To mi se sviða. To je puno bolje nego da imate policajca za trenera.