Jeste li sretni što ste igrali u vaše vrijeme, a ne danas?
- U to nema sumnje. U moje vrijeme nogomet je bio umjetnost, imali smo puno prostora za igru. Bilo je divno gledati i biti dio toga na terenu. Danas nema prostora za igru, svi žele uništiti igru protivnika više nego kreirati prilike i postizati golove. Ja ne kažem da i danas nema dobrih utakmica, ali fizicki aspekt je postao važniji od vještine igranja sa loptom, a to je igru ucinilo ružnijom.
Jesu li igraci danas previše placeni?
- Uvijek je teško povlaciti usporedbe izmeðu placa u dva razlicita vremena, ali mogu reci da je apsurdno to koliko su igraci danas placeni u odnosu na ono što smo mi nekada zaraðivali. Danas imate igrace koji u jednoj godini zarade onoliko koliko su svi igraci iz mog vremena zaradili u karijeri. Nogomet je danas postao preskup, a pod tim mislim na iznose koji se isplacuju trenerima i igracima, odnosno troškovima svega oko nogometa. Ali trebamo znati i da je za to odgovoran mali dio onih koji su u nogometu, jer ako pogledate vecinu država i vecinu nižih liga, vecina profesionalnih igraca ne zaraðuje toliko puno.
Koja vam je najdraža uspomena iz igrackih dana?
- Imao sam puno sjajnih trenutaka u karijeri. Gdje god sam igrao osvajao sam naslove, sa Flamengom, Botafogom, u reprezentaciji... nisu tu samo svjetska prvenstva. Imao sam puno posebnih trenutaka, i kao igrac i kao trener. Najvece trenutke u svom životu dugujem svojoj nogometnoj karijeri, to je sigurno.
Je li nogomet danas bolji?
- U moje vrijeme nogomet je bio zabavan, lijep i pun vještine. Bilo je više kvalitetnijih utakmica. Sada je igra puna prekršaja, stalno su neki prekidi. U moje vrijeme tehnika je bila najvrednija vještina u igri i bilo je više tehnicki kvalitetnih igraca nego danas. Nemojte me pogrešno shvatiti, i danas ima sjajnih igraca, ali ne toliko puno i smatram da niti najbolji igraci današnjice nisu tako dobri kao najbolji igraci iz mog vremena.
Kada biste mogli krenuti u karijeru ispocetka, što biste napravili drugacije?
- Mislim da ne bih promijenio ništa, iako nikada ne bih rekao ne prilici da osvojim više trofeja.
Koijm igracima u proteklih 50 godina ste se najviše divjeli?
- Peleu i Garinchi. Njih dvojica su bili najveci igraci koje sam ikada gledao i zaslužuju biti na vrhu svakog popisa nogometnih legendi. Ali bilo je još sjajnih igraca, kao što je Nilton Santos, Zico i Juninho Botelho, koji su ostavili veliki utisak, a tu govorim samo o Brazilcima...
Tko je imao najveci utjecaj na vašu karijeru?
- Ne mogu zapravo reci da je postojala jedna osoba. Kao igrac sam volio puno driblati, ali kada sam igrao za Flamengo u klub je došao Manuel Fleitas Solich. Svaki put kad sam na treningu pokušao driblati on bi sudio faul protiv moje momcadi. On mi je znao govoriti: 'Driblaj samo kad je to nužno'. Stoga sam morao promijeniti svoj stil igre i poceti igrati svojevrsnu dvostruku ulogu za vrijeme utakmica, i kao krilo i kao bek. Ne mogu se sjetiti da je itko drugi to radio u to vrijeme. U reprezentaciji je izbornik Vicente Feola promijenio stil igre kako bi se prilagodio meni. Odbacili smo 4-2-4 formaciju i poceli igrati u sustavu 4-3-3. Svi znaju rezultat, završili smo kao svjetski prvaci. Zapravo je na kraju ispalo da sam najviše strahovao od stvari koje su mi na kraju pomogle da postanem ono što jesam. Moglo bi se reci da su utjecali na mene protiv moje volje.
Nedostaje li vam to što danas niste dio nogometne igre?
- A ne. Ja sam svoje odradio... ne zaboravite da sam u nogometu proveo skoro 60 godina, kao igrac i kao trener. Nakon toga sam morao uzeti odmor i poceti brinuti o sebi i svojoj obitelji. Imao sam jako intenzivan život za vrijeme nogometne karijere. Danas razmišljam samo o provoðenju dana sa svojom suprugom, sinovima i unucima. Imam tih život, ali uživam u svakom trenutku.
(World Soccer magazin, listopad 2010.)
