Prvi španjolski trener koji je ikada radio u kolijevci nogometa, Engleskoj, vec neko vrijeme traži posao. Bio je igrac, dok ga ozljeda koljena nije natjerala na prekid karijere i odlazak na ono što mu je sada postalo strast - trenersku klupu.  Uveo je Extramaduru i Tenerife u prvu ligu, a onda je osvojio dva naslova prvaka Španjolske i dva Kupa UEFA sa Valenciom. Sve je to bilo prije nego što je osvojio Ligu prvaka sa Liverpoolom u onom povijesnom finalu u Istanbulu 2005. Njegova karijera je bila puna uspona i padova. Otišao je iz Liverpoola u Inter kako bi zadržao natjecateljski duh koji je u tu momcad usadio Jose Mourinho, ali se nakon samo nekoliko mjeseci vratio u Liverpool, gdje je pustio korijenje nakon što je osvajanjem Lige prvaka ostao zauvijek upisan zlatnim slovima u povijest kluba sa Anfielda. Sada živi sa suprugom Montse i njihove dvije kceri, Claudiom i Agatom, u Wirralu, poloutoku na sjeverozapadu Engleske, odakle se vide krovovi kuca u rodnom gradu Beatlesa. On je, naravno, Rafael Benitez, 51-godišnji španjolski trener, prvi trener iz te zemlje koji je radio u Premier ligi, koji je otvorio mostove i drugima. U razgovoru za južnoamericki 'Mundo Cristiano', Benitez je pricao o tome, o svojoj nogometnoj filozofiji i životu, o zakladi svoje supruge...

Vi ste pionir - prvi španjolski trener u Premier ligi. Smeta li vam što ste danas priznatiji u inozemstvu nego u svojoj domovini?
 - Ponosan sam na cinjenicu da sam bio prvi španjolski trener u Premier ligi, jer je Premier liga izuzetno popularna u cijelom svijetu i stoga je i odjek uspjeha veci, ali mislim da sam i u Španjolskoj opcenito, i u Valenciji, bio takoðer priznat zbog onoga što sam napravio. Ali sa Liverpoolom sam odmah nakon toga osvojio Ligu prvaka i to je imalo veci odjek. Kad sam god putovao u neku zemlju, prvo sa Valenciom, a onda sa Liverpoolom, ljudi su uvijek cijenili tu karijeru.

Kojeg se razdoblja radije sjetite, onog iz Valencie ili onog iz Liverpoola?
 - Uvijek morate gledati pozitivne stvari. Imao sam tri dobre godine u Valenciji. Ispocetka je bilo teško, dok se nisu naviknuli na moj nacin rada. Na kraju su me navijaci podržavali, a momcad je bila vrlo konkurentna i donijela je velike trofeje u klub. Imali smo razlika u mišljenjima, ali vremenski odmak vam pomogne da stavite stvari u odreðenu perspektivu. Zlatni grb koji su mi nedavno urucili je znak kako gledamo jedni na druge. U Liverpoolu rezultati su pokazali da smo postigli velike stvari, a kada osvojite velike trofeje onda vas ljudi još više cijene.

Bili ste pomocnik Vicenteu Del Bosqueu u Real Madridu, a on tvrdi kako u današnje vrijeme ne možete izvuci maksimum iz igraca ako ste samo strogi prema njima, ali ipak to morate nekako napraviti. Slažete li se s njim?
 - Kroz svoje iskustvo kao ucitelja tjelesnog odgoja sam naucio rješavati probleme razgovorom. Ono što ja radim je da razgovaram sa igracem i kažem mu zašto nešto radimo. Kažem mu da to radimo jer moramo, jer je momcad skupina 25 razlicitih osobnosti. Radije ne koristim strogocu, nego želim uvjeriti igraca razumom i znanjem.

Kako se danas slažete sa Del Bosqueom, španjolskim izbornikom?
 - Moj odnos sa Vicenteom je uvijek bio dobar, i danas je dobar. Bili smo rivali u vrijeme kada sam ja bio u Valenciji, a on u Realu. Ali kada sam ga vidio u Španjolskoj posljednji put u listopadu dao mi je nekoliko majica sa svojim potpisom koje smo sada iskoristili za aukciju u korist zaklade.

Jeste li bliže po nacinu razmišljanja Del Bosqueu ili Mourinhu? Kada ste se susretali u Premier ligi imali ste razlike u mišljenjima u odnosu na Mourinha, kojega ste naslijedili u Interu.
 - To su stvari koje covjek uvijek pokušava zadržati na nogometnoj razini. Svi pokušavaju pratiti svoje vlastite interese. A ja vjerujem da sam radio ono što sam morao, poštujuci i cijeneci protivnika. Mourinho je figura koja voli privlaciti pozornost na sebe, a to oslobaða njegove igrace pritiska i odgovornosti u njihovoj okolini.

Biste li voljeli da ste ga imali za trenera?
 - Ja sam imao dobre trenere, ljude sa kojima ste mogli razgovarati, koji su me ucili novim stvarima i sa kojima sam mogao raspravljati. Vecina trenera moraju preuzeti odgovornost na sebe i Mourinho nije drugaciji što se toga tice.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igriKakva je vaša ideologija, kao trenera?
 - Ja svojim igracima uvijek kažem da imaju vjere u sebe i pokušavam im pružiti neki cvrst oslonac, samopouzdanje bazirano na onome što pokušavamo napraviti. Možete imati igrace najvece kvalitete kojima i ne treba vodstvo i kojima je lakše, ali drugi to možda trebaju. Važno je dati im pravac koji ce oni slijediti.

Kako se slažete sa mladim igracima? Koje im vrijednosti pokušavate usaditi?
 - Kroz svoj rad sa mladim momcadima Real Madrida i moju edukaciju za ucitelja tjelesnog odgoja, stavljao sam se u njihovu poziciju kako bih im prenio poruku. Nije važno ako je potrebno puno sati rada kako bih ih naucio konceptima, tako da oni mogu nastaviti raditi po njiima do kraja života. Kljuc je nauciti ih necemu što im omogucava da i dalje uce u buducnosti. Ako ih naucite kako pecati ribu nikada nece biti gladni, ali ako im samo date ribu, moci ce je pojesti samo jednom.

Postoje igraci poput Kake, koji su poznati po svojim religioznim uvjerenjima. Utjece li to na bilo kakav nacin na njihove izvedbe?
 - Ne bih rekao da su to njihova religijska uvjerenja, nego prije njihove osobne vrijednosti. Poštovanje i edukacija imaju velikog utjecaja da se osoba spremnije suocava sa izazovima u životu. Slijeðenje religije vam može pomoci i u nogometnoj karijeri i u životu. Religija bez sumnje pomaže, nikako ne može biti prepreka.

Koje kvalitete najviše cijenite kod igraca: skromnost, pouzdanost, trud, ambicioznost, talent...?
 - Talent je kljucan, ali nije jedina važna stvar. Ako sve pouzdani i naporno radite, provest cete puno godina na vrhu. Na vrh možete doci i bez talenta, ali onda morate dodati druge stvari, poput želje za napretkom i sposobnosti za naporan rad.

Uvijek ste voljeli taktiku i strategiju još otkako ste bili dijete, jer ste voljeli šah i Stratego (strateška igra u kojoj je cilj zarobiti protivnicku zastavu=. Možete li nešto iz toga prenijeti i na nogometni teren?
 - Naravno, uvijek sam volio strategiju i promatrao što se dogaða na terenu više iz analiticke perspektive. I dalje volim igrati šah, ali ne Stratego, jer se to promijenilo s godinama. Najvažniji je nacin na koji pokušavate naci rješenje problema. Nakon svega, talent je taj koji cini razliku, ali nekad ga morate usmjeriti u drugom pravcu kako bi pronašli rješenje.

Koji je igrac svojom osobnošcu ostavio najveci utisak na vas?
 - Raul je, iako nisam s njim dugo radio, imao jaki natjecateljski mentalitet. Onda kasnije: Baraja, Ayala, Carboni i Mista u Valenciji, a u Liverpoolu: Pepe Reina, Steven Gerrard i Lucas Leiva, koji je morao puno toga napraviti da bi ga prihvatili, ali je zahvaljujuci svom napornom radu to uspio.

Živjeli ste u Španjolskoj, Velikoj Britaniji i Italiji. Gdje vam se najviše sviða?
 - Sve te zemlje imaju dobre strane, ali najviše sam vremena proveo u Engleskoj i Španjolskoj. Kako biste razumjeli nogomet, Engleska je jedinstvena. A Španjolska je mjesto gdje možete živjeti dobro.

Gdje preferirate raditi kao trener, u Engleskoj ili u Španjolskoj?
 - Prioritet mi je Engleska, zbog toga koliko su treneri cijenjeni. Tražim klub koji se ima želju natjecati i boriti za trofeje.

Bivši menadžer Manchester Citya iz devedesetih godina Brian Horton je rekao kako 'niste pravi trener dok ne dobijete prvi otkaz'. Biste li se složili s njim?
 - To je uvijek korisno iskustvo, jer tako nogomet funkcionira, jako je teško zadržati posao. U Engleskoj se trenerska karijera više cijeni, ali drugdje, poput Španjolske, svaka tri mjeseca ste pod ogromnim pritiskom. Ali cinjenica da vas se klub riješio, ako je dobro iskoristite, vam može pomoci da napredujete.

S obzirom na trenutnu financijsku klimu, je li odmor od trenerskog posla luksuz?
 - Ne volim to nazivati odmorom kada ste trener. Ja sam imao ponude i nasrecu mogu sebi dopustiti da razmotrim jesu li dobre ili ne. Odmor je potpuno drugacija i ozbiljnija stvar. Ja se smatram privilegiranim, jer sam radio, i nastavit cu raditi, posao koji volim, placaju me za to i to dobro placaju. U svijetu vlada ozbiljna ekonomska kriza i ja se pokušavam držati cvrsto uz ljude koji su mi bliski.

Mislite li da su nogometni klubovi stisnuli remene sa ovom ekonomskom krizom?
 - Ima puno klubova koji to rade, iako ima i onih koji žele investirati što je više moguce novca. Ono što je ocigledno jeste da je nemoguce nastaviti raditi na nacin na koji se radilo do sada.

Što želite u 2012. godini, opcenito i osobno?
 - Opcenito, nadam se da ce se pronaci rješenje za krizu, jer ce to pomoci u rješavanju socijalnih problema i bit ce manje pritiska. Na osobnom planu, želim raditi u klubu koji mi pružiti stabilnost mojoj obitelji kako bismo svi bili sretni.