Rođen sam 24. lipnja 1987. u Rosario, u Argentini. Nogomet mi je uvijek bio sve. Dok su druga djeca trčala ulicama igrajući se, ja sam samo htio loptu. Moji roditelji su me podržavali, iako nisu znali da će taj dječak s malim tijelom i ogromnom strašću jednog dana promijeniti nogomet.
Kada sam imao 11 godina, saznao sam da imam problem s hormonima rasta. Bio je to trenutak koji je mogao zaustaviti sve moje snove. Ali moj otac, moja obitelj, i klub Newell’s Old Boys učinili su sve da dobijem tretman. Svaka injekcija, svaki sat u teretani, bio je ulaganje u ono što sam tada osjećao da je moja sudbina – postati igrač koji može ostvariti snove ne samo svoje, nego i milijuna navijača.
Barcelona – moj drugi dom
Dolazak u Barcelonu promijenio je moj život. Sjećam se prvog dana kada sam stupio u La Masiju; bio sam uplašen, malen u usporedbi s drugim talentima, ali osjećao sam da pripadam tamo. Treninzi su bili zahtjevni, a pritisak golemi. No, svaki trenutak proveden na terenu učio me disciplini, timskom radu i strpljenju.
Moja prva sezona u seniorskoj momčadi bila je nevjerojatna, ali istovremeno puna strahova. Bojao sam se pogriješiti, bojao sam se da ću razočarati trenera, suigrače i sve one koji su vjerovali u mene. Ipak, svaki gol koji sam postigao, svaki dribling koji sam završio uspješno, bio je potvrda da sam na pravom putu.
Pamtim utakmice protiv Real Madrida – svaki put kad sam ulazio na Santiago Bernabéu osjećao sam kombinaciju straha i adrenalina. Tamo sam naučio kako kontrolirati emocije, kako ostati smiren i donijeti prave odluke u djeliću sekunde. Svaki gol, svaka asistencija, bio je trenutak kada sam osjećao da sam u stanju stvoriti nešto veće od sebe.
Reprezentacija – boje koje volim
Igranje za Argentinu uvijek je bilo drugačije iskustvo. Navijači očekuju sve, ali tu leži i motivacija. Svaki put kada bih obukao nacionalni dres, osjećao sam težinu povijesti argentinskog nogometa. Pamtim Svjetsko prvenstvo 2014. u Brazilu; finale protiv Njemačke bilo je gotovo sve što sam sanjao. Bio sam sretan, ali i tužan jer nisam mogao sam odlučiti o svemu. Nogomet je timski sport, a ja sam bio dio nečeg većeg.
Ipak, kada smo 2021. konačno osvojili Copa América, osjećao sam olakšanje i ponos. Bio je to trenutak kada su svi oni sati treninga, svi neuspjesi i sumnje dobili svoj smisao. Konačno sam mogao pokazati mojoj zemlji da trud i strpljenje donose nagradu.
Vrhunac je ipak stigao na Svjetskom prvenstvu 2022. na kojemu sam ostvario svoje snove i postao prvak svijeta s reprezentacijom svoje zemlje.
Stil igre i filozofija
Oduvijek sam volio kontrolirati igru, vidjeti prostor prije nego što ga drugi vide. Moja visina i snaga nikada nisu bili moji aduti, ali brzina razmišljanja, sposobnost driblinga u malom prostoru i preciznost udarca učinili su da svaki trenutak s loptom ima potencijal da promijeni utakmicu.
Često sam razmišljao o Ronaldinhovim trikovima, Maradoninom instinktu, i pokušavao učiti iz svakog pokreta velikih igrača prije mene. Ali uvijek sam znao da moram pronaći svoj put, svoj stil. Svaka sezona, svaka utakmica bila je prilika da poboljšam svoj pristup, da igram ljepši nogomet i da ostavim nešto iza sebe.
Posljednje godine i oproštaj
Kako su godine prolazile, shvatio sam da tijelo više ne reagira kao prije. Svaka ozljeda i svaki umor bili su podsjetnik da nisam vječan. Ipak, strast nikada nije nestala. Igrao sam dok sam mogao dati svoj maksimum, jer nogomet nije bio posao – bio je život.
Moj oproštaj od Barcelone bio je emotivan trenutak. Stadion je plakao sa mnom, navijači su skandirali moje ime. Osjećao sam zahvalnost, tugu, ali i mir. Dao sam sve što sam mogao, i to mi je bilo dovoljno. Nastavio sam igrati nekoliko sezona u PSG-u, a zatim je došao trenutak da se povučem iz europskog nogometa i krenem preko Pacifika u američku ligu.
Refleksija
Kroz sve ove godine naučio sam mnogo: o disciplini, o timskom radu, o ljubavi prema igri. Nogomet mi je dao priliku da ispunim snove, ali i da inspirišem druge da vjeruju u svoje. Svaki gol, svaka asistencija, svaka pobjeda i poraz oblikovali su mene, čovjeka iza dresa.
Danas, gledajući unatrag, osjećam ponos. Ponos što sam mogao igrati za klubove i reprezentaciju koje volim, što sam bio dio povijesti nogometa i što sam imao priliku raditi ono što volim više od svega na svijetu. Nogomet je uvijek bio moj život, i bit će i dalje, kroz priče, sjećanja i inspiraciju za sve koji sanjaju poput mene.
