Dvadesetdvogodišnji francuski reprezentativac Kylian Mbappe je u prvoj utakmici osmine finala Lige prvaka zabio tri gola Barceloni na Nou Campu i tako još jednom skrenuo na sebe pozornost cijelog svijeta i pokazao kako je jedan od najboljih nogometaša današnjice. Ovo je njegova priča, ispričana njegovim riječima....

Vjerojatno vas neće iznenaditi da se, kad sam ja u pitanju, sve vrti oko nogometa. Sa mnom, sve je nogomet. Možete pitati mog oca. Kad sam imao tri godine, kupio mi je jedan od onih 4x4 dječjih džipova za rođendan. Znate, one s električnim motorom? Mogli ste sjesti u njega i vozati se okolo. Imao je pedale i sve. Moji roditelji bi me puštali da ga vozim od kuće do nogometnog terena preko puta ceste, kao da sam pravi nogometaš koji se dovozi na trening. Ja sam tu malu rutinu shvaćao vrlo ozbiljno. Sve što je nedostajalo bio je neseser!

Ali, čim bih stigao na teren, uvijek bih ostavio autić u kutu i odlazio igrati nogomet. Zbog tog 4x4 džipa svi su moji prijatelji bili ljubomorni, a ja uopće više ne bih razmišljao o njemu. Ja sam samo želio loptu. Za mene, lopta je bila sve.

Dakle, ovo je priča o nogometu. Ali zapravo, ne morate niti voljeti nogomet da biste pročitali ovu priču. Jer, ovo je zapravo priča o snovima. U Bondyu, predgrađu u kojem sam rođen, možda nije bilo puno novca, to je istina. Ali, mi smo bili sanjari, rođeni smo takvi, mislim. Možda je to zbog toga što sanjati ne košta puno. Zapravo, besplatno je.

Naše susjedstvo je nevjerojatan spoj različitih kultura - francuske, afričke, azijske, arapske, iz svih dijelova svijeta. Ljudi izvan Francuske uvijek pričaju o predgrađima u lošem svjetlu, ali ako niste od tamo, ne možete zapravo shvatiti kako je to. Ljudi pričaju o 'banditima' kao da su tamo izmišljeni. Ali ima bandita po cijelom svijetu. Ima ljudi koji su u problemima svuda po svijetu. Realnost je ta da dok sam bio dijete gledao sam neke od najžešćih momaka u susjedstvu kako nose namirnice mom djedu. Nikad nećete taj dio kulture vidjeti u vijestima. Uvijek čujete o onim lošima, nikad o dobrima.

U Bondyu zapravo postoji pravilo koje svi razumiju. Sve naučite dok ste mladi. Ako hodate ulicom i vidite 15 ljudi kako stoje na uglu, a poznajete samo jednog od tih ljudi, imate izbor: Ili ćete mahnuti i nastaviti hodati dalje, ili ćete im prići i stisnuti ruku svakom od njih. Ako priđete i stisnete ruku samo toj jednoj osobi, onih ostalih 14 vam to nikada neće zaboraviti. Oni će znati kakva ste osoba.

To je zanimljivo, jer sam ja ponio taj dio Bondya sa sobom za cijeli život. Baš prošle godine na dodjeli FIFA-inih nagrada, bio sam s roditeljima i šetao okolo prije ceremonije kad sam u drugom dijelu prostorije ugledao Josea Mourinha. Upoznao sam Josea ranije, ali on je bio s četvoricom ili petoricom ljudi koje nisam poznavao. Tada sam doživio taj 'Bondy trenutak'. Razmišljao sam, 'Hoću li samo mahnuti Mourinhu? Ili otići do njega?'

Na kraju sam otišao do njega i pozdravio ga i stisnuo mu ruku, a onda sam prirodno nastavio do svakog od njegovih prijatelja.

"Dobar dan!" Stisak ruke.

"Dobar dan!" Stisak ruke.

"Dobar dan!" Stisak ruke.

"Dobar dan!" Stisak ruke.

Bilo je smiješno, jer su oni imali iznenađene poglede, kao 'Oh, on to nas pozdravlja? Zdravo!'

Kad smo otišli od njih, moj otac se smijao i rekao mi je: "To je sve iz Bondya."

To je poput refleksa. To je pravilo po kojem mi živimo. U Bondyu, naučite vrijednosti koje idu šire od nogometa. Naučite svakoga tretirati na isti način, jer ste svi u istom loncu. Svi sanjate isti san. Moji prijatelji i ja nismo se nadali da ćemo postati nogometaši. Nismo to očekivali. Nismo to planirali. Sanjali smo! Postoji velika razlika. Neka djeca imaju postere superheroja na zidovima svoje sobe. Mi smo naše zidove prekrivali posterima nogometaša. Ja sam imao toliko puno postera Zidanea i Cristiana Ronalda. (Da budem iskren, kad sam postao stariji, imao sam i neke postere Neymara, što je njemu jako smiješno, ali to je skroz druga priča!)

Nekad me ljudi pitaju zašto toliko puno talenata dolazi iz našeg susjedstva. Kao, možda je nešto u vodi ili možda treniramo na drugačiji način, kao Barcelona ili tako nešto. Ali ne, ako dođete u klub AS Bondy, vidjet ćete samo jedan skroman obiteljski klub. Nekoliko apartmana i nekoliko terena s umjetnom travom. Ali mislim da je za nas nogomet jednostavno nešto drugačije. On je osnova. On je nešto svakodnevno. Poput kruha i vode.

Sjećam se da smo jednom prilikom imali turnir u školi - svi od 6. do 9. razreda - i to je bilo poput našeg Svjetskog prvenstva. Igrali smo za plastični trofej vrijedan 2 eura, ali smo se prema tome odnosili kao da je pitanje života i smrti. U Bondyu, ulog je uvijek vaša čast. I to je zanimljivo, jer je pravilo bilo da svaka momčad mora biti miješana - dječaci i djevojčice. Nažalost, nisu sve djevojčice željele igrati na turniru, tako da smo morali puno pregovarati. Sjećam se da sam rekao mojoj prijateljici da ću joj, ako na terenu da sve od sebe i ako osvojimo trofej, kupiti novu bojanicu. Preklinjao sam je.

Možda mislite da pretjerujem, ali nama je to doista značilo sve. Kao što smo govorili: "Ovo je Neuf Trois. Ne smijemo izgubiti!" Igrali smo za taj 2 eura vrijedan trofej kao da je pokal Julesa Rimeta. To je jednostavno tako bilo.

Siguran sam da je mojim učiteljima bilo prilično teško sa mnom. Njima se uistinu ispričavam. Sjećam se da sam jednog dana došao kući iz škole s devet različitih upozorenja od direktora.

"Kylian nije napisao zadaću."

"Kylian je zaboravio ponijeti školske potrepštine."

"Kylian je na satu matematike pričao o nogometu."

Glava mi je bila u oblacima. I bio sam prilično dobar igrač, ali prijelomna točka za mene - doista prijelomna točka za cijeli moj život - je bio Coupe 93 (kup svih pariških predgrađa čiji poštanski broj počinje s 93) kad sam imao 11 godina. Došli smo do polufinala i igrali utakmicu na pravom stadionu u Gagnyu, a sjećam se čak i da je bila srijeda, toliko mi je živo to sjećanje. Nikad ranije nisam igrao na tako velikom stadionu, pred toliko puno ljudi. Bio sam prestravljen. Mislim, uistinu, bio sam toliko uplašen da praktički nisam mogao trčati. Jedva sam i dotaknuo loptu. I nikad neću zaboraviti - nakon utakmice majka je došla na teren i uhvatila me za uši. Ne zbog toga što sam igrao loše, nego zbog toga što sam bio uplašen.

"Zapamtit ćeš ovo za cijeli život - uvijek moraš vjerovati u sebe, čak i kad pogriješiš. Možeš promašiti 60 prilika. Nikoga nije briga. Ali, činjenica da si odbio igrati jer si bio prestrašen - to će te progoniti cijelog života."

Rekla mi je upravo te riječi i to me je doista promijenilo do te mjere da nikad više u životu nisam bio uplašen na nogometnom terenu. Ne postoji Kylian Mbappe bez moje majke, mog oca, moje zajednice, mojih prijatelja.

Možda to ne možete shvatiti ako niste od tamo odakle sam ja. Ali, na primjer, kad sam imao 11 godina, dobio sam priliku otići u London na nekoliko dana i trenirati s mladom momčadi Chelsea. Bio sam toliko uzbuđen i šokiran da nisam čak ni želio reći svojim prijateljima iz susjedstva gdje idem. Kad sam se vratio doma, prijatelji su me vidjeli i pitali, 'Kylian, gdje si to bio proteklih tjedan dana?'

Rekao sam, 'Bio sam u Londonu, u Chelseau.'

Oni su rekli, 'Pfff, to je nemoguće.'

Ja sam rekao, 'Ne, kunem se, čak sam sreo Drogbu.'

Oni su rekli, 'Pfff, lažeš. Drogba se ne susreće s dječacima iz Bondya. To nije moguće!'

Tada još nisam imao mobitel, pa sam upitao oca da mi da svoj i pokazao sam im slike koje smo napravili. Tada su mi konačno povjerovali. Ali, najvažnija stvar je bila to da nisu bili ljubomorni. Uopće. Samo su bili zadivljeni. Nikad neću zaboraviti ono što su mi rekli. Još uvijek to mogu vidjeti, jer smo bili u svlačionici AS Bondya i oblačili se za utakmicu.

Rekli su mi, 'Kylian, možeš li nas povesti tamo sa sobom?'

To je bilo kao da idem na drugu planetu.

Rekao sam, 'Ali kamp je sada završen. Žao mi je.'

Oni su gledali u telefon, smijali se i mahali glavama. Govorili su, 'Wow, ovo je kao da proživljavamo taj trenutak s tobom, Kylian.'

Toliko nam je to značilo. Kad odete na takvo mjesto, kao da ste posjetili drugu planetu.

Nakon tog iskustva u Chelseau, molio sam roditelje da mi dopuste da odem iz Bondya i počnem trenirati u nekom velikom klubu. Ali, morate shvatiti moje roditelje - oni su željeli da ostanem doma kako bih mogao biti dijete i živjeti normalan život. Ja to nisam shvaćao u to vrijema, ali to je zapravo bilo najbolje za mene, jer sam naučio puno teških lekcija koje nikada ne bih naučio izoliran u balonu neke velike akademije.

Moj otac je bio moj trener punih deset godina, čak i kad sam počeo trenirati u akademiji Clairefontaine preko tjedna, to je bilo nevjerojatno. To je jedna od najboljih nogometnih akademija na svijetu. Ali i tada bih se vraćao doma vikendima i igrao u poluprofesionalnoj momčadi mog oca u AS Bondyu. I on ne bi tolerirao nikakve otmjene gluposti koje sam naučio u akademiji.

To je zanimljivo, zapravo, jer bih se vraćao doma s glasom svog trenera iz Clairefontainea u glavi. On mi je stalno naglašavao da moramo raditi na igri slabijom nogom. U Clairefontaineu se sve vrtjelo oko razvijanja naših vještina. Ali u Bondyu, to je bio stvarni život. Trebalo je preživjeti u poluprofesionalnoj ligi. Trebalo je pobijediti. Točka.

Jednog vikenda sam igrao za Bondy i imao sam loptu na krilu. Bila mi je na desnoj nozi. Bio sam sam. Savršena situacija. I mogao sam čuti glas svog trenera iz Clairefontainea kako govori: 'Kylian, radi na svojoj lijevoj nozi.' Zbog toga sam pokušao dati dugi pas svojom lijevom nogom i u potpunosti promašio. Druga momčad je uzela loptu i  krenula u kontranapad, a moj otac me je apsolutno ubio. Još uvijek ga mogu čuti kako viče: 'Kylian! Nisi ovdje kako bi isprobavao svoje otmjene besmislice iz Clairefontainea! Mi ovdje igramo ligu! Možeš se vratiti u Clairefontaine i cijeli tjedan trenirati na svom lijepom terenu! Ali ovo je Bondy! Ovdje, mi također imamo i život!!!'

I dalje nosim tu lekciju sa sobom gdje god krenem. Moj otac je znao da mi je glava u oblacima, tako da je želio osigurati da mi noge i dalje ostanu na zemlji. Onda, upravo prije mog četrnaestog rođendana, dobio sam nevjerojatno iznenađenje. Moj otac je dobio poziv od nekoga iz Real Madrida. Pozvali su me da dođem u Španjolsku na trening tijekom prekida sezone. To je bio šok, jer su rekli mom ocu: 'Zidane bi želio vidjeti tvog sina.' U to vrijeme, Zizou je bio sportski direktor Reala.

Naravno, bio sam u sedmom nebu. Očajnički sam želio otići. Ali, to nije bilo tako jednostavno, zapravo, jer su skauti počeli dolaziti na naše utakmice i počeo sam dobivati pozornost medija. Kad imate trinaest godina, ne znate kako se nositi s time. Bilo je puno pritiska, a moja obitelj me je željela zaštititi.

Ali tog tjedna je bio moj četrnaesti rođendan, a ono što ja nisam znao jeste da su moji roditelji organizirali sve s klubom kako bi me mogli odvesti u Madrid kao rođendanski poklon. Bilo je to veliko iznenađenje za mene!

I vjerovali ili ne, nismo nikome rekli da idemo u Madrid. Nisam rekao čak ni svojim najbližim prijateljima, jer sam bio previše nervozan. Ako stvari ne bi prošle dobro, ne bih se želio vratiti u susjedstvo i razočarati ih.

Nikad neću zaboraviti taj trenutak kad smo s aerodroma došli u trening centar Reala. Zidane nas je susreo na parkingu sa svojim autom, a bio je to doista lijep automobil, naravno. Pozdravili smo ga, a on je ponudio da me odveze do terena na trening. Pokazivao je na prednje sjedalo govoreći, 'Hajde, ulazi.'

Ali, ja sam se samo smrznuo i pitao, 'Trebam li se izuti?'

Hahaha! Ne znam zašto sam to rekao. Ali bio je to Zizuov automobil!

Njemu je to bilo doista smiješno. Rekao je, 'Naravno da ne trebaš, hajde, ulazi.'

On me je doveo do terena za trening, a ja sam samo razmišljao, ja sam u Zizouovom autu. Ja sam Kylian iz Bondya. Ovo nije stvarno. Mora da još uvijek spavam u avionu. Nekad, čak i kad doista nešto proživljavate, čini se kao san.

Isti osjećaj sam imao i na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

Vidite, nemate iskustvo Svjetskog prvenstva kao osoba. Osjećate ga kao dijete. Od svih uspomena, ona koju nikad neću zaboraviti jeste kad smo stajali u tunelu prije prve utakmice protiv Australije, čekajući da izađemo na teren. Tada mi je došlo u glavu, što upravo proživljavam. Pogledao sam u Ousmanea Dembéléa i samo smo se smješkali i kimali glavama. Rekao sam mu, 'Pogledaj nas. Dečko iz Évreuxa i dečko iz Bondya. Igramo na Svjetskom prvenstvu.' On je rekao, 'Kunem se, ovo je nevjerojatno.'

Izašli smo na teren i osjetili 65 milijuna ljudi iza sebe. Kad sam čuo himnu, mogao sam zaplakati.

Zanimljivo mi je to što je veliki broj nas koji smo tog ljeta uzeli trofej Svjetskog prvenstva u ruke odrastao u predgrađima. Mjestima stapanja kultura. Susjedstvima u kojima možete čuti veliki broj različitih jezika dok hodate ulicom. Susjedstvima gdje morate stisnuti svih petnaest ruka - ne četrnaest, ne deset, ne jednu.

Svoj djeci u Bondyu i u svim drugim predgrađima žalim poručiti - mi smo Francuska. Vi ste Francuska. Mi smo ludi sanjari. A na sreću po nas, snovi ne koštaju puno. Zapravo, besplatni su.