Mladi nogometaš minhenskog Bayerna Alphonso Davies je za The Players Tribune napisao svoju životnu priču, od rođenja u izbjegličkom kampu u Gani, do preseljenja u Kanadu i nogometnih početaka u lokalnim klubovima u Edmontonu, do vrha klupskog nogometnog svijeta u Bayernu, s kojim je već osvojio sve što se moglo osvojiti....

Ovo je priča o svakome tko možda sumnja u sebe. Možda ste pročitali neke stvari o meni u proteklih par godina.

Kao kad mi je bilo 15: Davies postao drugi najmlađi igrač u MLS ligi.
Ili kad sam imao 17: Davies napravio rekordni transfer u Bayern.

Pretpostavljam da se čini kao da je oduvijek izgledalo da ću uspjeti u nogometu. Ali, nije bilo tako. Ili barem ja nisam tako osjećao.

Kad sam se priključio Vancouver Whitecapsima, s četrnaest godina, bio sam jako nervozan. Ostavio sam svoju obitelj u Edmontonu, bio sam jako stidljiv dječak, nisam puno pričao. A nisam imao osjećaj da sam jedan od najboljih igrača tamo. Tijekom prethodnih godinu ili dvije dana sam imao dvije probe tamo, ali treneri nisu smatrali da sam spreman. Trebala mi je i treća proba prije nego što su me konačno uzeli.

Kad sam počeo igrati za U16 momčad  Vancouvera, mučio sam se. Trebalo mi je vrijeme za prilagodbu. Nakon nekog vremena sam se priključio U18 momčadi, što je bilo još teže. Ali kad sam promoviran u drugu momčad, što je bila seniorska razina, onda sam doista udario u zid. Odjednom sam se našao okružen velikim momcima. U prvih nekoliko tjedana ništa nisam uspijevao uraditi kako treba. Nisam mogao pratiti ritam, nisam bio dovoljno snažan, nisam razmišljao dovoljno brzo, moja dodavanja nisu bila precizna. Počeo sam brinuti i pitati se: Je li to doista za mene? Mogu li doista nešto napraviti ovdje?

Napravio sam korak unatrag kako bih procijenio situaciju. Moj cilj je bio postati veliki igrač u Europi. Ali većina zvijezda tamo su bili ili iz Europe ili iz mjesta kao što su Brazil ili Argentina. Koliko ih dolazi iz Edmontona, gdje se pretpostavlja da ćete igrati nogomet? Nitko. Dakle da, imao sam puno dvojbi. Pitao sam se jesam li dogurao najviše što sam mogao.

Jer, budimo iskreni: Puno je razloga zašto puno više nogometaša dolazi iz Rio De Janeira nego iz Edmontona. Tamo nije samo hladno. To je, u osnovi, kao da živite unutar hladnjaka. Kad dođe rujan i počne padati snijeg, ne možete igrati nogomet vani.

Snijeg me je šokirao kad sam stigao tamo. Mislim, bio sam šestogodišnji dječak rođen u izbjegličkom kampu u Gani od roditelja iz Liberije. Stigli smo u Kanadu samo godinu dana ranije, u Windsor, prije preseljenja u Edmonton. Sjećam se da sam se jednog dana probudio i vidio tu bijelu stvar po zemlji oko kuće. Mislio sam: Pa što je ovo? Izašao sam vani u majici kratkih rukava i šorcu! Dodirnuo sam ga. Bio je hladan. Moji roditelji su se probudili i također izašli vani. Napravili su neke sjajne slike, haha.

Ali, bilo je tako hladno. Ni do današnjeg dana ne volim zimu, iako sam toliko godina živio u Kanadi.

Ima puno stvari kad je u pitanju Edmonton na koje sam se morao naviknuti. Stanovanje, školovanje, kako sklapati prijateljstva... Nisam tamo znao nikoga osim obitelji, a nisam bio toliko pričljiv kao što sam sada. Ali, kad sam počeo upoznavati ljude, mogao sam pokazati pravog sebe: Momka koji je jednostavno skroman i s kojim je zabavno u društvu.

Moji prijatelji i ja smo se zbližavali oko sportova. Bavio sam se atletikom, košarkom, odbojkom, pokušavao sam pomalo igrati hokej. Imao sam prijatelja čija je obitelj imala klizalište i otvorili su ga za javnost. Ja nisam znao kako klizati. Nisam znao ni kako zavezati klizaljke. Prijatelj mi je morao vezati pertle. A onda sam otklizao na led i... nisam mogao ostati. Bio sam toliko loš!!

Pokušavao sam možda jedan dan i to je bilo to. Sada sam dobar. Nisam dobar - u redu sam. Mogu stajati na nogama. Ali, recimo to ovako: Da sam ja bio skaut koji je procjenjivao Alphonsa Daviesa kao hokejaša, ne bi bilo sumnje: "Ovaj dečko mora otići!".

Bilo kako bilo, nisam niti planirao igrati u NHL-u. Moj otac, Debeah, je igrao nogomet za amaterski klub u Edmontonu, a svakog vikenda je uključivao TV kako bi gledao Chelsea. Tako sam ja odrastao gledajući igrače kao što su Didier Drogba i Michael Essien. Chelsea je postao i moj klub. A kad bih otišao u krevet, sanjao bih o tome da i ja postanem jedna od tih velikih zvijezda koje igraju u Europi i postižem golove i slavim s desecima tisuća navijača koji vrište.

(Inače, želio sam također postati i glumac. Još uvijek to želim. Ali, nogomet je uvijek bio na prvom mjestu.)

Jednog dan, kad mi je bilo devet ili deset godina, prijatelj me je vidio kako igram nogomet na velikom odmoru u školi. On je trebao ići na probu u klub imena Edmonton Internationals i pozvao me je da i ja idem s njim. Nekoliko sati kasnije, dok smo hodali prema terenu, rekao sam mu da sam nervozan. On je rekao: 'U redu je, ti imaš ono što je potrebno.'

Ali ulog je bio visok. Ili ste upali u momčad taj dan ili ne. A na početku moj dodir s loptom nije bio onakav kakav je bio inače. Ali, onda sam izveo par driblinga, moje samopouzdanje je raslo i uskoro sam pokazivao ono što mogu. Sat ili dva kasnije smo sjedili na travi čekajući da čujemo jesmo li upali u momčad. Odjednom su svi ušutjeli. Trener je došao i pogledao u svoju ploču. Na nekoliko sekundi ste mogli čuti kap kiše. Onda je rekao: "Hej dečki, čestitam - svi ste upali u momčad'.

Svi su povikali 'Yeeeeeaahhh!'

Tako sam počeo trenirati nogomet. Ono što me je vuklo naprijed nakon toga je bila moja strast prema sportu. Ta strast je bila tako jaka, uvijek je bila uz mene. Ali imao sam jedan problem - često sam propuštao treninge zbog mojih dužnosti kao... dadilja.

Moja sestra Angela je jedanaest godina mlađa od mene, a brat Brian sedam, tako da je u to vrijeme stalno netko morao paziti na njih, a moji roditelji to nisu uvijek mogli. Moj otac je radio u tvornici pilećeg mesa. Nekad bi otišao iz kuće usred noći, a vratio se kući nakon ponoći. Moja mama, Victoria, je radila kao čistačica i ona bi nekad otišla u devet navečer i vratila se u osam ujutro. Nisu si mogli priuštiti dadilju za vrijeme kad su oboje radili noćnu smjenu, pa sam ja morao ostajati kući i mijenjati pelene i pjevati uspavanke dok bi moji prijatelji trenirali ili igrali video igre.

Dakle, to nije bila idealna situacija za moj napredak. Ali, imao sam i malo sreće. Jednog dana je jedan moj prijatelj napustio taj klub kako bi se priključio drugom, Edmonton Strikersima, gdje je njegov otac bio trener. On me je pozvao da krenem s njim. Još nisam siguran zašto sam to napravio. Ta momčad je bila najgora u ligi. Ali, drago mi je što jesam, jer je njegov otac Nick Huoseh, koji je sada moj menadžer.

Nick je u kratkom vremenu preokrenuo momčad, doveo je igrače koji su bili jako skromni i radišni. Ali, on je bio puno više od običnog trenera. Postao je centralni dio mog života. On bi me vozio na treninge i vraćao me doma. Davao mi je hranu. On je brinuo da dobro radim, brinuo je za mene kao da sam njegovo dijete.

Kad mi je bilo jedanaest godina, dok sam još igrao za Strikerse, upisao sam se i u nogometnu akademiju St. Nicholas, gdje sam trenirao svaki dan. Mnoga djeca tamo su voljela nogomet koliko i ja. Kad god sam poželio igrati nogomet, nitko nije rekao da je umoran i da neće, svaki put su prihvatili. Škola je imala dvorane u kojima smo mogli trenirati i zimi. To je bilo dobro za moj razvoj, tako da sam nastavio igrati i za Strikerse i za St. Nicholas i trenirati koliko god sam mogao.

U kolovozu 2015. godine, kad mi je bilo 14 godina, postao sam dovoljno dobar da se priključim Vancouver Whitecapsima. Bilo mi je doista teško ostaviti obitelj u toj dobi. Nasreću, Vancouver mi je pomogao sa svime što je bilo potrebno. Oni su sredili stanovanje. Kad nisam mogao ići u školu zbog treninga, oni su mi plaćali privatnog učitelja. Od prvog do posljednjeg dana su brinuli o meni. To mi je puno pomoglo kad sam se mučio u mlađim kategorijama. Ali, kao što sam rekao, kad sam došao do druge momčad, pitao sam se jesam li došao do kraja puta.

Bio je travanj 2016. godine. Odigrao sam nekoliko doista loših utakmica i došao sam do točke da više ne znam što bih napravio. Ali jedan od starijih igrača iz seniorske momčadi me je pokušavao ohrabriti. Njegovo ime je Pa-Modou Kah, vrlo iskusan momak koji je igrao u Norveškoj, Nizozemskoj, Kataru, Saudijskoj Arabiji i za Portland Timberse. On je gledao moje utakmice i znao je da se mučim. Stalno mi je govorio: 'Samo guraj dalje. Svi smo mi imali neke loše utakmice. Samo oni s najjačom psihom uspijevaju.'

Ispočetka sam mislio, 'Da, on to samo tako kaže, možda samo želi biti ljubazan. Ali, ta mi je rečenica ostala u glavi. Samo oni s najjačom psihom uspijevaju. Tako sam počeo prihvaćati njegov savjet. Nastavio sam se boriti, počeo sam igrati bolje. U svibnju sam postigao svoj prvi gol u USL prvenstvu. A onda je, noitkuda, trener prve momčadi Carl Robinson rekao: 'Alphonso, želimo da dođeš trenirati s nama.'

Pretpostavljam da sam u tom trenutku trebao biti oduševljen, ali ja sam bio više nervozan. Bilo mi je tek petnaest godina. Na prvom treningu sam na brzinu sve pozdravio i pustio da moja igra govori ostalo. Ali, oni su igrali puno snažnije i brže nego ja. Pomislio sam, ne znam mogu li ja igrati ovdje. A onda sam se sjetio što mi je Pa-Modou Kah rekao. Kad sam bio u drugoj momčadi, trebalo mi je da to čujem. Sada mi je trebalo da to upamtim.

Tako sam nastavio trenirati s prvom momčadi. Iz dana u dan sam se sve više prilagođavao. A onda sam na jednom treningu izveo jedan trik na kapetanu. On je bio visok skoro dva metra. Velik momak. Napravio sam taj trik - ne mogu doista objasniti što je to i kako sam to napravio - ali sam prošao pored njega, a svi ostali igrači su gledali kao 'OOOOHHH!'.

Taj mršavi dečko iz Edmontona je upravo osramotio kapetana. Okrenuo sam se kako bih vidio njegovu facu, bio je jako uzrujan. Svi ostali su uživali, ali ja sam samo pomislio: 'Ovaj lik će me ubiti'. Ostatak treninga mu se nisam ni približio.

U svakom slučaju, taj trenutak je na neki način potvrdio da mogu igrati s prvom momčadi. 15. srpnja 2016. sam potpisao seniorski ugovor. Sljedećeg dana smo imali utakmicu. Čim se tinta na papiru osušila, Carl mi je rekao: 'U momčadi si.'

Ja sam bio kao, 'Zar već?'

Sljedećeg dana smo igrali protiv Orlando Citya pred 22000 navijača. Sjedio sam na klupi i gledao kako Orlando dolazi u vodstvo. Okrenuli smo rezultat, ali oni su izjednačili na 2:2. Dok sam pokušavao vidjeti što se događa na terenu, Carl se okrenuo prema meni i rekao: 'Alphonso, idi se zagrijati.'

Zagrijavao sam se s drugim igračima, a onda mi je Carl rekao: 'Alphonso, ulaziš u igru.'

Smrznuo sam se. Mislim da sam ga doista upitao: 'Stvarno?'

Obukao sam dres i spremio se za ulazak u igru. Ostalo je 14 minuta do kraja. Četvrti sudac je podigao moj broj. Pogledao sam u svoja stopala. Bio sam jaaako nervozan. A problem je u tome da kad ste nervozni ne želite doista imati kontakt s loptom. Ne želite da vam itko dodaje loptu. Ne želite napraviti pogrešku. Ali onda je jedna duga lopta išla prema meni, a protivnički branič je trčao za mnom. Pomislio sam da će me udariti, odnijeti. Ipak, nekako sam primio loptu, namjestio se i opalio po golu. Iako nisam zabio gol, u tom trenutku sam dobio samopouzdanje. Većina igrača ulazi u utakmicu odigravajući par sigurnih dodavanja, takvih laganih stvari. Moja verzija je bila dribling i šut. To doista nije bilo lako! Ali, da, moja nervoza je nestala. To mi je dalo puno energije koja mi je bila potrebna da se probijem u prvu momčad.

Nakon toga, stvari su se odvijale brzo. 2017. godine sam postao standardan u prvoj momčadi. Godinu kasnije sam postigao osam golova u MLS utakmicama i bio sam igrač godine u Whitecapsima. Onda je Bayern poslao ponudu za mene. A kad vas Bayern želi, ne možete reći Ne.

Do trenutka kad sam u studenom 2018. godine otišao iz Whitecapsa, bio sam potpuno drugačiji od stidljivog dječaka koji se pojavio tamo prije više od četiri godine. Znao sam gdje idem. Znao sam što mi se događa. Kad sam došao u Bayern, nisam bio previše nervozan. Samo sam želio pokazati ljudima da mogu igrati na toj razini. A s obzirom na to da sam stigao toliko daleko, želio sam igrati s osmijehom na licu. I dalje se podsjećam na to.

Od tada sam osvojio dva ligaška trofeja, dva kupa, Ligu prvaka... i postao debitant godine u Bundesligi. Tako da, istina, i dalje se smiješim.

Bez obzira na sve, koliko god vremena provedem u Njemačkoj, Sjeverna Amerika će uvijek biti moj dom. Kad sam se vratio tamo 2019. na ljetnu turneju, jako sam uživao. Prošlog ljeta smo trebali ići na turneju u Kinu, ali dogodila se pandemija.

Razmišljao sam o tome kakva će biti moja karijera kad više ne budem toliko mlad. Želim ostati u Njemačkoj što je duže moguće. Kad budem spreman za mirovinu - puno, puno godina od sada - definitivno ću postati trener. A onda, tko zna gdje ću završiti? Možda negdje u Europi, a možda čak i doma u Kanadi.

Ali, u svakom slučaju, to je još daleka budućnost. Još sam jako mlad i ne želim razmišljati previše o kraju karijere. Imao sam puno velikih snova kada sam bio dijete, a Bayern mi pomaže da ih ostvarim. Ali vjerujte mi, ima još puno toga za ostvariti. Tek sam počeo!