Njega vole samo njegovi navijaci. Ostalima nije ni simpatican. Naprotiv, mrze ga, i to najviše zahvaljujuci baš onima koji ga vole. Jedan od najcuvenijih nogometnih slogana "No One Likes Us We Don't Care" dovoljno govori u prilog tome. Pogaðate, rijec je o Millwallu, klubu iz južnog Londona.

Ipak vratimo se skoro 120 godina unatrag. Sve se na "otoku pasa" (Isle Of Dogs) promijenilo 1885. godine kada su radnici lokalnih tvornica oformili svoj nogometni klub Millwall Rovers. Jedno vrijeme u svojoj najranijoj fazi postojanja Millwall je igrao na terenu koji su koristili dokeri za trcanje, kriket i tenis. Deset godina kasnije Millwall dobija prvu ozbiljnu konkurenciju u svom kraju. Osnivanjem West Hama istocni London i dokovi uz Temzu opredjeljivali su se za lavove ili cekicare, a rivalitet dva kluba ce vrlo brzo postati nevjerojatno snažan, tako da se i danas smatra jednim od najljucih u Britaniji.

Ubrzo West Ham ostaje bez prvog susjeda, pošto se Millwall 1910. godine seli na južnu obalu rijeke u cetvrt New Cross. U to vrijeme rijetko tko je zalazio u taj kraj koji se nije slucajno zvao "deadend". Millwall je sagradio svoj prvi stadion i nazvao ga "jazbina" (The Den). Lokalno stanovništvo je prihvatilo svoj novi klub i vec na prvoj utakmici protiv Breightona okupilo se preko 25.000 gledatelja.

Millwall je ubrzo postao miljenik južnog Londona, nazivan cesto i "tim iz susjedstva" pošto su se u "jazbini" okupljali navijaci iz okolnih krajeva Depforta, New Crossa, Peckhama, Lewishama, Bromleya, Isle Of Dogsa... Vecina tih ljudi bili su siromašni radnici koji su živjeli na rubu egzistencije pa im je odlazak na utakmice predstavljao jedine trenutke kada su se mogli opustiti i proveseliti.

Naravno nije se uvijek slavilo. Svoje nezadovoljstvo zbog poraza navijaci su izražavali masovnim utrcavanjima na teren i jurnjavom za sucima i protivnickim igracima. Tako je "jazbina" bila prvi stadion koji je morao zatvoriti ulaze navijacima. Engleski nogometni savez kaznio je Millwall davne 1920. godine zbog ucestalih nereda navijaca pa je klub morao igrati nekoliko utakmica bez prisustva publike.

Ista kazna zbog istih problema Millwallu je izricana u još nekoliko navrata 1934., 1947., 1950., 1978. ... Kao treceligaš Millwall je uvijek imao pun stadion. 1937. godine u FA kupu protiv Derby Countya zabilježena je rekordna posjeta u povijesti kluba. cak 48.672 oduševljena navijaca ispratila su Millwall u polufinale natjecanja. Te sezone klub je osigurao povratak u drugu ligu što je proslavljeno na ulicama južnog Londona kao da je osvojena titula.

Nakon drugog svjetskog rata Millwall je dugo godina igrao u trecoj, odnosno cetvrtoj ligi, da bi se tek polovinom šezdesetih godina prošlog stoljeca klub ustalio kao drugoligaš. Uspjehe kluba pratili su i stalni neredi i incidenti njegovih navijaca. 1967. godine Millwallu je od strane nogometnog saveza izdato nareðenje da pod hitno mora postaviti visoku žicanu ogradu koja ce razdvajati publiku od terena. Razlog za to bio je napad Millwallovih "bootboysa" na suca utrakmice Millwalll - Aston Vlila, koji je pri neriješenom rezultatu dosudio sumnjiv penal za goste. Utakmica je jedva privedena kraju, a sudac je uspio preživjeti linc.

Tih godina navijaci su masovno poceli odlaziti na gostovanja gdje su rušili sve pred sobom. Na stadione se ulazilo bez pretresa i kontrole na ulazima, a bilo je slobodno kretanje po cijelim tribinama jer nisu postojale ograde koje bi razdvojile dvije grupe navijaca. Pošto su bili izmiješani, incidenti su se cesto dešavali i to najcešce prilikom postizanja golova. Kada bi jedna grupa skocila da proslavi vodstvo svog kluba, ovi do njih bi ih bez mnogo ustrucavanja pokušali smiriti šakama.

Te tuce širom Otoka uzele su maha, tako da se krajem sedamdesetih godina nije moglo zamisliti da jedna nogometna utakmica proðe bez nereda na tribinama. Millwall je u tome prednjacio. Iako je rijetko kad imao prilike da se sretne sa najboljim klubovima Engleske, pošto se izuzev u dvije sezone uglavnom natjecao u drugoj i trecoj ligi, Millwall je zahvaljujuci ispadima svojih navijaca stekao reputaciju najomraženijeg kluba na Otoku.

Pocetkom osamdesetih huliganska ekipa Millwalla nazvala je sebe "Bushwackers", što bi u doslovnom prijevodu znacilo "prepadaci". Stariji momci su se i dalje držali starog naziva "F troop". U sklopu njih postojala je i "Treatment" ekipa sastavljena od tridesetak najekstremnijih luðaka, koji su nerijetko u tucama navlacili kirurške maske na lica kako ih policija ne bi kasnije prepoznala.

1985. godine uz tragedije na Heyselu i Bradfordu najvece nerede na jednoj nogometnoj utakmici izazvali su upravo navijaci Millwalla. Kup utakmica izmeðu Luton Towna i Millwalla prenošena je uživo na televiziji, ali je zgranuta javnost umjesto nogometa u izravnom prijenosu gledala iživljavanje Millwallovih huligana nad domacim navijacima, policijom, redarima i imovinom stadiona.

Okršaji sa suparnickim bandama u Londonu postali su sve brutalniji. ''Headhunters'' (Chelsea), ''Inter City Firm'' (West Ham), ''Yiddos'' (Tottenham), ''Gooners'' (Arsenal) i ''Bushwackers'' (Millwall) natjecali su se izmeðu sebe za primat u engleskoj prijestonici. Nerijetko se dešavalo da okršaji dvije grupe navijaca za neke završe tragicno, pošto su huligani sve više poceli nositi hladno oružje. Tako je jedan navijac Millwalla nakon tuce sa West Hamovim huliganima u londonskom metrou pao pod vlak i izgubio život. Par godina kasnije uslijedio je revanš, tako što je navijac cekicara izboden na smrt, tada popularnim ''Stanley'' nožem. Ubojica je uhicen i poslan u zatvor iz kojeg je izašao nakon odležanih šest godina, a interesantno je da i danas, preko dvadeset godina nakon toga, dobija prijetece poruke telefonom.

Navijaci drugih klubova zaobilazili su "jazbinu" kako su znali i umjeli, pošto je rijetko tko uspio vratiti se kuci bez dobijenih batina, a mnogi klubovi su cak zahtijevali da im Millwall osigura dodatno osiguranje i zaštitu za igrace i strucni stožer.

Dolaskom Rega Burra na mesto predsjednika kluba polovinom osamdesetih, stvari su se pocele mijenjati...na bolje za nogomet, na gore za navijace Millwalla. 1988. godine nogometni klub Millwall je po prvi i za sada jedini put izborio plasman u tadašnju prvu ligu. Udarnu snagu tima cinio je tandem napadaca Teddy Sheringham - Toni Cascarino. Nakon dvije sezone provedene u društvu najboljih klub se vratio u drugu ligu.

Stadion Millwalla je tada više licio na ruševinu i bojno polje nego na nogometni stadion na kojem bi trebali gostovati Manchester United, Liverpool ili Arsenal. Klub nije imao novca da ga renovira, a interesantno je da je jedina novina u poreðenju sa "jazbinom" iz perioda nakon drugog svjetskog rata bila visoka zaštitna ograda oko gostujuceg sektora i policijski punkt kod sjeverne tribine, koji je prije licio na zatvorsku promatracnicu. Na stadionu su postojali i mali ograðeni boksovi u koje su za vrijeme utakmice zatvarani izgrednici.

Predsjednik kluba Reg Burr dobio je nareðenje od nogometnog saveza da se odluci za jednu od dvije varijante: temeljito renoviranje stadiona ili njegovo rušenje i izgradnja novog. Odluka da se izgradi novi stadion svima je izgledala razumno osim navijacima Millwalla. 8. svibnja 1993. godine utakmica Millwall - Bristol Rovers zatvorila je stari Den. Reg Burr je na kraju utakmice jedva izvukao živu glavu pred naletom bijesnih navijaca, koji su uletjeli u teren i u pravcu njegove lože preko kordona policije bacali kamenje i izvaðene stolice. Na najvecem transparentu jasno je pisala poruka: "Danas je Reg Burr sahranio jazbinu!" Vec narednog dana bageri su prionuli na posao, stadion Den, na kojem je klub Millwall zabilježio rekordni niz od 59 utakmica bez poraza (u periodu od 1964. do 1969.), nakon 83 godine otišao je u povijest, a navijaci protivnickih klubova konacno su mogli odahnuti.

Još jedna zanimljivost vezana je za posljednje godine starog stadiona Millwalla. Godinu dana prije njegovog rušenja trojica navijaca Leicester Citya skupila su hrabrost da odu na utakmicu svog kluba u južni London. Pošto je Leicester, poput mnogih drugih klubova, odustao od dovoðenja svojih navijaca na Den, Millwall nije osigurao poseban gostujuci sektor. Trojica najhrabrijih Leicesterovih fanova tako su morali redovno kupiti ulaznice na blagajnama za domacu tribinu. Naravno, Millwallovci su ih provalili cim su se pojavili na stadionu i prije nego što je utakmica pocela. Nisu dobili batine, ali su kasnije na sudu pricali da bi im lakše bilo da su ih Millwallovi navijaci prebili i izbacili napolje. Ovako, njih trojica su morali trpiti uvrede, pljuvanje, udarce, ismijavanje... Uz sve to nisu vidjeli ni jednu minutu utakmice, pošto su bili primorani da 90 minuta sjede dok su domaci navijaci oko njih svo vrijeme stajali i navijali. Nakon preživljene torture, hrabra trojka je tužila Millwall, koji im je morao nadoknaditi troškove puta i ulaznice i platiti nadoknadu za pretrpljeni strah.

U kolovozu 1993. godine lisabonski Sporting uvelicao je otvaranje novog stadiona kapaciteta 20.146 sjedecih mesta, izgraðenog nepun kilometar od mjesta gde je bio stari i koji je nazvan jednostavno "The New Den" (nova jazbina).

1994. malo je falilo da se ponovi povijesni uspeh, ali je Millwall poražen u baražu od Derby Countya. Nezvanicno se govorilo da nogometni savez nije dozvolio Millwallu da se vrati u tada novooformljenu Premier ligu, pošto se ponašanje njegovih navijaca jednostavno nije moglo više tolerirati. Nakon poraza od Derbija, navijaci su divljali doslovno dva dana, a policija je imala pune ruke posla. Broj uhicenih i ozlijeðenih brojao se u stotinama, a materijalna šteta pricinjena na i oko stadiona bila je nemjerljiva.

Vec sljedece sezone Millwall je ispao u drugu diviziju (trecu ligu), a klupski neuspjeh ostat ce upamcen jednako kao i neredi navijaca na Stamford Bridgeu, kada su se Millwallovi huligani sukobili sa policijom i navijacima Chelsea nakon utakmice FA kupa. Prve dvije sezone provedene u drugoj diviziji nisu nagovještavale da ce se Millwall uskoro vratiti tamo gdje realno pripada, u prvu diviziju. Što zbog brojnih izrecenih zabrana od strane saveza i policije, što zbog nezadovoljstva zbog preseljenja na novi i rušenja starog stadiona, tako i zbog loših rezultata Millwall je 1997. imao rekordno malu prosjecnu posjetu kao domacin od svega 6000 navijaca.

Nakon par sezona tavorenja u drugoj diviziji pod vodstvom mladog novog direktora Tea Paphitisa uslijedila je 2001. godina u kojoj je osiguran povratak u viši rang. Atmosfera na tribinama ponovo je živnula i sljedeca godina bit ce jedna od najboljih u novijoj povijesti kluba. Izboreno je doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali ce 2. svibanj 2002. godine i uzvratna utakmica protiv Birmingham Citya ostati upamcen po najvecim neredima na Otoku u posljednjih dvadeset godina. Millwall je poražen kod kuce golom u nadoknadi vremena, što je bio znak za navijace da krenu u rušilacki pohod. Nastao je opci kaos, prvo na tribinama, a zatim i ulicama južnog Londona. Sve je gorilo, a u neredima je sudjelovalo nekoliko tisuca huligana. Policija je uspjela uspostaviti mir tek u jutarnjim satima. Bilanca nereda bila je pogubna. Pored mnoštva izgorjelih automobila i demoliranih barova ozlijeðeno je cak 127 policajaca, vecina teško i 36 konja, meðu kojima i ponos kraljevske ergele, konj koji je predvodio kraljevske parade.

Od narednog jutra policija sprovodi raciju po južnolondonskim cetvrtima. Nakon par tjedana, na osnovu video snimaka nereda, uhiceno je i na razgovore privedeno na stotine navijaca Millwalla meðu kojima i Ray Everest, 56-godišnjak, voða ozloglašene huliganske ekipe "Treatment". Ray je proglašen za predvodnika i inicijatora nereda. Osuðen je na zatvorsku kaznu u trajanju od pet godina. Time je postao najstariji osuðeni huligan u Velikoj Britaniji.

Interesantan dogaðaj bila je proslava povodom 21. roðendana njegove kcerke. U prepunom pabu nedaleko od stadiona Millwalla bilo je preko dvjesto uzvanika, uglavnom likova sa potjernica. Meðu njima pojavilo se i nekoliko nogometaša Millwalla u znak poštovanja prema ocu slavljenice koji se tada vec nalazio iza rešetaka. Kada je ta vijest došla do celnika kluba, ti nogometaši su imali velike probleme da ih ubijede kako ipak nisu bili na spomenutoj proslavi, pošto im je zaprijeceno otkazima.

Sljedece sezone posjeta na ''New Denu'' je skoro prepolovljena sa prosjecno 15 na svega 9 tisuca navijaca. Millwall je izbacio citavu listu imena kojima ce ulazak na stadion biti doživotno zabranjen, a do tog trenutka je zbog nereda nakon utakmice sa Birminghamom u zatvoru završilo preko sto huligana. Vec drugu sezonu, veliki broj navijaca Millwalla izbjegavao je odlazak na utakmice zbog prevelikog prisustva policije koja još uvijek nije završila zapoceti posao. Direktor Teo Paphitis uveo je takoðer i specijalne mjere pri kupovini ulaznica. Svaka glasi na ime kupca ciji dosje u policiji mora biti prazan.

Te godine policija se spremala kao nikada do tad za susrete Millwalla i West Hama, koji se nisu sretali više od deset godina. Najave velikih navijackih okršaja i naplate nekih starih dugova došle su i do naslovnih strana novina. Tenzija je bila veca nego za bilo koji drugi mec u Premier ligi, ali je policija ipak uspjela situaciju na obje utakmice održati pod kontrolom. Millwallu je za malo izmaklo doigravanje za ulazak u Premier ligu, ali je zato postignut najveci uspeh u povijesti kluba - plasman u finale FA kupa, u kojem su londonski lavovi poraženi u susretu sa favoritom Manchester Unitedom. Prvo finale ujedno je bilo i ulaznica za Kup Uefa u novoj sezoni, što je takoðer prvi izlazak Millwalla u Europu. Za finale kupa u Cardiffu nogometni savez prvi put je prekršio pravilo o podjednakoj podjeli ulaznica finalistima, tako je Manchester United dobio 38.000, a Millwall samo 24.000 ulaznica. Sve je ucinjeno svjesno u suradnji sa policijom i celnicima londonskog kluba, jer kako je rekao direktor Teo Paphitis: "Bojim se da u južnom Londonu nema toliko navijaca Millwalla koji su spremni pri kupovini ulaznica za finale ostaviti svoje osobne podatke, što je pokazala utakmica polufinala sa Sunderlandom!" Naime, i na toj utakmici Millwall je dobio deset tisuca manje ulaznica nego klub sa sjevera Engleske.

Finale u Cardiffu i pored poraza ostat ce ubilježeno zlatnim slovima u povijesti kluba, a navijaci Millwalla potrudili su se da tijekom cijele utakmice budu glasniji od protivnika i pruže svojim ljubimcima nevjerojatnu podršku. Incidenata gotovo da i nije bilo po gradu pošto je policija sve organizirala do savršenstva. Ipak, na par mjesta došlo je do manjih tuca u kojima nije bilo ozbiljnije povrijeðenih. Unitedovi navijaci napadali su manje grupe obicnih Millwallovih fanova ozlijedivši cak i jednu ženu. Najozbiljniji incident dogodio se nedaleko od stadiona u kojem je došlo do okršaja izmeðu grupe od 70-tak navijaca Manchester Uniteda i 30 Millwalla, ali je munjevitom reakcijom policije sve ubrzo smireno.

U novoj sezoni Millwall je prodao cak 16.000 pretplatnih karata, što je rekord od kako postoji ''New Den''. Utakmice Kupa Uefa, kao i one prvenstvene protiv Leedsa ili West Hama jednostavno se ne smiju propustiti.

Sve do 2009. godine navijaci Millwalla uglavnom su bili pod kontrolom i nisu uspijevali napraviti vece incidente, a tome je pripomogla i cinjenica da je West Ham ponovno izborio povratak u Premier ligu, no ovog ljeta ždrijeb je htio da se ova dva kluba sastanu u prvom kolu Carling kupa. Ispred stadiona ponovno je došlo do okršaja huligana, u kojima je više osoba ozlijeðeno, od cega jedna teže, a problema je bilo i na samom stadionu, gdje su u nekoliko navrata suci prekidali igru zbog utrcavanja huligana u teren.