13. veljače 1911. godine u praškoj pivnici 'U Flekù' na inicijativu četvorice splitskih studenata, Fabijana Kaliterne, Vjekoslava Ivaniševića, Lucijana Stelle i Ivana Šakića, a uz pomoc Vladimira Šore i profesora Josipa Baraća, koji je klubu i nadjenuo ime, osnovan je nogometni klub Hajduk.

Od tada do danas prošlo je stotinu godina, a sve ono što se u tom razdoblju izdogaðalo u i oko Hajduka teško bi stalo na puno više prostora nego što ga dopušta jedan ovakav tekst. Ono što je najteže rijecima predstaviti jeste što ovajklub znaci svojim navijacima, Splitu i cijeloj Dalmaciji, gdje je postao neizostavan dio života i svakodnevnice, a za one najvjernije navijace i nacin života.

Vjerojatno niti jednom drugom drugom klubu nije posveceno toliko pjesama koliko su ga svom Hajduku posvetili vjecno raspjevani Dalmatinci, a rijetki su klubovi u Europi i svijetu ciji navijaci sa toliko žara i ljubavi docekuju uspjehe, a sa toliko tuge neuspjehe svog kluba.

O velikom znacenju splitskog kluba svom gradu svjedoci podatak da je za proslavu njegove 15. obljetnice 1926. Ivo Tijardovic skladao operetu Kraljica lopte.

Osnivači Hajduka: Lucijan Stella prvi s lijeva (sjedi), Fabijan Kaliterna prvi s desna u gornjem redu i Vjekoslav Ivanišević prvi s desna (sjedi)

Prvu službenu utakmicu Hajduk je odigrao protiv lokalnog splitskog kluba Calcio, a rezultat je bio 9:0 za Bijele. Strijelac prvog gola bio je Šime Raunig, jedna prica kaže koljenom, a druga gležnjem, no ono što je sigurno jeste da je ime ovog igraca zlatnim slovima ostalo upisano u povijesti kluba, kao što je to kasnije bio slucaj sa brojnim velikanima domaceg nogometa.

Prve natjecateljske utakmice uslijedile su 1920. godine, kada se igra prvo Prvenstvo splitskog nogometnog podsaveza, gdje je Hajduk zauzeo drugo mjesto iza Juga. Iako nisu osvojili prvo prvenstvo, nogometaši Hajduka su to ucinili u preostalih trinaest izdanja ovog natjecanja do 1936. godine.

Prvo natjecanje na državnoj razini organizirano je 1923. godine i od tada do danas Hajduk, kao jedini klub sa ovih prostora, kontinuirano igra u najjacem nogometnom razredu svih država u kojima je obitavao, a prvi naslov prvaka države osvojen je 1927. godine, a dvije godine kasnije i drugi.

Uslijedilo je razdoblje tridesetih godina bez trofeja, ali i razdoblje u kojem je Hajduk promovirao svoje ime širom svijeta, odigravši niz utakmica po brojnim zemljama.

1941. godine je osvojen naslov prvaka Banovine Hrvatske, a zanimljivo je kako je najbolji strijelac tog natjecanja bio Ratko Kacijan, igrac po kojemu ime danas nosi omladinska škola zagrebackog Dinama.

Za vrijeme šestosijecanjske diktature u Kraljevini Jugoslaviji, pridjev "hrvatski" bio je prisilno zamijenjen pridjevom "jugoslavenski", a za vrijeme talijanske okupacije Splita od 1941. do 1943. godine, Hajduk je odbio nastupati u talijanskom prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast Nezavisne Države Hrvatske stvari se nisu puno promijenile. Iako su pokrenuli inicijativu za ukljucenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim podrucjima, poglavito Splitom i dalmatinskom obalom, rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.

HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 7. svibnja 1944., i djelujuci pod nazivom "Hajduk – tim NOVJ" igrao je sa momcadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i saveznickim vojnim/mornarickim momcadima diljem slobodnih podrucja  Europe i Sredozemlja. 23. rujna 1944. na utakmici u Bariju, Hajduk je pobijedio vojnu reprezentaciju Velike Britanije pred oko 50.000 ljudi, cime je ta utakmica zabilježena kao najposjeceniji sportski dogaðaj tijekom ratnih godina.

Po završetku Drugog svjetskog rata Hajdukova uprava odbija poziv da postanu vojni klub i presele u Beograd, a poslijeratnih godina Hajdukovci odlaze na brojne turneje po Africi i Bliskom istoku. 1945. godine francuski general Charles de Gaulle proglašava Hajduka pocasnom momcadi slobodne Francuske i taj im se orden urucuje za vrijeme nastupa u Libanonu.

Pocetkom 1950. godine postavljala se trava na igralištu kraj stare plinare, pa Hajduk prvi dio prvenstva sve utakmice igra u gostima, a natjecanje završava s prvim naslovom prvaka Nove Jugoslavije uz skor od deset pobjeda i osam neodlucenih utakmica, bez izgubljenog susreta. Do danas je to jedinstven slucaj osvajanja titule prvaka bez poraza na ovim prostorima. Odlucujuci susret igran je u pretposljednjem kolu kada su Bijeli u opjevanoj utakmici, pred prepunim „starim placom“ pobijedili Crvenu zvezdu s 2:1 golovima Vukasa i Bože Brokete.

Upravo pred tu utakmicu roðena je, opet u studentskim krugovima, ovog puta zagrebackim, i ideja da se navijaci Hajduka organiziraju u navijacku skupinu, pa je po uzoru na navijace brazilske reprezentacije, o kojima su u Splitu pricali splitski pomorci, odabran naziv Torcida, a 28. listopad i danas se obilježava kao roðendan Torcide. Valja naglasiti i kako je Hajdukova Torcida prva organizirana navijacka skupina na europskom kontinentu.

Sljedeci naslov prvaka stigao je 1952. godine, a sezonu kasnije Hajduk je titulu izgubio zbog odlaska na turneju po Južnoj Americi. Naime, iako je Hajduk na južnoamericki kontinent otišao uz blagoslov državnih vlasti, one nogometne nisu mu željele odgoditi utakmice, pa je Hajduk na startu proljetnog dijela prvenstva nekoliko utakmica morao igrati sa juniorima i veteranima, što ih je koštalo podosta bodova.

U sezoni 1954./55. jedna od najvecih generacija Hajduka, predvoðena Vladimirom Bearom i Bernardom Bajdom Vukasom osvojila je svoj treci naslov prvaka države, a Vukas je postao i najbolji strijelac prvenstva. Kao prvi profesionalni nogometaš iz bivše Jugoslavije, Bajdo Vukas je 1957. godine preselio u reodve talijanskog prvoligaša Bologne.

Uslijedilo je jedno od najtežih i najsušnijih razdoblja u povijesti kluba, a posebno je teško bilo u sezoni 1965./66., kada je Hajduku zbog jedne afere oduzeto šest bodova, pa su u završnici sezone morali spašavati prvoligaški život, a posebnu ulogu tada su odigrali navijaci, koji su punili Stari plac u svakoj utakmici i na njihovim krilima Hajduk je nastavio svoju tradiciju igranja u prvom nogometnom razredu.

Svoj prvi Kup, nakon prethodno izgubljena tri finala, Hajduk je osvojio 1967. godine, pobjedom u Splitu protiv Sarajeva, koje je te sezone osvojilo naslov prvaka Jugoslavije.

Na pocetku sljedece sezone u klub dolazi Dragan Holcer, igrac koji je postao klupska legenda i vjerojatno najbolji obrambeni nogometaš Hajduka u proteklih sto godina.

U razdoblju od 1961. do 1971. godine Hajduk je osvojio cetiri titule prvaka Jugoslavije i pet kupova, i to svih pet zaredom. Nakon šesnaest godina cekanja prvi naslov prvaka u ovom desetljecu stigao je 1971. godine, kada je momcad predvoðena trenerom Slavkom Lušticom, te mladim igracima Jerkovicem, Jovanicem, Lemešicem, Džonijem i Buljanom, te nešto iskusnijima Vukcevicem, Hlevnjakom, Nadovezom i Pavlicom, igrala najljepši nogomet uz sjajnu podršku Torcide.

Od te godine krenula je i poznata serija dobrih Hajdukovih predstava u europskim natjecanjima, ali i nesretnih ispadanja, poput onoga od Valencie, kada je u Španjolskoj bilo 0:0, a u Splitu 1:1. U utakmici finala Kupa protiv Dinama iste godine po prvi put je na klupi Hajduka sjedio i tada mladi trener Tomislav Ivic, koji ce kasnije izrasti u jednog od najuspješnijih europskih trenera ikada. Sljedece sezone momcad ipak vodi iskusni Branko Zebec, pod cijim je vodstvom Hajduk stigao do polufinala Kupa Kupova, gdje je Hajduk ispao od Leedsa, nakon 0:1 u Engleskoj i 0:0 u Splitu.

Tomislav Ivic se 1973. godine vraca na klupu i pocinje nova era sjajne momcadi koja je vec u omldinskom uzrastu pokazala da ce biti jedna od najvecih u povijesti kluba. Odmah nakon što je dobar dio igraca preselio u seniorsku momcad osvojene su dvije uzastopne titule prvaka države, a momcad predvoðenu Meškovicem, Džonijem i Rožicem svaki je navijac znao napamet.

Nastup u Kupu prvaka Bijeli su poceli laganom eliminacijom islandskog Keflavika, da bi potom izvanrednom igrom slavili u prvom susretu protiv St. Etiennea s 4:1. Uzvrat igran 6. studenog 1974. pretvorio se u jednu od najvecih mora Hajdukovih navijaca jer su Francuzi prošli dalje pobjedom od 5:1 nakon produžetaka.

Slijedece sezone Hajduk je u Kupu prvaka dogurao kolo dalje nakon eliminacija malteške Floriane i belgijskog Racing Whitea. Slijedilo je meðutim još jedno bolno ispadanje od PSV Eindhovena nakon 2:0 u Splitu i poraza u uzvratu od 0:3, opet nakon produžetaka.

1976. godine Hajduku je izmakla treca uzastopna dvostruka titula nakon poznatog slucaja Maksimovic, kada je novosadski sudac u Ljubljani cekao s okoncanjem susreta izmeðu Olimpije i Partizana sve dok Partizan nije postigao gol za pobjedu koja mu je donijela naslov prvaka.

Dvije sljedece sezone Hajduk nastupa u Kupu pobjednika kupova, gdje ispada u osmini finala od madridskog Atletica, a naredne sezone u cetvrtfinalu od becke Austrije zbog slabijeg izvoðenja jedanaesteraca.

1978. Tomislav Ivic se opet vraca na klupu i u Split stiže nova titula iako na kraju jesenskog dijela natjecanja odlazi miljenik navijaca, lukavi strijelac Slaviša Žungul.

Bio je to i posljednji naslov prvaka osvojen na Starom placu, od kojega se Hajduk oprostio nakon punih 68 godina igranja na njemu.

Prvi svoj nastup na novom stadionu u gradskom predjelu Poljud Hajduk je imao pred 50.000 navijaca protiv tadašnjeg turskog prvaka Trabzonspora u Kupu prvaka, a golom Bore Primorca, danas pomocnog trenera Arsenala, ubilježena je i prva pobjeda.

Sjajna igra i pobjeda od 3:0 protiv danskog prvaka u Vejleu dovodi do cetvrtfinala i cuvenog ogleda s Hamburgom. Poraz u Hamburgu od 0:1 uz pogodak Reimanna nakon ocitog prekršaja Horsta Hrubescha na, tada debitantu na vratima Bijelih, 18-godišnjem Ivanu Pudaru. Uz njega pamti se i igra Boriše Ðorðevica koji je izludio njemackog reprezentativca Manfreda Kaltza. Uzvrat opet donosi puno uzbuðenja i nesrece, odlicnu igru, promašeni jedanaesterac i konacnu pobjedu od 3:2 koja nije bila dovoljna za polufinale.

Osamdesetih godina Hajduk i dalje ima odlicnu momcad i osvaja tri pokala pobjednika Kupa, ali na Poljud u tom desetljecu ne stiže niti jedan naslov prvaka Jugoslavije. Tri je puta Hajduk bio drugi i tri puta treci, ali na novi naslov prvaka moralo se još cekati.

Pred pocetak sezone 1981./82. iz Mostara u Hajduk stiže Blaž Sliškovic, još jedan od igraca koji ce uci u legendu meðu splitskim ljubiteljima nogometa. U Kupu UEFA Hajduk je bolji od Sttutgarta i belgijskog Beverena, a u osmini opet samo jedan gol nedostaje da se izbaci Valencia i nadoknadi visok poraz od 1:5 iz prve utakmice

U sezoni 1983./84. Hajduk odlicno igra u Kupu UEFA i domacem kupu, gdje je u finalnim dvobojima bolji od Crvene Zvezde sa 2:1 i 0:0, a u sjecanju navijaca posebno ostaje Sliškovicev pogodak vrataru Beograðana Ivkovicu izravno iz kornera

U Kupu UEFA Hajduk redom izbacuje rumunjsku Universitateu, maðarski Honved i niški Radnicki. U uzvratu cetvrtfinala protiv praške Sparte Bijeli prolaze dalje cuvenim golom Bake Sliškovica u 118. minuti kada je iz slobodnog udarca nadmudrio vratara gostiju za konacnih 2:0. Gol u gostima isprijecio se Hajdukovu ulasku u finale jer je nakon pobjede nad Tottenhamom na Poljudu od 2:1 stigao poraz u Londonu od 0:1.

Godine 1987. pod vodstvom trenera Josipa Skoblara stiže još jedan naslov pobjednika Kupa. U polufinalu nakon poraza u prvom susretu protiv Crvene Zvezde u Splitu od 1:2 Hajdukovci uzvracaju pobjedom na Marakani s 1:0 golom Aljoše Asanovica, da bi obranama jedanaesteraca Zorana Vardvodica ušli u finale. Protiv Rijeke ponovno odlucuju jedanaesterci, a Skoblar pred kraj produžetaka (1:1) opet na vrata uvodi Varvodica koji uzvraca obranama jedanaesteraca i zaslužuje nadimak navijaca Rambo.

Kraj ove i pocetak novog desetljeca obilježila su dva finala Kupa protiv Crvene Zvezde, koja su se igrala vec u velikoj sjeni dogaðanja oko politickih promjena i pocetka rata u bivšoj državi. Momcad trenera Luke Peruzovica nije 1990. godine imala srece jer su nakon nekoliko propuštenih prigoda primili pogodak Panceva iz sumnjive pozicije i prepustili slavlje protivniku, ali su se zato osvetili Zvezdi, tada aktualnom prvaku Europe, godinu dana kasnije pobjedom rezultatom 1:0, zahvaljujuci golu Alena Bokšica.

Bio je to posljednji trofej Hajduka osvojen u bivšoj državi, u cijem su prvenstvu posljednju utakmicu odigrali mjesec dana nakon finala Kupa, kada su u Zrenjaninu sa 3:2 pobijedili momcad Proletera. Strijelac posljednjeg gola za Hajduk u prvenstvu Jugoslavije bio je Ardian Kozniku, koji ce kasnije obilježiti svojim golovima i prve nastupe u prvenstvu Hrvatske.

UEFA ne dozvoljava Hajduku da u prvom kolu Kupa pobjednika kupova ugosti Tottenham u Splitu, ali Bijeli i u austrijskom Linzu ostvaruju 1:0 pobjedu golom Maria Novakovica. U uzvratu na White Heart Laneu Englezi ostvaruju pobjedu rezultatom 2:0 i po treci put u europskim ogledima eliminiraju Bijele.

Krajem drugog mjeseca 1992. godine pocelo je prvo Prvenstvo Hrvatske u koje Hajduk krece nezadrživim nizom pobjeda od kojih je prva protiv Istre 3:1. Prvenstvo završava vec 13. lipnja Hajdukovom pobjedom protiv Šibenika 4:1 i slavljem za prvi naslov prvaka Iduce sezone Hajdukovci ne uspijevaju obraniti naslov prvaka, ali zato prvi put osvajaju Hrvatski kup i to pobjedom u finalu protiv Croatie (4:1, 1:2).

U sezoni 1993./94. pocinje sjajna era momcadi trenera Ivana Katalinica, iako momcad ostaje bez Novakovica i Jelicica, koji prelaze u redove najveceg konkurenta na Maksimir. Opet Hajduk zbog ratne situacije ne može prvo kolo Kupa pobjednika kupova igrati na Poljudu, vec je domacin Ajaxu u Ljubljani. U nezaboravnoj atmosferi na stadionu pod Bežigradom pogotkom Ivice Mornara slave Bijeli s 1:0, ali je u Amsterdamu završilo s najvecim Hajdukovim porazom u euro natjecanjima 0:6. Iako je u uzvratu bilo 0:6 poraz od Hajduka u Ljubljani bio je jedini koji je jedna od najboljih momcadi Europe (Van der Saar, braca de Boer, Davids, Seedorf, Rijkaard, Klujvert, Kanu, Litmanen…) pretrpjela u europskim utakmicama te i iduce sezone.

Iste je sezone osvojena nova titula prvaka, koja je potvrðena pobjedom na igralištu u Kranjcevicevoj ulici protiv izravnog suparnika Zagreba pogotkom Zorana Vulica iz slobodnog udarca, a sljedece sezone uslijedila je i do danas jedina dvostruka titula u Hrvatskoj. U prvenstvu su Bijeli za bod bolji od Croatie, a u finalu Kupa istog suparnika pobjeðuju u oba susreta (3:2, 1:0).

Ta sezona ostaje zabilježena i po najuspješnijim nastupima hrvatskog prvaka u Ligi prvaka. S dvije pobjede protiv poljske Legie (1:0, 4:0) Hajdukovci su se plasirali u prvu Ligu prvaka i odmah priredili iznenaðenje prolazom natjecanja u grupi poslije pobjeda protiv Anderlechta i Steaue. U cetvrtfinalu je protivnik opet bio veliki Ajax, kasniji prvak Europe, koji je bio bolji nakon 0:0 na Poljudu i 0:3 u Amsterdamu.

Do kraja desetljeca Hajduk je uglavnom gledao u leða Dinamu, a jedina svijetla tocka bila je odlicna generacija kadeta i juniora predvoðena Pletikosom, Miladinom, Lekom i drugima koji 2000. godine uspijevaju donijeti treci put Hrvatski kup na Poljud, opet u finalu s Dinamom (2:0, 0:1), a predvoðeni trenerom Petrom Nadovezom.

U drugi milenij Hajduk je krenuo s cetvrtim naslovom prvaka Hrvatske pod vodstvom trenera Zorana Vulica, a s momcadi kojoj su okosnicu cinili domaci igraci ponikli u omladinskom pogonu. Završni dio sezone, Ligu za prvaka, Hajdukovci su odigrali superiorno uz osam pobjeda, neodlucenim u Koprivnici i minimalnim porazom u Maksimiru cime su nadoknadili pet bodova zaostatka za Dinamom nakon prvog dijela natjecanja. Vrhunac sezone bila je utakmica u Varaždinu kojeg su preplavile tisuce navijaca Bijelih iz cijele zemlje. Nakon pobjede Hajduka rezultatom 4:2 pocelo je slavlje u Splitu.

Iduce sezone trofejna sala u Poljudu obogacena je za još jedno 'Rabuzinovo sunce'. U finalnim susretima Kupa Hajduk je lako nadigrao pulski Uljanik s 1:0 i 4:0.

U sezoni 2003./04. na klupu se vraca Zoran Vulic i Bijeli od pocetka krecu pobjednicki. Vodecu poziciju nakon prvog dijela zadržavaju i u ligi za prvaka, a proslava naslova prvaka opet je bila protiv Varteksa, samo ovog puta pobjedom od 2:0 na Poljudu.

I treci put je protivnik u odlucujucoj utakmici za prvaka bio Varteks vec iduce sezone 2004./05. Hajduk je sezonu zapoceo s Ivanom Katalinicem na klupi, ali ga je nakon eliminacije od Shelbournea u drugom pretkolu Lige prvaka zamijenio Blaž Sliškovic s kojim se ostvaruje vodeca pozicija nakon prvog dijela. U proljece se krece s velikom euforijiom nakon jednog od senzacionalnih transfera i dovoðenja Nike Kranjcara, a mjesto na klupi zauzima sportski direktor Igor Štimac zajedno s Petrom Nadovezom. Šesti naslov prvaka Hrvatske slavi se nakon 6:0 protiv Varaždinaca.

Pocetak naredne sezone obilježio je novi covjek na klupi – ciro Blaževic, ali i najteža europska eliminacija protiv maðarskog Debrecena s 0:3 i 0:5.

Godinama gomilani financijski problemi sve su više poceli pritiskati klub, pa se pocetkom 2008. godine Hajduk našao pred stecajem. Izlaz se meðutim, našao u primjeni odredaba Zakona o športu o pretvorbi kluba u športsko dionicko društvo. Pretvorba je uspješno obavljena uz odaziv navijaca, grada Splita i nekolicine bogatih poduzetnika, pa je Hajduk registriran kao prvo športsko dionicko društvo u Hrvatskoj.

Proslava sto godina Hajduka ono je što ce obilježiti 2011. godinu, kada su predviðene utakmice protiv praške Slavie, ali i slavne Barcelone ili nekog drugog velikog europskog kluba, što bi trebalo biti realizirano na ljeto.

PRIČA O LEGENDARNOM STAROM PLACU

Prije osnutka Hajduka taj prostor smješten uz staru Gradsku plinaru bio je iskljucivo vježbalište bivše austrougarske vojske. Stari Splicani upravo zbog toga nazivali su ga Krajeva njiva (u splitskom žargonu ne kaže se kralj nego kraj).

Nakon mnogih zamolbi i peripetija, koristeci i lukava obrazloženja, Hajduku je odobreno da to vježbalište može koristiti za svoju športsku djelatnost. Manjim zahvatima vojnicko vježbalište pretvoreno je u igralište dimenzija 100 x 60 metara, a bilo je položeno u smjeru istok – zapad, što je jasno zbog putanje sunca smetalo igracima za vrijeme treninga i odigravanja utakmica. Uz to je bilo i kamenito, pa prema tome i vrlo tvrdo i opasno prilikom pada aktera nogometne predstave.

Zanimljivo je da su za gledaoce na sjevernoj i južnoj strani postavljane bacve od piva, a na njih daska. Nešto kasnije ta su sjedišta «modernizirana», pa su se iz obližnjih restorana, kavana, gostionica, pa i kuca posuðivale prave stolice.

Na tako primitivnom igralištu radilo se i igralo punih osam godina (ne racunajuci cetiri ratne). A onda je 1923. godine uslijedila prva veca preinaka. Igralište je okrenuto u smjeru sjever – jug, cime je konacno izbjegnut neugodni pogled u sunce. Nadalje prošireno je na normalne dimenzije 105 x 70 metara. Meðutim, teren je i dalje ostao tvrd i kamenit.

Prva tribina izgraðena od drva iznikla je 1926. godine prigodom velikog Sokolskog sleta u Splitu, ali je iste godine nestala u požaru. Tek tri godine kasnije izgraðene su nove tribine, opet drvene, opet natkrite, ciji je kapacitet bio 900 sjedišta. Te tribine uništene su u tijeku Drugog svjetskog rata, nešto od avionskih bombi, a nešto od talijanskih vojnika koji su skidali daske za ogrjev i druge potrebe.

Po završetku rata 1949. godine, poceli su zamašni radovi na preureðenju Starog placa. U prvom redu teren je iako još ne travnat, dobio drenažu, sagraðenu su drvene tribine, na zapadu sa 1400 mjesta. Deset godina kasnije pjeskoviti teren zamijenjen je travom, a dosta kasnije sagraðenu su montažne tribine i na istoku.

S ovom izgledom Stari plac, ostao je sve do 1979. godine.

Eto, to su bile izmjene koje je doživjelo to proslavljeno igralište Hajduka na kojemu su nicale brojne generacije vrsnih nogometaša, odigrane mnoge nezaboravne utakmice i proslavljani veliki trijumfi splitskog prvoligaša, pisana bogata povijest koja ce trajno nadahnjivati sve generacije igraca i prijatelja Bijelih.

Uz to prvi gol na Starom placu za Hajduk je postigao Šime Raunig, 11. lipnja 1911. godine, protiv Calca, a posljednji Mišo Krsticevic, 5. rujna 1979. godine u prvenstvenom derbiju sa zagrebackim Dinamom.

I pape i dida bili su Torcida...

Prica o Hajduku i njegovim velikim pobjedama nije potpuna bez TORCIDE. Teško je uopce pricati o nogometnom klubu, a bez spomena na njegove navijace. Ali prica o navijacima HAJDUKA i  njihovom bodrenju mogla bi trajati danima.

U prošlosti Split je imao mnogo prvaka - Europskih, Svjetskih, Olimpijskih, ali svaka pobjeda "majstora sa mora" primana je i poštovana na vrlo poseban nacin. Vrlo brzo nakon osnivanja Hajduka 1911. godine klub postaje simbol grada. U srcima mnogih navijaca Hajduka, Torcida ima posebno mjesto. Što je Torcida uopce?

Na to pitanje se može odgovoriti na više nacina, a svaki odgovor je ispravan. Svaki clan TORCIDE ce se pohvaliti da je on clan najstarije navijacke skupine na podrucju Europe, bivše Jugoslavije i sada na podrucju Republike Hrvatske. Ova navijacka skupina osnovana je 1950. godine prije velikog meca izmeðu Hajduka i Crvene Zvezde koji je odigran 29. listopada 1950. godine. Mec je odlucivao tko ce postati prvak države, a Hajdukovi navijaci sljedili su primjer reprezentacije Brazila i odlucili stvoriti nevjerovatnu atmosferu na utakmici. Splicani koji su studirali u Zagrebu bili su izrazito aktivni i doveli su iz Zagreba par tisuca studenata i drugih Hajdukovih navijaca. Cijeli dan u gradu je vladalo veliko uzbuðenje, a na utakmici se skupilo više od 20.000 gledatelja. Pošto tadašnji Hajdukov stadion nije mogao primiti toliki broj ljudi mnogi su ostali izvan stadiona i slušali što se dogaða na stadionu. Voðeni TORCIDOM gledatelji su bodrili Hajduka ciji su igraci postigli odlucujuci gol u 88. minuti susreta. Dovoljan razlog za neviðeno slavlje ulicama Splita. Pošto vlada u Beogradu nije bila zadovoljna organiziranjem TORCIDE mnogi njeni osnivaci su odležali par godina u zatvoru nakon susreta. Iako su aktivnosti TORCIDE zabranjene, iz susreta u susret na svim Hajdukovim utakmicama pojavljivalo se samo ime TORCIDA, iako vrlo diskretno.

Ponovo 1980., najodaniji Hajdukovi navijaci koji su pratili svoj klub na skoro svim gostovanjima ponovo osnivaju TORCIDU, ujedinjujuci tako velik broj navijackih skupina u jednu i rasplamsavajuci atmosferu na svim Hajdukovim susretima.

Kroz sve ove godine TORCIDA je igrala važnu ulogu u buðenju nacionalne svijesti kod mladih ljudi. Mnogi od njih su u bivšem režimu bili i zatvarani pa je razumljivo što su se mnogi prdružili Hrvatskoj vojsci na pocetku sukoba za neovisnost. Neki od njih su položili živote za neovisnost domovine, a u sjecanje na njih na sjevernom dijelu Poljuda je postavljena spomen ploca za dugo sjecanje na te hrabre momke. Kada je rat završio TORCIDA je ponovo zauzela sjeverno stajanje i odatle ponovo kao i godinama prije pocela "drukat" za Hajduka. Normalno, uvijek dolaze nove generacije, ali ova ima srece što je u njihovo doba toliko trofeja došlo u Hajduka. U to vrijeme Hajduk je postao prvak države 3 puta, 2 puta je osvojio kup i superkup, a tu su i nezaboravne pobjede "majstora s mora" u Ligi prvaka u sezoni 1994./1995.

Kolika je pomoc ovakvih navijaca najbolje prikazuju izjave vrhunskih igraca poput Preud'homme, Cannigie, Rijkaarda i ostalih koji su igrali utakmice na Poljudu kako su zadivljeni Torcidinim navijanjem. Na kraju ove price, koja nikad nece prestati, moramo se podsjetiti da TORCIDA nije organizacija koja djeluje samo u Splitu nego i u svim djelovima "lijepe naše", ali i u mnogim  gradovima svijeta. Na svim internacionalnim susretima mogu se primjetiti velike zastave koje pokazuju da svugdje na svjietu postoje navijaci Hajduka. Kad Hajduk igra odlucujuce i velike susrete njegovi navijaci dolaze iz svih djelova svijeta.

Nakon svega, prije mnogo vremena na Poljudu je napisan grafit koji govori da "Hajduk živi vjecno" Sa ovim rijecima prica o Hajdukovim  navijacima nastavlja živjeti.


Izvori:
hnkhajduk.hr
hnkhajduk.com
wikipedia.org
torcida.org