Javiera Zanettija se već smatra jednim od najvećih nogometaša u povijesti milanskog Intera, a 2010. godina bila je ona u kojoj je doživio najviše uspjeha u svojoj bogatoj karijeri, s obzirom da je tada osvojio dvostruku titulu u Italiji, te Ligu prvaka i Svjetsko klupsko prvenstvo.

Igrač koji je 145 puta igrao za argentinsku reprezentaciju i koji će u kolovozu ove godine napuniti 41 godinu života, je ikona u svojoj domovini, a u razgovoru za FIFA.com otkriva kako još uvijek ne razmišlja o toma da kopačke objesi na klin.

U Milanu ste od 1995. godine, ukupno 19 godina. Je li dio vas nakon tako puno vremena postao Talijan?
 - Da, mislim da jeste. Kad toliko dugo godina živite u jednom gradu i igrate u istom klubu, onda je normalno da se možete identificirati sa svim. Klub je od samog početka fantastično dobro brinuo o meni i učinio da se osjećam kao kod kuće vrlo brzo. Nisam zaboravio svoje korijene, ali nakon tako puno godina ovdje, dio mene je postao Talijan.

Koliko često odlazite u Buenos Aires?
 - Uvijek tamo provodim dio odmora, a također idem tamo i na određene praznike kako bih posjetio obitelj i prijatelje. Također radim sa svojom fondacijom koja se zove 'Pupi', koja pomaže djeci s problemima u razvoju u najsiromašnijim dijelovima Buenos Airesa. Uvijek se volim vratiti doma.

Bi li vaši prijatelji i obitelj u Buenos Airesu željeli da se što prije vratite tamo?
 - Ne, oni znaju da smo se moja obitelj i ja sjajno snašli u Milanu. Oni također znaju što ovaj grad i ovaj klub meni znače, tako da su sretni zbog mene.

U posljednjih devetnaest godina ste stvorili puno prijatelja i upoznali puno nogometaša iz svih krajeva svijeta. Jesu li vam vaši sunarodnjaci iz Intera, koji je poznat po tome da uvijek ima puno Argentinaca u momčadi, u međuvremenu postali bliski prijatelji?
 - Da, ali nisu oni jedini. Na primjer, Ivan Zamorano je Čileanac, a on je kum mojoj kćerki. Ivan Ramiro Cordoba je Kolumbijac i on je kum mom mlađem sinu, dok je kum mom starijem sinu jako dobar prijatelj Talijan. Ne ograničavam se u tom smislu.

Što Talijani i Argentinci imaju zajedničko?
 - Nema sumnje da smo vrlo slični. U prošlosti je puno Talijana emigriralo u Argentinu, a sada se mi Argentinci, a u mom slučaju mi nogometaši, vraćamo u Italiju. Uvijek pokušavamo zadržati svoj identitet.

Gledajući unatrag, čega se sjećate iz svog transfera iz Banfielda u Inter 1995. godine?
 - Bio je to veliki izazov za mene. Imao sam 21 godinu i još sam imao puno toga za naučiti i otkriti. Doći u grad poput Milana je za tako mladog čovjeka bio ogroman izazov. Puno stvari, iskustava koje sam imao, mi je pomoglo da odrastem i sazrijem, i u smislu nogometne karijere i mog privatnog života. Klub je uvijek stajao uz mene i bio od velike pomoći. Tada je to bila vrlo važna odluka za mene i sada mogu bez sumnje reći da sam napravio pravi potez. Prošlo je skoro dvadeset godina i bilo je vrlo intenzivno. I dalje sam ponosan što pripadam ovom fantastičnom klubu i što sam još uvijek dio njega. Inter mi je dao sve.

To zvuči poput izjavljivanja ljubavi. Je li vaš odnos s Interom odnos vječne ljubavi?
 - Definitivno. To su moji iskreni osjećaji prema ovom sjajnom klubu, prema obitelji Moratti i svim navijačima. To je bila ljubav na prvi pogled i taj osjećaj je iz dana u dan sve jači. Poštovanje koje su pokazali prema meni mi puno znači.

Nije li onda vaša supruga Paula pomalo ljubomorna zbog toga?
 - Ne, zapravo je upravo suprotno. Tijekom godina i ona je postala pravi Interista i zna da je Inter bio i bit će vrlo važan dio naših života.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Vi i vaša supruga imate troje djeve. Jeste li tako odlučni, ponosni i primjerni kao otac, kao što ste to i na terenu?
 - Naravno. To su stvari do kojih jako držim i dajem sve što mogu i više od toga za svojih troje djece. Provodim s njima što mogu više vremena kad sam kod kuće. To mi je potrebno i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Uživam biti sa svojom djecom.

Poznati ste po neumornim igrama, ambicioznosti i disciplini. Je li istina da ste otišli na trening samo nekoliko sati nakon vjenčanja s Paulom?
 - Istina je. Vjenčali smo se 23. prosinca 1999. godine, a tijekom božićne stanke smo uvijek dobivali posebni program po kojem smo trebali raditi kako bismo ostali spremni. Zbog toga sam odmah nakon vjenčanja otišao na trening.

Je li ta razina discipline i ambicije ono što vas je učinilo ovime što ste danas - živuća legenda?
 - To je jednostavno način na koji ja radim stvari, to je dio moje radne kulture i moj odnos prema radu. Živio sam i radio u skladu s tim principima otkako sam odlučio postati profesionalni nogometaš.

9. studenog 2013. ste ušli u igru s klupe u 82. minuti utakmice na domaćem terenu protiv Livorna, nakon šest mjeseci izbivanja zbog ozljede ahilove tetive. Način na koji su vas navijači na San Siru dočekali je uistinu bio pamtljiv. Kako ste vi to doživjeli?
 - To je bilo jedinstveno. Moje srce je snažno tuklo i prošli su me trnci nakon tih ovacija. Naši navijači su mi dali divan poklon i uvijek ću im zbog toga biti zahvalan. Kad sam se ozlijedio, moja jedina želja je bila odigrati još barem jednu utakmicu pred našim navijačima na svom stadionu. To što mi je to uspjelo mogu zahvaliti napornom radu i neopisivoj podršci.

Jednako zapanjujuće je to što, kad god ulazite u igru ili izlazite iz nje, bez obzira na to na kojem stadionu u Italiji se igra, navijači - uključujući i one protivničke - vam uvijek plješću. To je divan znak poštovanja i priznanja.
 - To je jako dirljivo i čini me vrlo ponosnim. Nogomet je fantastičan sport i može ujediniti ljude unatoč rivalstvu. Titule na stranu, kao nogometašu nema veće časti nego dobiti poštovanje i pljesak navijača čija srca tuku za drugi klub.

Smatrate li da će vaša ljubavna veza s Interom potrajati?
 - Volio bih zauvijek ostati dio ove divne obitelji, čak i nakon što prestanem igrati nogomet. Jedna stvar je sigurna: uvijek ću htjeti služiti ovom klubu i biti mu od koristi.

Da promijenimo temu, također posjedujete i dva restorana u Milanu. Kakvi ste kao ugostitelj? Sudjelujete li u pripremi hrane?
 - Nikako! Ja sam jako loš kuhar i to prepuštam profesionalcima. Odem u restoran samo kako bih jeo, a tako je najbolje za sve.

Vaša fondacija 'Pupi' je također važan dio vašeg života. Koliko vas je taj projekt izgradio kao osobu i je li to znak da nisu svi nogometaši zainteresirani samo za novac?
 - Ja mogu govoriti samo u svoje ime, ali nogometaši ne razmišljaju samo o velikim iznosima novca. Ima ih dosta koji sudjeluju u sličnim inicijativama. Važno je misliti i o ljudima koji su imali manje sreće. Ja sam svjestan te odgovornosti i postavio sam fondaciju od temelja. Uživamo u radu s tom djecom iz siromašnih dijelova Buenos Airesa, kojima doista treba pomoć.

'Pupi' je također i vaš nadimak u nogometnom svijetu. Kako ste ga dobili?
 - Dobio sam ga od trenera u Argentini koji je prije mene trenirao i mog brata. Od tada me prijatelji i suigrači zovu 'Pupi'.

I na kraju, ne osjećate se staro? Svatko tko vas gleda kako igrate ne bi ni pomislio da će tako borben i ambiciozan nogometaš uskoro napuniti 41 godinu...
 - Ja se još uvijek osjećam mlado. To je nešto što svatko treba za sebe osjetiti iznutra. Koliko god godina da imate, sve ovisi o tome što radite i kako se nosite s njima. Ako ste zadovoljni sobom, lakše je uvijek davati svoj maksimum.