Vezni nogometaš Milana tijekom slavnih godina ovog kluba krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Roberto Donadoni je 2001. godine okončao osamnaestogodišnju igračku karijeru i posvetio se trenerskom poslu, provevši dvije godine i u ulozi talijanskog izbornika, dok posljednje dvije sjedi na klupi Parme.

Donadoni je strastven u želji da svoje bogato iskustvo prenese na mlade igrače s kojima radi, što daje rezultate u Parmi, klubu koji je u devedesetima bio na vrhuncu, nakon kojega je uslijedio težak pad, da bi sada doživio svojevrsnu renesansu s njim na klupi.

Član talijanske reprezentacije koja je 1994. godine u Sjedinjenim Američkim Državama osvojila drugo mjesto nije osoba koja se zanosi trenutačnim uspjehom, no ukoliko uspije aktualnu momčad Parme uvesti u Europu, hvalospjeva na njegov račun neće nedostajati.

Za službenu stranicu FIFA-e je dao intervju u kojem je govorio o toj mogućnosti, kao i o drugim temama, uključujući nezaobilazno Svjetsko prvenstvo u Brazilu.

Idemo, prije svega, reći nešto o Robertu Donadoniju kao igraču, za kojega je Michel Platini jednom rekao: 'On je najbolji talijanski igrač iz devedesetih godina.' Je li to pretjerivanje?
 - Jasno je da sam bio jako sretan kad sam to čuo, ali što se mene tiče, situacija je uvijek bila vrlo jednostavna: ja sam uvijek bio timski igrač. Pokušavao sam pomoći svojim suigračima igrajući najbolje što mogu.

Rođeni ste u Lombardiji i proveli ste većinu karijere igrajući za Milan. Je li taj klub važan dio onoga što ste danas?
 - Bez dvojbi. Bio sam navijač Rossonera otkako znam za sebe, a čak i kad sam kasnije u karijeri igrao za Atalantu, navijao sam za Milan. Godine koje sam proveo s Arrigom Sacchijem i Fabiom Capellom su bile ključne za moju igračku karijeru. Njih dvojica su me jako puno toga naučili. Ja danas pokušavam igrati istu ulogu, prenoseći neke od tih poruka igračima koje treniram.

S Milanom ste osvojili gotovo sve što se moglo osvojiti. Koja je vaša najdraža uspomena iz tog uspješnog razdoblja?
 - Ono što mi odmah pada na pamet je prvi naslov europskog prvaka iz 1989. godine. To je bio moj prvi veliki trofej, prva velika avantura moje karijere. Ipak, nisu u pitanju samo trofeji. Ono što se izdvaja iznad svega su uspomene i odnos sa suigračima kroz cijelo to vrijeme. U to vrijeme Milan je dominirao talijanskim nogometom, a njegovi najbolji igrači su igrali u reprezentaciji Italije, kao što se moglo i očekivati, tako da smo se jako dobro razumjeli. To se može usporediti s današnjom reprezentacijom Španjolske i igračima Barcelone.

Objesili ste kopačke o klin na kraju sezone 1999./2000. i već 2001. godine debitirali kao trener na klupi Lecca. Zašto ste otišli u trenere i zašto tako brzo?
 - Supruga me je nagovorila na to. Kad sam odlučio prestati igrati, sve što sam želio jeste imati malo vremena za sebe i samo se odmoriti. Ali nakon nekog vremena, supruga me je upitala, 'Zašto ne pokušaš dobiti trenersku licencu?'. Prihvatio sam njezin savjet, a prilika da treniram Lecco se pojavila upravo kad sam završavao trenerski tečaj. Uprava kluba mi je ponudila posao i odmah sam ga prihvatio, iako je Lecco u tom trenutku bio u Serie C. Rekao sam sebi da je to najbolji način da saznam jesam li stvoren za trenera i uživao sam od samog početka. Bilo je lijepo ponovno biti uključen u nogomet, a bilo je veliko zadovoljstvo raditi s tim mladim igračima koji su željeli učiti od mene.

Puno vaših bivših suigrača su postali uspješni treneri. Kako to objašnjavate?
 - Definitivno pomaže to kad znate kako stvari u sportu funkcioniraju i kad iza sebe imate međunarodnu karijeru. Ako mene pitate, svi moji bivši suigrači imaju malo više od većine trenera: imaju iskustvo, automatski imaju respekt i lakše prenose svoje poruke. Mislim da je to ključ uspjeha koji imaju.

Paolo Maldini je jedan od bivših suigrača koji još nisu krenuli tim putem...
 - Paolo još uvijek nije donio tu odluku, iako znam da se želi vratiti u svlačionicu i ponovno biti uključen. Ne znam želi li se prihvatiti trenerskog posla, ali siguran sam da on ima puno toga za dati nogometu.

Preuzeli ste posao talijanskog izbornika u srpnju 2006. godine, odmah nakon što je Marcello Lippi odveo momčad do naslova svjetskog prvaka. Mislite li da ste bili spremni za taj zadatak ili je on došao prerano?
 - Sigurno je da je došao brzo, ali nisam tek tako postao izbornik. Već sam prije toga radio u nekoliko klubova. To je doista bila velika privilegija i početak velike avanture koja mi puno znači u karijeri. Kvalificirali smo se na Europsko prvenstvo 2008. godine, gdje smo ispali u četvrtfinalu na penale od Španjolske. Bila je to važna i pozitivna faza u mojoj karijeri, a kad sam otišao iz reprezentacije, Italija je bila druga na FIFA-inoj listi, što pokazuje da sam dobro obavio posao.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Kakav je bio vaš odnos s reprezentativcima?
 - Kad sam preuzeo reprezentaciju, u njoj je bilo još nekoliko igrača s kojima sam igrao. Mislim da mi je to olakšalo posao u izgradnji momčadi i dobrih odnosa s igračima od samog početka. Postanem dosta emotivan kad se sjetim tog cijelog razdoblja, jer sam vodio reprezentaciju svoje zemlje. Jako sam ponosan zbog toga što sam imao takvu prigodu.

Vratili ste u reprezentaciju iskusne igrače, poput Massima Ambrosinija, Antonija Di Natalea i Christiana Panuccija, a lansirali ste i reprezentativne karijere Giorgija Chiellinija, Alberta Aquilanija i Fabija Quagliarelle. Kako vam ide posao detektiranja obećavajućih mladih igrača?
 - Mislim da kad igrate na najvišoj razini stvorite određenu sposobnost percepcije ljudi, što vam omogućuje da prepoznate tu malu razliku. Na kraju, svatko može postaviti igrače da trče okolo i naučiti ih osnovne stvari. Iskustvo igra važnu ulogu na ljudskoj i psihološkoj razini, ali ono što doista stvara razliku jeste sposobnost pustiti mlade igrače da razviju vlastitu osobnost.

Kakvo je vaše viđenje promjena koje se događaju u talijanskom nogometu, odnosno činjenice da nekoliko velikih klubova i reprezentacija igraju više napadački?
 - Mislim da je to sjajno vidjeti. Dobro poznajem izbornika Prandellija, s obzirom da sam igrao s njim u Atalanti. On ima veliko iskustvo i ja dijelim njegovu viziju nogometa. To je vizija koja mu je pomogla da ostvari dobre rezultate. Jasno je da nije lako stvarati pozitivan način razmišljanja. Za to treba vremena. Ne mislim da je svaki klub to već prihvatio, ali siguran sam da će se to dogoditi.

Cesare Prandelli je pozvao dvojicu igrača Parme u reprezentaciju: Marca Parola i Gabriela Palettu. Vidite li to i kao svoj uspjeh?
 - To je razlog za zadovoljstvo svima u klubu, a posebno njima dvojici. Kao što sam rekao, ja pokušavam prenijeti na svoje mlade igrače sve ono što sam naučio u igračkoj karijeri, a kad vidim da ti igrači dobiju poziv u reprezentaciju, to mi daje novu energiju i snagu.

Je li Parma na putu povratka na mjesto na kojem je bila u devedesetima?
 - Ne. Mislim da Parma ne može ponovno biti toliko jaka kao što je bila u svojim slavnim danima. Klub je već puno investirao, ali za takve uspjehe morate investirati još više u vrhunske, vrhunske igrače, koji su sve skuplji i skuplji.

Možete li Italiju vidjeti u finalu Brazila 2014.?
 - To je moguće. Jasno je da to neće biti lako, ali mislim da je to moguće. Italija definitivno ima potencijala i tehničke sposobnosti za otići do samog kraja. Sve će ovisiti o formi igrača na kraju duge sezone.