Prije dvije godine George Eastham, ciji je osmomjesečni štrajk 1960. godine otvorio put transferima igrača modernog vremena, morao je prodati svoje nogometne trofeje, jer je svojoj djeci želio ostaviti neko financijsko naslijeðe. Ironija je u cinjenici da je Eastham svojim postupkom od prije pedeset godina bio prvi među onima koji su omogućili da igrači danas samo zahvaljujući promjeni kluba postanu milijunaši, bez da bilo što učine za svoj novi klub.

On je svoju borbu započeo kada ga je Newcastle odbio prodati Arsenalu, a na kraju je na Višem sudu 1963. godine dobio presudu u svoju korist.

Ipak, postoji jedna medalja koju je Eastham zadržao u svom vlasništvu - ona koju je FIFA dodijelila igračima pobjedničke momčadi sa Svjetskog prvenstva 1966. godine koji nisu igrali u finalu.

"Veselim se dobivanju medalje iz 1966. godine i nju ću zadržati, posebno jer sam čekao toliko dugo, ali postoji određeno vrijeme koje možete provesti gledajući u svoje nogometne stvari, a ja želim ostaviti neki novac svojoj obitelji kada odem." rekao je tada Eastham.

Danas 74-godišnji Eastham je karijeru započeo u klubu Ards iz Sjeverne Irske, gdje je kratko igrao i sa svojim ocem, da bi 1956. godine preselio u Newcastle. Četiri godine kasnije otišao je u Arsenal, gdje je ostao šest godina i za Topnike odigrao preko 200 utakmica, a karijeru je završio u Stokeu, gdje je bio sve do 1973. godine. Kratko je bio i menadžer tog kluba, a nakon toga je otišao  u mirovinu i emigrirao u Južnoafricku Republiku, gdje je pokrenuo vlastitu tvornicu sportske opreme i postao trener lokalnoj djeci, boreći se usput protiv Apartheida.

U kratkom razgovoru prisjetio se svojih igračkih dana i usporedio svoje vrijeme sa današnjim.

Kada ste uspjeli dobiti slobodne ruke u slučaju oko vašeg ugovora sa Newcastleom, jeste li bili svjesni da ste utrli trag nekim budućim profesionalcima?
 - Nikada nisam na to gledao na takav način. Sve što sam želio jeste dobiti pošten ugovor i igrati nogomet.

Je li se igra promijenila od vremena kada ste vi bili nogometaš?
 - Ovih se dana prečesto nađem u situaciji da želim zaspati za vrijeme utakmice. Negativne taktike kvare spektakl. Došli smo iz situacije kada smo igrali sa pet napadača u moje vrijeme da igramo sa 4-4-2 ili 4-5-1. Gdje je tomu kraj? Hocemo li na kraju igrati sa 10-0-0? Previše je rezultata 0:0 ili 1:0, a puno momčadi igra sa svim igračima iza lopte. To nije ono zbog čega ljudi dolaze gledati nogomet. Oni žele vidjeti golove i zabaviti se. Čak se i krila sada vraćaju u obranu. Imate krila koja zaustavljaju protivnička krila, koja se onda još moraju izboriti i sa bekovima. Engleski nogomet je postao poput talijanskog.

Jesu li igrači danas previše plaćeni?
 - U moje vrijeme nismo mogli niti zamisliti da bismo mogli biti toliko plaćeni. Mislim da je sve to pomalo pretjerano, da budem iskren. Ovih dana čak i prosječni igrači zarade u godinu dana dovoljno novca za cijeli život. To sigurno nije bilo tako u naše vrijeme. Nije da žalim zbog toga. Volio sam život kao nogometaš.

Čega se najradije sjetite iz igračkih dana?
 - Pobjeda u finalu Liga kupa protiv Chelsea sa Stokeom je bila sjajna za mene naravno, posebno stoga što sam postigao pobjednički gol u tim godinama. (Eastham je tada imao 35 godina i postao je najstariji igrač koji je osvojio ovo natjecanje, op.a.)

Žalite li za nečim?
 - Volio bih da sam igrao na Svjetskom prvenstvu 1966. godine. Alf Ramsey je donosio odluke i ispalo je da je u pravu. Osvojio je prvenstvo i kako bih ga mogao kritizirati? U to vrijeme nisu se mogle uvoditi izmjene. Dok je momčad pobjeđivala, nije je bilo potrebe mijenjati.

Tko je imao najveći utjecaj na vašu karijeru?
 - Moj otac (George Eastham senior, također je bio engleski reprezentativac, op.a.) mi je bio svojevrsni nogometni mentor. Igrali smo čak zajedno jedno vrijeme za Ards u Sjevernoj Irskoj. On je postavio temelje moje igre.