U vjerojatno najopširnijem intervjuu koji je ikad dao, menadžer Chelsea Jose Mourinho je za britanski list The Telegraph prokomentirao brojne teme iz svog života i karijere, otkrivši i jednu stvar oko koje se konačno složio sa svojim rivalom Arsenom Wengerom.

"Mislim da imam problem, a to je da postajem sve bolji u svemu vezanom uz moj posao otkako sam ga počeo raditi. Evoluirao sam u puno različitih područja - načina na koji čitam igru, načina na koji pripremam utakmicu, načina na koji treniram, metodoligije... Osjećam da sam sve bolji i bolji. Ali, postoji jedna stvar kod koje se ne mogu promijeniti: kad se suočim s medijima, nikad nisam dvoličan." započinje Mourinho u svom stilu.

Statistički gledano, Mourinho je najuspješniji klupski trener u svjetskom nogometu. Osvojio je ligaške naslove u svakoj od četiri države u kojima je radio kao trener - svom rodnom Portugalu, Italiji, Španjolskoj i Engleskoj. Osvojio je Ligu prvaka dva puta. Ali, to je, naravno, samo jedna strana medalje. Mourinho je, nesumnjivo - i trener koji unosi najviše razdora. Nema trenera za kojeg je vjerojatnije da će razljutiti protivničke navijače od njega. Sukobi sa sucima i nogometnim savezima, ispadi na press konferencijama, sukobi pored aut-linije - na stranu nogomet, gledati Mourinha je gotovo sport za sebe.

Prije nego što je dva sata proveo pozirajući za fotografije u studiju u južnom Londonu i sjeo na razgovor s novinarom Telegrapha, proveo je jutro u trening centru Chelsea, u Cobhamu. Ritual je uvijek isti - svakog jutra stiže na posao oko 7:30, odlazi u svoj ured i zaključava vrata, te ostaje tamo sljedeća dva sata.

"Potrebno mi je vrijeme u kojem ću biti sam. Znate, kad je nogomet u pitanju, ja nisam tako star. S 52 godine ispred sebe imam još možda 20 godina trenerskog rada. Ali sebe vidim kao... moglo bi se reći 'iskusnog lisca'. Ništa me ne plaši, ništa me puno ne zabrinjava, čini se kao da mi se ništa novo ne može dogoditi. Ja sam jako, jako stabilan u kontroliranju tih emocija, ali potrebno mi je vrijeme za razmišljanje. Ne budim se usred noći razmišljajući o ozljedi nekog igrača ili o taktici za sljedeću utakmicu. Pokušavam anticipirati potencijalne probleme, a za to mi je potrebno vrijeme."

Mourinhov otac, također Jose, bio je vratar, koji je upisao jedan nastup za portugalsku reprezentaciju prije nego što je postao trener. Mladi Jose bi ga pratio na utakmice, nekad čak i trčao pored aut linije prenoseći upute svog oca igračima. Kasnije je i sam postao igrač, ali nakon kratke i ne posebno uspješne karijere kao branič u drugoj portugalskoj ligi odlučio se posvetiti trenerskom poslu, upisavši Tehničko sveučilište u Lisabonu, gdje je studirao sportske znanosti, nakon čega je postao učitelj.

Prvi posao bio mu je učenje djece s Downovim sindromom i mentalnim poteškoćama, za što priznaje da je bio veliki izazov.

"Nisam bio tehnički spreman pomagati toj djeci. Imao sam uspjeha u tome samo zbog jedne stvari - emocionalne veze koju sam uspostavio s njima. Radio sam mala čuda samo zbog te veze. Afekcija, dodir, empatija - samo zbog toga. Bio je među njima jedan dječak koji je cijeli život odbijao hodati po stepenicama. Drugi nije mogao koordinirati ni najjednostavnije pokrete - svi ti različiti problemi, a imali smo uspjeha u puno, puno tih slučajeva samo zbog te empatije."

"Nakon toga sam trenirao djecu do 16 godina. Sada treniram najbolje igrače na svijetu i najvažnija stvar nije da ste spremni s tehničke točke gledišta, najvažnija stvar je odnos koji uspostavite s osobom. Naravno da vam je potrebno znanje, kapacitet da analizirate stvari, ali u središtu svega je odnos i empatija, ne samo prema pojedincu nego unutar cijele momčadi. A da biste imali tu empatiju u momčadi svi se moramo nečega odreći. Ne radi se o uspostavljanju savršenog odnosa između mene i vas, radi se o uspostavljanju savršenog odnosa prema momčadi, jer momčad osvaja trofeje, ne osvaja ih pojedinac."

Momčad. To je riječ kojoj se Mourinho konstatno vraća u konverzaciji. Kako iskoristiti individualni talent na korist momčadi, kako motivirati igrače koji i prije 21. rođendana zarađuju novce o kakvima navijači mogu samo sanjati.

"To je istina!" Mourinho govori povišenim tonom. "Nekad su igrači počinjali igrati nogomet nadajući se kako će biti bogati kad odu u mirovinu. Danas očekuju biti bogati i prije nego što odigraju prvu utakmicu!"

U nogometu, kao i u svemu ostalom, kult slave - indiviualca - raste sve brže, nigdje tako očito kao u izboru za Zlatnu loptu, godišnju nagradu za najboljeg nogometaša na svijetu, gdje se najbolje igrače na svijetu uzdiže na pijedestal u ceremoniji dostojnoj Oscara.

 Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Kao što Mourinho i sam priznaje, nema puno toga oko čega se on i menadžer Arsenala Arsene Wenger, slažu.

"Ali, mislim da je Wenger rekao nešto interesantno: on je protiv Zlatne lopte i mislim da je tu u pravu, jer u ovom trenutku nogomet pomalo gubi koncept momčadske igre i koncentrira se više na pojedinca. Mi uvijek gledamo individualnu izvedbu, individualne statistike, koji je igrač više pretrčao. Jer, vi ste pretrčali 11 kilometara u utakmici, a ja 9 i vi ste, kao, odigrali bolje? Možda i niste! Možda je mojih 9 kilometara bilo važnije od vaših 11." smije se.

"Za mene, nogomet je kolektivna igra. Individualac je dobrodošao ako želi učiniti momčad boljom. Ali morate raditi za momčad, a ne da momčad mora raditi za vas. Kad vrhunski igrač dođe, momčad je već tu. Nije on taj koji dolazi otkriti momčad, kao što je Kolumbo otkrio Ameriku. Ne, ne, dolazi kako bi nam pomogao da budemo bolji. A kao trener morate svaki dan prenositi tu poruku - ne predavanjima ili riječima. Radi se o tome što igrači primijete u ponašanju i o povratnoj reakciji - načinu na koji se odnosite prema ovom ili onom igraču, empatiji prema ovome ili onome.

Jedina stvar koju ne možete dati igraču je talent. Ali, možete raditi primjereno na tom talentu, tako da on shvati potrebe momčadi. Ako je dovoljno inteligentan i otvoren momak koji želi da mu pomognete postati bolji. Ako je on svojeglav i sebičan, puno je teže uvjeriti ga da je momčad važnija od njega. Sve sam to imao u svakom klubu u kojem sam radio. Nigdje nema savršene grupe igrača, ali ako me pitate što je najvažnije za igrača, reći ću da je to talent."

Na primjedbu novinara da navijačima najveće frustracije pričinjava to kad mladi igrač upropasti priliku o kakvoj svaki navijač sanja, Mourinho potvrdno klima glavom i dodaje: "Znam. Ali, sjetite se, svi su oni finalni proizvod nečega. Ja sam, na primjer, imao jednog igrača - neću ga imenovati - i dao sam mu priliku da igra u prvoj momčadi. Par tjedana kasnije njegov je otac dao otkaz, njegova je majka dala otkaz, živjeli su s njim, živjeli su njegov život, donosili odluke za njega. To je jako teško."

Što se dogodilo s tim igračem? Njegovo slijeganje ramenima sugeriraju karijeru koja je vrlo brzo krenula silaznom putanjom.

"To je jedan primjer od tisuću njih. Oni moraju imati sreće i s roditeljima, s menadžerima. Potrebna im je edukacija. Ja sam imao igrača koji je jednom došao u novom autu i rekao sam mu: 'Još jedan novi auto? Zašto? Imaš li kuću?' Ne. 'Imaš li puno novca na bankovnom računu?' Ne. Rekao je: 'Ovaj auto nisam kupio ja. Otac ga je dobio besplatno na leasing, a ja sam samo potpisao dokumente.' Ja sam ga upitao, 'Pa znaš li to što je to leasing?' On je odgovorio: 'To je besplatno!' Ne! Sjedi ovdje i ja ću ti objasniti što je leasing. On to nije znao, jer mu to nitko nije objasnio.

Kad sam ja dobio veliki novac u ruke - doista veliki novac - to je bio moj drugi ugovor s Portom 2003. godine, imao sam trideset i nešto godina, bio sam oženjen, bio sam spreman za to. Ovi momci, oni imaju 16, 17, 18, 19, 20 godina. Oni ne znaju kako reagirati na to, što raditi. U Chelseau imamo sjajan odjel koji zovemo 'Odjel za podršku i dobrobit igrača', gdje oni pomažu igračima u svemu. Imaju ljude iz banke koji objašnjavaju kako raditi s novcem. Želiš kupiti kuću? Osigurajmo da imaš pravu osobu koja će odraditi pravi posao. Mladim igračima koji ulaze u prvu momčad kažu - ne kupuj novi auto. Audi nam je sponzor i on osigurava automobile igračima. Igračima to treba. Ovo je kompliciran svijet."

A vi se nađete u ulozi očinske figure?

"To je moja dužnost!"

Mourinho i njegova supruga Matilde su ljubav iz tinejdžerskih dana, odrasli su u susjednim ulicama u prigradskom gradu Setubalu. U braku su već 26 godina i imaju dvoje djece tinejdžera, koji se također zovu Matilde i Jose.

Prvi trenerski posao Mourinho je dobio 2000. godine, kad je postao trener lisabonske Benfice, nakon što je prvo radio kao prevoditelj, a onda i pomoćni trener u stručnom stožeru Bobbya Robsona u Sportingu, Portu i Barceloni. Na klupi Benfice je izdržao samo tri mjeseca, nakon čega je dao otkaz poslije sukoba s predsjednikom kluba. Preselio je u Uniao de Leiriju, a zatim u Porto, s kojim je dva puta osvojio portugalsku ligu, Kup UEFA i 2004. godine Ligu prvaka. To ga je dovelo do prvog mandata u Chelseau, s kojim je dva puta zaredom osvojio Premier ligu, FA kup i Liga kup, opet dva puta. Kao trener Intera je dva puta osvojio Serie A, te po drugi put Ligu prvaka. 2010. godine je preselio u Real Madrid, s kojim je osvojio Kup Kralja i Primeru, a 2013. godine se vratio u Chelsea.
{adselite}
Njegov najbolji prijatelj je, kako sam kaže, Rui Faria, koji je postao njegov pomoćnik prvog dana kad je postao trener Benfice i od tada ga je pratio u svim klubovima koje je vodio.

"Rui je znao reći, 'Biti nogometni trener pobjednik je najbolji život na svijetu.' To je činjenica i svi mi to pokušavamo biti. Ali u ovoj državi imamo toliko utakmica da ne smijemo sebi dozvoliti da pojedinačni rezultati utječu na nas. Izgubim 5:3, sljedećeg dana imam trening, a za dva ili tri dana novu utakmicu. Pobijedim 3:0 ili 4:0, sljedećeg dana imam trening i za dva ili tri dana novu utakmicu. Moram pokušavati sakriti emocije. Moram živjeti i s pobjedama i s porazima.

Trener nije najvažnija osoba u klubu - naravno da nije. Ja uvijek govorim, najvažnije osobe u klubu su prvo navijači, zatim vlasnik, na trećem mjestu su igrači, a onda dolazim ja. Ali, trener je taj u kojeg svi gledaju. Igrači vas gledaju, analiziraju vas, žele vidjeti vašu reakciju, žele vidjeti stabilnost. Ljudi koji rade u klubu vas također gledaju i prate vas na negativan ili na pozitivan način. Čak i navijači vas gledaju. Oni žele osjetiti da ste nakon velikog poraza spremni za sljedeći dan, da nakon velike pobjede niste u oblacima i da ste čvrsto nogama na zemlji. Kod kuće nisam tako dobar u tome, jer me oni predobro poznaju. Ne mogu ništa skriti, odmah me prokuže."

Mourinho je profinjen i kulturan čovjek. Veliki je ljubitelj djela Fernanda Pessoe, najcjenjenijeg portugalskog pjesnika. U razgovoru je promišljen, ugodan i širokih pogleda, daleko od nervoznog, otresitog čovjeka kakvog vidimo na konferencijama za novinare nakon utakmica. Ipak, ima svoje principe do kojih drži. U jednom trenutku je malo iskliznuo u svojevrsni kolokvijalizam, relativno bezazlen, no on odmah traži da se to ne objavljuje.

Na pitanje što je najzanimljivija stvar koju je doživio izvan nogometa u posljednje vrijeme, priča o posjeti Obali Bjelokosti u okviru svoje uloge ambasadora Svjetskog programa borbe protiv gladi.

"To je bilo fantastično iskustvo za mene, iskustvo koje sam podijelio sa svojom suprugom i djecom. Mi znamo za siromaštvo, ali biti u izravnom kontaktu s takvom realnosti je bilo nešto doista fantastično - i negativno i pozitivno, teško za nositi se s tim, ali u isto vrijeme osjećate i neopisivi ponos što imate veze s tim, što promovirate njihov rad."

On i njegova supruga podupiru i program za hranu katoličke crkve u rodnom Setubalu: "Ali, mi imamo princip da to ne radimo kako bi ljudi čuli za to ili kako bismo se na taj način promovirali. Radimo to jer možemo i želimo da naši sin i kćer shvate koliko smo mi privilegirani i da razumiju da ima drugih ljudi koji trebaju podršku."

Na neki način je, kaže, i religiozan: "Vjerujem u potpunosti, jasno. Svaki dan se molim, svaki dan razgovaram s Njim. Ne idem u crkvu svaki dan, čak ne ni svaki tjedan. Odem onda kad osjetim da trebam. A kad sam u Portugalu, uvijek idem."

Za što se moli?

"Za svoju obitelj! Za svoju djecu, za svoju suprugu, za svoje roditelje, za sreću i dobar obiteljski život. Ali mogu reći da je realnost da nikad ne idem u crkvu kako bih s Njim razgovarao o nogometu. Nikad!"

Bi li sebe opisao kao dobru osobu?

"Mislim da jesam. Pokušavam biti. Nemam nikakvih problema s obitelji ili prijateljima. Ja sam dobar obiteljski čovjek, dobar sam prijatelj. Pokušavam podržavati i ljude koje ni ne poznajem. Pravim li pogreške? Da. Moje profesionalno područje rada nije samo vrlo kompetitivno, nego je i emocionalno i morate gurati ljude prema određenom načinu ponašanja. Ali profesionalni život je samo dio onoga što čini osobu, osoba mora biti puno više od toga."

On daje sve od sebe, kaže, kako bi razdvojio profesionalni od obiteljskog života. Nikad sa suprugom ne razgovara o nogometu: "To nije njezin svijet. Važno mi je biti u klubu koji mi se sviđa. Biti na mjestu na kojem uživam. Raditi s ljudima koje volim. To je u osnovi njezin savjet, jer kad se to dogodi, onda je i život u obitelji bolji. Ali to je teško. Iako obično mogu razdvojiti te stvari, nekad n emogu. Ako izgubim važnu utakmicu, pokušavam otići kući sa sretnom facom, jer sutra je drugi dan, a to je samo jedna nogometna utakmica, i tako dalje. Ali kad dođem kući, vidim njihove tužne face!" smije se, "Tužni su zbog mene!"

Nogometaši i nogometni treneri su često robovi navika - gotovo svi žive u velikim izoliranim kućama s velikim okućnicama u predgrađima. Mourinho je umjesto toga odabrao život u centru grada, te tvrdi kako u Londonu, za razliku od Porta, Madrida i Milana, može voditi gotovo normalan život. Može prošetati ulicom i u pet minuta će sresti navijača Chelsea, navijača Arsenala, navijača Tottenhama...čak i navijače Liverpoola ili Manchester Uniteda. "I to mi se sviđa. U drugim gradovima gdje sam radio, uvijek ste hodali među svojim navijačima. U Milanu je to 50% Inter, 50% Milan. U Madridu možda 70% Real, 30% Atletico. U Portu, 100% Porto. Ako mi netko priđe, ja volim saslušati. Ali ako mi netko želi davati lekcije iz nogometa, naravno ne!"

"Ali, mislim da ljudi u Londonu dobro razumiju što uznemirava ljude, a što ne. Oni znaju da ljudima treba dati osobnog prostora, da ljudi zaslužuju respekt. Ako me netko uznemirava na ulici, to su uvijek ljudi izvan Engleske. Engleski ljudi u restoranima, naravno da žele autogram ili selfie, ali uvijek sačekaju da završim s jelom. Ako uđem u prodavnicu, čekaju, neće mi prići dok biram čarape. A hodajući ulicom, uvijek imam isti osjećaj. Nemoguće je da bi vas u Londonu netko uznemiravao zbog negativnog rezultata dok hodate ulicom s obitelji. Nemoguće! U Madridu, Milanu - uvijek."

Svaki nogometni navijač je, kaže Mourinho mašući glavom, u svojoj glavi trener. Ali činjenica je da ljudi gledaju na nogomet previše ozbiljno.

"Ja sam strastven kad je nogomet u pitanju, naravno. Ali, za nas profesionalce to znači sve, a za navijače je isto. U Portugalu kažu da možete promijeniti sve osim majke i svog kluba. Ja to razumijem zbog snage nogometa, ali kako jedan nogometaš može biti među 100 najutjecajnijih ljudi na Forbesovoj listi?" Zapravo, tu su dvojica nogometaša - Cristiano Ronaldo je prošle godine bio na broju 20, a Lionel Messi na broju 45. "To je apsurdno! Mi ne spašavamo živote! Znam da ljudi znaju skočiti i s petog kata jer im je klub izgubio utakmicu, ali to je njihov problem. Kako možete uspoređivati nogometaše ili trenere sa znanstvenicima, liječnicima? Ne možete to uspoređivati."

Mourinho kaže kako u engleskom nogometu nema bliskih prijatelja: "Ima slučajeva da se sviđamo jedni drugima i imamo određenu komunikaciju, ali ne mogu reći da smo bliski."

Ali, postoji jedan čovjek prema kojemu osjeća neizmjerno divljenje: Sir Alex Ferguson.

Njih dvojica su se po prvi put susreli kao treneri 2004. godine, kad je Porto izbacio Manchester United iz Lige prvaka.

"Tada sam prvi put osjetio dva lica tako velikog čovjeka. Prvo lice je bilo natjecateljsko, lice čovjeka koji je pokušao sve kako bi došao do pobjede. A nakon toga sam upoznao čovjeka s principima, s poštivanjem protivnika, s fair-playem - u tom razdoblju sam upoznao ta dva lica i to je vrlo značajno za mene. U mojoj kulturi, u portugalskoj i latinskoj kulturi, mi nemamo tu kulturu drugog lica. Mi smo u nogometu kako bismo pobjeđivali i kad to ne uspijemo, uglavnom nema drugog lica. Ali kad smo mi pobijedili United u Ligi prvaka, vidio sam to drugo lice trenera, koje i sam pokušavam imati. Pokušavam."

Moglo bi se reći kako mnogi to ne shvaćaju na taj način i Mourinhovo ponašanje opisuju kao makijavelističko.

"Ja sebe ne vidim tako."

Je li pročitao Machiavellija?

"Da, naravno, poznajem Machiavellija. Slažem se da nekad u mojim komentarima ima Machiavellija, ali ništa više od toga. Uopće ne."

Svaki nogometni trener u sebi nosi potrebu žaliti se - na odluke sudaca, bio je penal, nije bio, nismo imali sreće... - ali Mourinho je od toga napravio pravu umjetnost. Ne radi se samo o tome da su protiv njega suci, nego i cijeli svijet - s te pozicije pokušava svojoj momčadi ugraditi mentalitet borbenog autsajdera, ali i unaprijed osigurati isprike za eventualni neuspjeh. Na konferencijama za novinare, gdje uvijek vlada situacijom, često izgleda kao čovjek koji nekoga pokušava potkopati - protivnike, nogometne vlasti, novinare.. Čak i njegovi komplimenti ne zvuče iskreno.

'To je Fergusonov način. Kad Jose počne biti dobar prema nekome, to znači da ga ne viti kao prijetnju.' smatra jedan novinar.

Mourinho na ovu sugestiju isprva djeluje uvrijeđeno: "Ne! Ja volim pohvaliti ljude kad to zasluže - druge trenere, igrače. Volim reći 'fantastično suđenje', posebno nakon poraza."

'Čini mi se', kaže novinar Telegrapha, 'da ste onda jako neshvaćeni.'

Mourinho gleda u njega i ne govori ništa, a onda se njegovo lice sporo razvlači u veliki osmijeh.