Legendarni talijanski reprezentativac Roberto Baggio je priznao kako ga i danas progoni pomisao na promašeni jedanaesterac u finalu Svjetskog prvenstva 1994. godine protiv Brazila, a otkrio je i kako je zbog brojnih ozljeda koljena trpio tolike bolove da je jednom prilikom od vlastite majke zatražio da ga ubije.

'Božji repić' je posljednji jedanaesterac u finalu Svjetskog prvenstva 1994. godine poslao visoko preko gola, predavši tako najvredniji nogometni trofej u ruke Brazilcima, te će ostati upamćen najviše po tom promašaju, iako je bio jedan od najboljih igrača na tom natjecxanju.

"Zamislite tu nevjerojatnu scenu. Moj san se ostvaruje. Na svjetskom sam prvenstvu, Italije ide dalje iz utakmice u utakmicu. Od drugog kola, ja ne prestajem zabijati golove. Svaki put kad proslavljam gol, razmišljam o tome što se događa u domovima svih onih Talijana koji gledaju utakmicu. Onda dođemo do penala u finalu i ja promašim. Osjećao sam da umirem iznutra. I tada sam pomislio na to kakva će biti reakcija mojih sunarodnjaka. Bilo mi je teško i do današnjeg dana nisam prihvatio da se to dogodilo. Ja sam bio taj koji je poslao sretan kraj svog sna na tribine, sna koji sam u tom trenutku dijelio sa svim Talijanima. To me i danas progoni." rekao je Baggio za list Corriere dello Sport.

To svjetsko prvenstvo počelo je neugodno za Baggija, jer je u grupnoj fazi natjecanja zamijenjen u susretu protiv Norveške nakon što je vratar isključen.

"Pa, biste li vi bili sretni zbog toga? Svatko tko voli nogomet želi igrati, ne gledati. Morate biti zabrinuti ako je netko sretan zbog toga što napušta teren. Međutim, želim reći da sam razmišljao o tome puno puta i na kraju sam zaključio da je Sacchi napravio logičan potez, taktički govoreći. Instiktivno, to mi je djelovalo kao nevjerojatna odluka, ali ljudi imaju i dar razmišljanja, a ne samo instinkta."

Sacchi je bio samo jedan od brojih trenera s kojima je Baggio tijekom svoje bogate karijere imao problema.

"Ne mogu poreći da su oni imali problema sa mnom. Istina je da sam uvijek imao odličan odnos s navijačima i to je ljutilo trenere. U to vrijeme, objava jedne priče je mogla uništiti imidž igrača. Sad je to sve puno transparentnije, imate se mogućnost obraniti. Ja sam bio netko tko nije volio puno pričati. To nije bila arogancija, nego skromnost. Nisam pokušavao biti u središtu pozornosti. U svakom slučaju, drugi su me bez obzira na to tamo gurali...

Ja sam uvijek imao odličan odnos sa svojim suigračima. Mislio sam da su u nogometu najvažniji igrači. Naravno, trener može iz igrača izvući najbolje kvalitete, ali na kraju dana su važni oni koji brane gol i oni koji pucaju po golu. Nogomet se vrti oko nogometaša."

Ozljede koljena pratile su Baggija tijekom cijele karijere, a u nekim trenucima situacija je bila toliko loša da je od vlastite majke tražio da ga ubije. S obzirom da je unatoč tome Baggio postao jedan od najvećih nogometaša svih vremena, teško je i zamisliti što bi ostvario da nije imao takvih problema.

"Kad sam posljednji put objesio kopačke o klin, osjećao sam se oslobođeno. Fizička bol je bila prava tortura i pratila me kroz cijelu igračku karijeru. U posljednjih nekoliko godina, to je postalo gore nego što sam mogao trpjeti.

Kad sam igrao za Bresciu, mučio sam se kako bih uopće mogao hodati po dva dana nakon svake utakmice. Kad bih došao kući, nisam mogao izaći iz auta, nego sam morao spustiti jednu nogu na pod, a rukom se objsiti za vrata kako bih izašao vani. A onda bih sljedeće nedjelje ponovno igrao. Nakljukan tabletama protiv bolova, ali bih igrao.

Ja sam sve dao nogometu. Možda se to može činiti kao paradoks, ali u trenutku kad sam otišao u mirovinu, osjetio sam se sretnim i u potpunosti realiziranim. Nisam mogao napraviti više. Na San Siru, u mojoj posljednjoj utakmici u Serie A, i u Genoi, u mojoj posljednjoj utakmici za reprezentaciju, navijači su mi za sve to uzvratili." 

 Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Nije doista postojalo jedno razdoblje u Baggiovoj karijeri na koje nisu utjecale ozljede, a prvu tešku rupturu koljena doživio je 1985., kao osamnaestogodišnjak.

"To je bio moj 'uvod' u nogomet. Ako sam riskirao da postanem umišljen jer me ljudi nazivaju fenomenom, realnost me je spustila na zemlju. Nezgodno sam stao i ostavio svoj meniskus i križne ligamente na tom terenu. Liječnici su mi pogledali koljeno, mahnuli glavama i rekli da je malo vjerojatno da ću moći ikada ponovno igrati nogomet. Imao sam šest operacija na koljenima, četiri na desnom i dvije na lijevom.

U to vrijeme je ozljeda meniskusa bila katastrofa, a danas je to gotovo rutinska operacija. Imao sam vrlo invazivnu operaciju i svaki put sam se vraćao u tunel, ali nikad nisam prestao tražiti svjetlo na njegovom kraju.

Operacija u Francuskoj je bila najgora. Morali su mi probušiti rupu u tibiji kako bi učvrstili tetivu, koja se bila otkačila. Nisam mogao uzimati antiupalne lijekove jer sam bio alergičan na njih. Zašili su me s 220 internih šavova. Bio sam u agoniji. Čak sam rekao svojoj majci 'ako me voliš, ubij me'. To je bio očaj momka koji je patio i vidio kako se njegov životni san ruši, tek nakon što ga je dotaknuo vrhom prsta. U dva tjedna nakon operacije sam izgubio dvanaest kilograma. Nisam jeo i samo sam plakao cijelo vrijeme, zbog emocionalnih i fizičkih bolova.

Kad bih rekao da nikad nisam pomislio odustati, lagao bih. Bilo je nekih vrlo, vrlo mračnih trenutaka, ali svaki put bih reagirao na pravi način. Rekao sam sebi da moram ići do kraja. Želio sam dokazati da sam jači od svoje nesreće i da je taj san vredniji od jednog koljena.

Nogomet je uvijek bio moja strast. Znao sam nositi loptu sa sobom i u kupatilo. Kao malo dijete, stalno sam sanjao da igram finale svjetskog prvenstva protiv Brazila. Ja sam jedan od onih ljudi koji su bili dovoljno sretni da prožive svoj stvarni san. Patio sam, plakao i plašio se, ali taj dan je došao.

Koji mi je bio najsretniji trenutak u karijeri? Iskreno, ne mogu reći. Ozljede su me naučile da se svaki sretan trenutak može brzo izbrisati, tako da sam navikao razmišljati da će sljedeći dan biti bolji od onog koji je završio.

Moj najbolji gol je vjerojatno lob koji sam postigao za Bresciu protiv Atalante. Ili možda onaj koji sam zabio protiv Rome, opet u dresu Brescie.

Carlo Mazzone mi je dao toliko toga u Bresciji. On je uvijek vjerovao u mene, dao mi je priliku da produžim karijeru za još četiri godine, pune značenja. On je otvoren, iskren čovjek u svijetu koji je često pun lažljivaca, oportunista i ulizica.

I dalje sam vezan uz sve klubove u kojima sam igrao, iako je klub za koji doista navijam Boca Juniors."

Baggio je otkrio i kako je u teškim vremenima utjehu pronašao u svojoj budističkoj vjeri.

"Ja dolazim iz katoličke obitelji, ali u Firenzi me je prijatelj koji je neko vrijeme bio budist pozvao da idem s njim. Bio sam skeptičan, ali za tri dana sam shvatio da je to moj put.

Shvatio sam da kad stvari krenu loše, uvijek pokušavate kriviti druge i sebe predstavljati kao žrtvu. To je bilo pogrešno razmišljanje. Nema smisla opravdavati to zašto ne ostvarujete svoje ciljeve, svoje želje. To je gubljenje vremena. Vaš asudbina je uvijek u vašim rukama."

Vrativši se u današnji trenutak, Baggio kaže kako bi volio porazgovarati s Mariom Balotellijem i igrati s Leom Messijem, a svojom igrom ga je pridobio Domenico Berardi iz Sassuola.

"Volio bih razogovarati s Balotellijem. On je u situaciji da ima svoju pretposljednju, ako ne i posljednju šansu. Ako sada ne napravi iskorak, to će biti problem. Može mu ostati samo žaljenje. Po mom mišljenju, on je jedan od najboljih igrača na svijetu, ali čini se kako o sebi želi ostaviti neki dojam koji vjerojatno nije pravi.

Tko je najbolji talijanski talent danas? Ja nemam dvojbi: Berardi. Jako mi se sviđa.

Leo Messi je najbolji na svijetu. Kad on odluči postići gol, on zabije. Volio bih da sam imao priliku igrati s njim. Zapravo, volio bih to i danas. S novim pravilima i toliko kamera koje sve pokrivaju, dobivao bih manje udaraca i zaradio manje ozljeda."

Što se Baggiju ne sviđa kad je moderni nogomet u pitanju?

"Nemate dovoljno papira za sve... Ja smatram da je nogomet u rukama, ili bolje reći nogama, igrača. Vidim da danas klubovi imaju nevjerojatan broj igrača koji dolaze i odlaze. Jedva ih pratim. Mislim da je navijačima na duže staze tako puno teže vezati se uz klubove i igrače."

"Tko će osvojiti Scudetto? Znam da se to možda čini čudno nakon prva tri gola, ali uvjeren sam da Juventus i dalje ima nešto više od ostalih."

Baggio je bio imenovan i jednim od čelnih ljudi talijanskog nogometnog saveza, ali je iz protesta podnio ostavku, ustvrdivši kako su sve njegove ideje bile ignorirane.

"Bilo je toliko birokracije, koja se oslanja na to da sve ostane onako kako jeste. Ja sam želio napraviti nešto za omladinski nogomet. Svake godine novi talenti dolaze, ali nema strukture, nema postavljenog sustava. Postoji samo nevjerojatno propadanje potencijala i trošenje novca. Nažalost, morao sam se boriti protiv ljudi koji ne znaju ništa o nogometu." zaključio je Baggio.