Kako tvrdi meksički reprezentativac i napadač Bayera iz Leverkusena, Javier 'Chicharito' Hernandez, za njega ni u jednom trenutku nije postojala dvojba oko toga kojoj će se karijeri posvetiti - nogomet je uvijek bio njegov jedini izbor.

S obzirom da su njegovi i otac i djed bili profesionalni nogometaši, Chicharito je bio predodređen za njihovog nasljednika, a u nogomet se zaljubio s danom rođenja u Guadalajari u lipnju 1988. godine.

"Nogomet je u potpunosti bio moj život dok sam bio mlađi. Zapravo, i danas je. Otkako sam rođen, znao sam da ću biti nogometaš, to mi je bilo predodređeno. Volio sam ići na stadion i gledati svog oca kako igra i imao sam tu sreću da mogu redovno osjetiti tu atmosferu iz prve ruke. Skoro sve moje uspomene iz mladih dana uključuju nogomet i stadion, bilo da sam gledao oca kako igra ili jednostavno bio tamo sa svojom obitelji. Jasno, nosio sam dres svog oca kad sam bio dijete. Nogomet, i sve oko njega, su uvijek dominirali mojim životom." rekao je Hernandez za bundesliga.com

Kakav sin, takav i otac. Javier Hernandez Gutierrez je uživao dugu i bogatu karijeru između 1981. i 1999. godine, predstavljajući Estudiantes Tecos, Publu i Monarcas Moreliju, a 28 puta je igrao za meksičku reprezentaciju, postigavši četiri gola. Bio je i član reprezentacije koja je 1986. godine na domaćem terenu igrala četvrtfinale svjetskog prvenstva. Bio je pokretljiv vezni nogometaš i bio je poznat po nadimku 'Chicharo', u prijevodu 'Graško', zbog toga što je kao dijete imao upadljive okrugle zelene oči.

Taj se nadimak zadržao i kada je odrastao, a u zemlji poznatoj po nadimcima, njegov sin je uskoro neslužbeno kršten s nadimkom 'Chicharito' ili 'Graškić'. I dok je Gutierrezov utjecaj na sina vidljiv iz činjenice da danas ljubitelji nogometa širom svijeta njegovog sina znaju po nadimku, utjecaj djeda s majčine strane je bio suptilniji, što je manje poznata priča.

"Moj djed je odigrao veliku ulogu, kao i moj otac, u mojoj ranoj karijeri. On je igrao za Chivas Guadalajara i bio je poznat kao Campeonisimo, jer je osvojio nekoliko naslova prvaka, nakon čega je postao pomoćni trener u klubu. I nakon toga je osvojio puno naslova i bio je važan dio Chivasa, kluba u kojem sam ja počeo svoju karijeru."

Nadimak Campeonisimo nije bez temelja: Tomas Balcazar Gonzalez je vjerojatno jedan od najuspješnijih meksičkih nogometaša, budući da je u karijeri osvojio osam ligaških titula kao napadač Chivasa između 1948. i 1958. godine.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Dok su podaci o njegovom datumu rođenja nesigurni, Balcazar tvrdi kako je imao 22 godine kad je postigao gol za Meksiko u porazu od Francuske rezultatom 2:3 na Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1954. godine. Igrom sudbine, njegov unuk je bio istih godina kad je zabio gol u pobjedi rezultatom 2:0 protiv istog protivnika na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi 2010. Još jednom u Chicharitovoj karijeri, pokazalo se kako ne može pobjeći od obiteljskih korijena, iako je to utjecaj koji on sa zadovoljstvom prihvaća.

"I danas su moji najveći kritičari moji otac i djed. Oni su uvijek to bili i nikad mi nisu dopustili da se osjećam kao da sam odigrao dobru utakmicu, koliko god dobro da sam igrao. Uvijek možete bolje. Moj djed mi je uvijek govorio da savršena utakmica ne postoji i da uvijek mogu bolje, kako god da odigram."

Nisu samo otac i djed odigrali ključne uloge u razvoju mladog Hernandeza.

"Ljudi često pokušavaju sve zasluge za to gdje sam danas pripisati njima dvojici, jer su oni bili profesionalni sportaši. Ženska strana moje obitelji je jednako tako utjecajna: moje ujne, moja baka, moja sestra, moja majka. Toliko mi je ljudi iz moje obitelji pomoglo da stignem tu gdje sam danas i bili su mi ključni stupovi od rane mladosti."

Ipak, kad je započeo profesionalnu karijeru u Chivasu, jednom od najvećih i najuspješnijih klubova u nogometom zaluđenom Meksiku, utjecaj muških predaka je bio nešto od čega nije mogao pobjeći.

"U nekim trenucima je to bilo vrlo teško i ljudi su me uvijek uspoređivali s ocem ili djedom." kaže Hernandez o godinama provedenim u Guadalajari, trećem po veličini meksičkom gradu, između 2006. i 2010. godine.

"Uvijek su govorili, 'On je Chicharov sin' ili 'On je unuk Tomasa Balcazara'. Ljudi su me stalno uspoređivali s njima. To je bilo teško, ali me je učinilo puno jačom osobom, a iz takvih stvari puno toga naučite. Nikad nisam volio usporedbe, ni u običnom životu ni u nogometu: svi smo mi drugačiji i svi imamo svoje dobre i loše osobine." zaključio je Chicharito.