Prije nešto više od godinu dana hrvatski reprezentativac Ivan Rakitić zamijenio je dres Seville onim Barceloninim. Odmah u svojoj prvoj sezoni dao je veliki doprinos osvajanju trostruke titule, ovog ljeta na njega je pao zadatak zamjene legendarnog Xavija, a za magazin World Soccer se osvrnuo na proteklih šesnaest mjeseci...

Je li vas iznenadila veličina Barcelone?
- Odete, na primjer, u Bjelorusiju i tamo vas ljudi čekaju okupljeni ispred hotela. Iskoračite vani i oni jednostavno polude. Morate uživati u tome, jer ne postoji ništa veće od toga. Jutros sam otišao na trening, a tamo su već bila djeca, koja su nas s uzbuđenjem čekala. Onda sam se prisjetio vremena kad sam ja imao trinaest godina i radio otprilike isto. Nedavno sam ovdje u Barceloni sreo bivšeg napadača Basela Gaetana Giallanzu. On je sada menadžer. Tražio je prijatelja iz reprezentacije i zatražio je moj dres. Rekao sam mu 'Ja sam ti nekad skupljao lopte'. To je ilustracija jednog putovanja.

Javier Mascherano je jednom prilikom rekao da je morao iznova naučiti igrati nogomet kad je došao u Barcelonu. Je li i vaše iskustvo bilo takvo?
- Istina je da u Barceloni imaju vrlo jasnu ideju o tome kako igrati, koja je utemeljena tijekom dugog niza godina, a također i svaki trener daje svoj doprinos toj ideji. Ako igrate Barceloninim sustavom u Sevilli, to neće biti isto, jer su igrači i treneri drugačiji. Najveća razlika je u tome da dominirate u svakoj utakmici. Uvijek morate preuzeti igru, stvarati pritisak na protivnika, uvijek morate pobjeđivati. Ali način na koji mi iznosimo loptu iz zadnje linije, na primjer, je sličan onome kako se to radi u Sevilli. Ono što je različito je kvaliteta i intenzitet. Zbog toga je ovo najveći klub na svijetu.

Nogometni menadžer - Postani menadžer u ovoj besplatnoj nogometnoj igri

Je li zamijeniti Xavija teret na vašim ramenima?
- Ne, to nije teret. Ja sam želio maksimalno iskoristiti vrijeme koje sam proveo igrajući s najvećim veznim igračem kojeg smo imali. Raditi s njim i učiti od njega je bilo savršeno iskustvo i zahvalan sam mu na toj godini, ne samo zbog onoga što naučite na terenu, nego i u svlačionici - imati poštovanje prema drugima, biti skroman, kako se nositi s novinarima, kako raditi s fizioterapeutima, kako se pripremati za utakmice. Kad dođete, promatrate kako se stvari rade. A biti u mogućnosti raditi tih godinu dana dok je on još bio ovdje je bilo jako važno. Ne mislim da će se ponovno pojaviti netko poput Xavija, ali to nije teret, to je prilika. Ali, ja također želim biti ja: Ja sam Ivan Rakitić i želim od sebe dati ono što ja mogu ponuditi, svoje sposobnosti. Želio sam učiti, ali sam stavio i svoj potpis na stvari.

U Sevilli ste bili kapertan momčadi. Jeste li i u Barceloni jedan od lidera? Čuje li se vaš glas u svlačionici?
- Ja razumijem hijerarhiju. Znam da ovdje ima ljudi koji su tu već dugo vremena. Razumijem da kad tek dođete, morate gledati, promatrati i razumijevati što ovaj klub znači. Kad je pravo vrijeme za priču, onda ja imam karakter da izrazim svoje mišljenje, ali prihvaćam i razumijem hijerarhiju i razumijem da morate ići korak po korak. Moj karakter se nije promijenio. Ja sam opuštena osoba, ali sam i vrlo otvoren za pomaganje drugima, posebno novim igračima. Morate čekati svoj red, poštovati to.

Kako je igrati iza Messija, Neymara i Luisa Suareza?
- Imamo najbolju napadačku liniju u Europi. Puno puta ljudi kažu: 'Ah, kako je sjajno to što imate tu trojicu naprijed, oni čine stvari laganima'. Ali nije uvijek tako. Oni su izbirili svoje pravo da momčad igra za njih, ali to ne čini stvari lakšima. Sve što vidite da oni rade tijekom utakmice morate multiplicirati ne znam ni sam koliko puta to naprave na treningu: kvaliteta koju oni imaju je jedinstvena i zbog toga su tu gdje jesu. Leo nije samo najbolji igrač trenutno, on je najbolji igrač u povijesti. Možda više nikada nećemo vidjeti igrača njegove kvalitete. A Neymar i Luis... oni su najbolji. Kad imate takve igrače, to uvjetuje način na koji igramo i utječe na ono što vi morate raditi: raditi za njih. Mi pritišćemo visoko, pokušavamo osvojiti loptu 20 metara od protivničkog gola umjesto 50 metara, tako da između njih i gola imamo samo jednog ili dvojicu igrača, a ne pet.

A kad uspijete osvojiti trostruku titulu i zabiti gol u finalu Lige prvaka, onda je sve još bolje. Je li to bio najbolji trenutak vaše dosadašnje karijere?
- Pa, bilo je puno lijepih trenutaka, ali zabiti gol u finalu Lige prvaka, dok je vaša obitelj na tribinama, je nešto vrlo posebno. Nema riječi kojima se to može izraziti. Osjećate se kao da biste htjeli zagrliti svakoga. Osjećate da želite uzeti loptu i odnijeti je sa sobom, pomislivši: 'Ovo je moje'. To je nešto jedinstveno, nešto što cijenite, ali uvijek želite više. Želite to osjetiti ponovno.