Osvajao je domaće naslove prvaka s Nantesom, Real Madridom i Chelsea, podigao trofej Lige prvaka i igrao na četiri velika reprezentativna natjecanja s Francuskom, ali najveća počast odana Claudeu Makeleleu nije ništa od toga i trajnija je od bilo kojeg jednosezonskog trofeja.

Više od sedamnaest godina od njegovog prelaska sa Santiago Bernabeu stadiona na Stamford Bridge i usavršavanja umjetnosti nesebičnog žrtvovanja za momčad na sredini terena, Makelele i dalje ima poziciju na terenu nazvanu po sebi - njegovo je ime univerzalni nogometni sinonim za požrtvovnog zadnjeg veznog igrača kojemu je glavni zadatak prekidanje protivničkih napada i osvajanje lopte za svoju momčad.

Naravno, nije Francuz taj koji je sam objavio svoju vrijednost svijetu. Njegovi suigrači iz klubova i reprezentacije, ali i treneri koji su ga vodili, su oni koji su uvijek naglašavali njegovu iznimnu vrijednost za momčad. Najbolje, možda, vrijednost Makelelea za momčad opisuje izjava Zinedinea Zidanea iz 2003. godine, kad je madridski Real pustio Makelelea, a doveo Davida Beckhama: "Zašto postavljati još jedan sloj pozlate na vaš Bentley kad u isto vrijeme gubite cijeli njegov motor?"

Ovih dana, četrdesetsedmogodišnji Makelele i dalje pomaže drugima, ali sada s pozicije tehničkog mentora za mlade igrače u akademiji Chelsea. Otkako je 2011. godine objesio kopačke o klin, radio je na nekoliko trenerskih pozicija širom Europe.

"Cijelog svog života sam u nogometu, tako da želim nešto vratiti iz svog iskustva." kaže Makelele u razgovoru za magazin FourFourTwo.

Dug je bio put od Kinshase, gdje se kao dječak nadao kako će slijediti stope svog oca, također nogometaša. Dobro odrađen posao, može se reći...

Kojim ste se nogometašima najviše divili dok ste odrastali? Jeste li nešto naučili od njih?
- Nije da sam bio zadivljen nekim pojedinim igračima, ali kad sam počinjao igrati s prijateljima na francuskim ulicama, vidio sam Pelea. On je vjerojatno bio referenca za svakog nogometaša u to vrijeme. Moj otac je također bio nogometaš, igrao je za reprezentaciju Zaira (sada DR Kongo) i više belgijskih klubova, ali ja ga nikad nisam imao priliku gledati uživo kako igra. Pobjegao je od režima u Zairu i završio kao izbjeglica u Belgiji, gdje je nekoliko godina igrao u drugoj ligi. Onda je prestao igrati nogomet i otputovao u Francusku, gdje je ostao neko vrijeme kako bi radio drugi posao. To je bio trenutak kad sam i ja s ostatkom obitelji preselio iz Kinshase u predgrađe Pariza. Bilo mi je oko pet godina. Iako je on igrao nogomet, moj otac nije želio da i ja postanem nogometaš dok sam odrastao. Znao je točno koliko se treba žrtvovati i nije želio da prolazim kroz to. Ali ja sam ga tjerao, jer sam očajnički htio igrati nogomet, a na kraju nije imao izbora nego me pustiti da idem tim putem. Kad sam se počeo približavati statusu profesionalnog nogometaša, on mi je dao ključni uvid u to što točno znači biti nogometaš. Otišao sam iz obiteljskog doma kad sam imao šesnaest godina kako bih igrao u akademiji Bresta. Često sam tamo trenirao s igračima iz prve momčadi, tako da sam se imao priliku razvijati među starijim igračima. Ipak, često sam razgovarao preko telefona s ocem, jer sam kući išao samo tijekom praznika. Proveo sam oko godinu i pol dana tamo. Nažalost, klub je otišao u bankrot i ja sam mogao slobodno otići.

Kako ste završili u Nantesu?
- Nekoliko profesionalnih klubova me je željelo dovesti nakon što sam napustio Brest. Klubovi kao što su Monaco, Montpellier i Auxerre su bili zainteresirani, ali otac mi je savjetovao dapređem u Nantes, jer su oni imali jednu od najboljih akademija u Europi. On je otišao pogledati njihovu infrastrukturu i osjetio je da bi mi oni ponudili najbolje mogućnosti za razvoj. Nantes je imao dobru reputaciju kad se radi o tehničkoj strani igre, kao što je njihova filozofija igre s jednim ili dva dodira inspirirana bivšim trenerom Joseom Arribasom iz šezdesetih i sedamdesetih. Puno je bilo ljudi vezanih za druge klubove koji su nagovarali mog oca da pređem kod njih, čak su mu nudili i puno novca kako bi osigurali moj potpis, ali on se uvijek koncentrirao na postepeni put u kojem bi moj razvoj bio važan gdje bih najviše uživao u nogometu. Ja nisam bio koncentriran na to da zaradim veliki novac ili da dobijem neki status slavne osobe. Samo sam sanjao o tome da postanem profesionalni nogometaš. Prilično sam se brzo prilagodio i činilo se kao da sam već dugo u Nantesu. Ljude je iznenadilo to što sam odjednom počeo igrati s igračima kao što su Jorge Burruchaga, Christian Karembeu i Japhet N'Doram.

Koliko je dobra bila ta momčad Nantesa? Osvojili ste ligu u sezoni '94/'95, a sljedeće sezone igrali polufinale Lige prvaka...
- Imali smo jako dobru momčad i dobro smo igrali. Zasluženo smo osvojili ligu. Trener Jean-Claude Suaudeau je bio ključ za naš uspjeh te sezone. On je promovirao veliki broj igrača iz akademije, jer nije bilo novca kako bismo kupovali pojačanja. To je također bio problem za Nantes, jer klub nije mogao zadržati svoje najbolje igrače i neke je morao prodati. Trebao im je novac. Ali moj razvoj je prošao dobro i napredovao sam kao igrač tamo. Igrao sam više naprijed dok sam bio mlad, a oko sedamnaestog rođendana sam počeo igrati iza napadača - pomalo poput mog oca, koji je bio playmaker. Igrao sam kao krilo kad sam se prvi put probio u momčad Nantesa, iako bih se nekad premještao i u vezni red.

Kako ste završili u Marseilleu 1998. godine, i to samo na godinu dana prije odlaska u Španjolsku?
- Nantes je počeo prodavati svoje bolje igrače, kao što su bili Karembeu, Patrice Loko, Nicolas Ouedec i Reynald Pedros. Osjetio sam da više ne napredujem, ali trener me nije htio pustiti. U to vrijeme me je trener Real Zaragoze Victor Fernandez, koji je 1995. godine slavio u finalu Kupa Pobjednika kupova protiv Arsenala, želio dovesti. Ali ja nisam tada želio otići tamo, moj san je bio igrati u Italiji, najboljoj europskoj ligi u to vrijeme. To se nije dogodilo, tako da kad je stigao poziv iz Marseillea, dobio sam dopuštenje za odlazak. Potpisao sam ugovor na četiri godine, ali to nije prošlo dobro, jer me je trener Rolland Courbis tjerao da igram na desnom boku, među drugim pozicijama. Nisam bio sretan zbog toga, jer to nije bio moj nogomet. Nisam uživao u nogometu i nisam izborio mjesto u reprezentaciji Francuske za Svjetsko prvenstvo 1998. Na kraju sezone sam rekao da želim otići. Morao sam forsirati odlazak, ali na kraju sam dobio priliku za transfer - u Celtu, gdje je Fernandez posao trener.

Kako je bilo igrati u toj momčadi Celte, koja je ostvarila nekoliko sjajnih rezultata protiv većih klubova?
- Zapravo sam jako uživao u Celti, imali smo vrlo jaku momčad. Igrali smo najbolji nogomet u Španjolskoj, kažem vam. Pobijedili smo puno puta Real Madrid, u jednoj utakmici 5:1. Imali smo neke sjajne večeri u Kupu UEFA, također, gdje smo pobijedili momčadi kao što su Liverpool, Aston Villa, Benfica i Juventus. Zabio sam gol u dvije europske utakmice, uključujući gol u prvoj minuti utakmice protiv Juventusa, u kojoj smo ih pobijedili 4:0. Tada sam igrao kao centralni vezni, jer smo već imali dobre napadački orijentirane igrače, i počela mi se sviđati nova pozicija. Shvatio sam da bih tako bio još više uključen u igru i da s te pozicije možete upravljati momčadi, jer ste uvijek blizu lopte. Igrao sam s Mazinhom, koji je osvojio Svjetsko prvenstvo 1994. s Brazilom. Puno sam naučio od njega i često sam ostajao nakon treninga kako bih vježbao s njim. On me je naučio kako se točno pozicionirati kao vezni igrač i napredovao sam s njim svaki dan. Tijekom utakmica bih mijenjao defanzivne i ofanzivne uloge, iako sam obično više napadao, jer sam bio puno mlađi! (smijeh) Morao sam cijelo vrijeme trčati terenom gore-dolje.

Kako je došlo do vašeg transfera u Real Madrid 2000. godine? Vaš menadžer je kasnije otkrio kako je krivotvorio policijsko izvješće da bi do transfera došlo, tvrdeći kako su navijači Celte napali vaš auto - je li to istina?
- To je rekao kako bi mu knjiga bila interesantnija - uvijek morate dodati malo začina u knjigu. (smijeh) Ono što se stvarno dogodilo je malo drugačije. Nakon moje prve sezone u Celti, mnogi klubovi su me željeli dovesti, ali predsjednik me nije želio prodati. Nakon druge sezone bilo je isto. Na kraju sam se dogovorio oko potpisa ugovora s Valencijom i bio sam odlučan da pređem tamo, ali predsjednik me i dalje nije želio prodati. Morao sam ponovno forsirati odlazak. Na kraju, moj otac je došao pregovarati i on je dao do znanja kako je za mene zainteresirano nekoliko klubova koji bi Celti isplatili puno novca za odštetu. Razgovor je doveo do neočekivanog obrata kad je predsjednik rekao da on želi da ja pređem u Real Madrid. Moj otac se začudio i rekao: 'Pa zašto nam to niste ranije rekli? Madrid je najbolji klub na svijetu!' Ipak, morao sam čekati, jer su se u Realu održavali predsjednički izbori između Florentina Pereza i Lorenza Sanza. Objasnio sam predsjedniku Valencije da me Celta prodaje u Real Madrid i on je razumio. U međuvremenu sam razgovarao sa Sanzom i postigao dogovor s njim. Sanz je onda izgubio izbore, ali trener Vicente del Bosque je rekao Perezu da me i on želi. Stoga sam na kraju ipak kompletirao transfer u Madrid.

Kakav vam je bio život na Bernabeu kao Galactica?
- U trenutku kad se priključite Realu shvatite da ste u drugačijem klubu. Oni vam daju velike knjige o svojoj povijesti. Kad ih pogledate, odmah shvatite da se sve vrti oko osvajanja trofeja. To je nešto što vam se ureže u pamćenje. Kad ne igrate dobro, prolazite kroz teško razdoblje, jer ste pod stalnom paljbom medija. Oni rade svakakve usporedbe i donose zaključke kao 'Ovaj igrač nije za Madrid'. Svakog dana je tako. Ne živite doista slobodno, postanete vlasništvo Real Madrida i njegovih navijača. Na predsezonskim turnejama, na primjer u Tajlandu, oduševljenje se širi kao šumski požar gdje god smo putovali, bilo je kao i Diznilendu. (smijeh) U Madridu sam naučio da ne mogu ići na određena mjesta ili u kupovinu - to je bilo posebno nemoguće. Kad god navečer izađete iz kuće, postojala je šansa da naletite na paparazze. To je drugačiji život. Momčad je nazivana Galacticos, ali to je bilo samo ime. Ipak, igranje za Real Madrid je najveća referenca koju možete imati kao nogometaš. Kad odigrate dobro, navijači vas dižu u nebo. Ali, može biti i suprotno.

Jeste li osjećali veliki pritisak na terenu, u klubu s toliko zvijezda?
- U početku sam osjećao veliki pritisak. Igrao sam na poziciji Fernanda Redonda, a on je navijačima Reala bio poput boga - na kraju sezone je napustio klub protiv svoje volje. U prvih mjesec dana, cijeli stadion mi je zviždao kad bih dodirnuo loptu. Bilo je jako teško. Moj otac je naglašavao da moram nastaviti igrati svoju igru, bez obzira na to što se događa oko mene. On je govorio: 'Što više igraš, navijači će se više prilagođavati tebi. Kad momčad počne pobjeđivati, sve će zaboraviti.' A to se i dogodilo. Kasnije, počeli su me voljeti, jer sam ja radio svoj posao i imali smo određenog uspjeha. U mojoj prvoj sezoni smo osvojili ligu, što Real nije napravio nekoliko godina, a u mojoj drugoj sezoni smo osvojili Ligu prvaka.

Kako je bilo biti ljepilo koje je držalo tu momčad zajedno? Koliko ste se zapravo osjećali cijenjeno, kad su vaši suigrači bili puno bolje plaćeni?
- Iskreno sam se osjećao cijenjeno od strane suigrača i trenera Del Bosquea. Dobar trener prepozna vašu pravu vrijednost za momčad, on je znao moju poziciju i da sam ja ključ za balans. U Madridu sam se počeo koncentrirati na ulogu defanzivnog veznog igrača, jer sam rijetko morao i prelaziti centar kad smo imali neke od najboljih napadački orijentiranih igrača na svijetu. Znao sam da ćemo postizati puno golova s igračima kao što su Ronaldo, Zidane, Raul i Figo, pa zašto bih ja uopće išao naprijed? (smijeh) Moja dužnost je bila pokušati im olakšati posao. U početku sam čak igrao u obrani pored Hierra, s kojim sam ostvario jako dobru vezu. Međutim, nakon toga se moja igra orijentirala na drugu liniju ispred obrane. Bilo je priča o razlici u plaći između mene i nekih drugih igrača, ali ja se nisam nikada uspoređivao s nekime. Nisam bio opterećen time. Nikad nisam u pregovorima inzistirao na način, 'Ja želim ovo, jer netko drugi ima ono'. Uvijek sam se koncentrirao na sebe.

Ronaldo je bio prilično dobar, zar ne?
- On je mogao vidjeti stvari na terenu prije bilo koga drugoga. Zidane je bio isti: oni su reagirali puno brže od ostalih igrača. Osjećate se slobodno kad igrate pored takvih talenata. Dobro smo surađivali, jer sam ja već ranije igrao kao krilo i ofanzivac, ako ne bih imao kome dodati loptu, znao sam i driblati, nisam radio samo defanzivni posao. Imali smo izvanredne igrače, ali i sjajnog trenera u Del Bosqueu. On je činio razliku. Imali smo jedanaest sjajnih igrača na terenu, ali i na klupi su bili redom reprezentativci. Del Bosque je svime upravljao dobro, jer su svi igrači znali točno zašto igraju ili ne. On nije puno pričao, ali kad jeste onda smo ga slušali.

Što se dogodilo u ljeto 2003., kad ste otišli iz Reala?
- Nakon moje treće sezone tamo, uprava mi je rekla da su jako zadovoljni mojim igrama i spomenuli su mi da bi me pred sljedeću sezonu mogli nagraditi povećanjem plaće. Ja sam bio sretan zbog toga. Bio sam u najboljoj momčadi na svijetu, pa zašto bih htio negdje otići? Onda smo kupili Davida Beckhama, a kad smo se vratili s ljetne turneje, rekli su mi da povećanje plaće više nije moguće i da mogu samo potpisati produženje ugovora pod istim uvjetima. Kad sam ih podsjetio na njihovu prethodnu ponudu, rekli su mi da bih trebao biti sretan zbog toga što igram za Real i da bih - da tako kažem - trebao biti spreman igrati i besplatno. Osjetio sam da su tu stvari za mene gotove i želio sam otići. U početku nije bilo ponuda za mene, jer nijedan klub nije vjerovao da bih mogao napustiti Real. Ali kad sam ja malo pogurao i kad je situacija isplivala na svjetlo dana, puno klubova se brzo pojavilo. Rekao sam direktorima Reala za interes, ali oni su tvrdili da ništa nisu dobili. Vjerojatno su mislili da ću prihvatiti situaciju i da neću razgovarati s drugim klubovima. Kad su shvatili da je problem ipak ozbiljan, željeli su reagirati, ali tada je bilo prekasno. Čak su mi ponudili plaću kakvu su imale neke od najvećih zvijezda u momčadi, ali ja sam već odlučio otići.

Što vas je uvjerilo da se priključite Chelseau, čija je momčad tada bila u tranziciji i koja još nije bila osvojila Premier ligu?
- Otišao sam u Chelsea jer su se oni prvi javili. Nakon toga mi je prišlo još nekoliko klubova, uključujući Manchester United i Inter, koji su me pokušali dovesti i prije nego što sam prešao u Real. Zbog načina na koji su se stvari događale u Madridu, rekao sam ljudima iz Chelsea: 'Ako odem iz Madrida, doći ću kod vas'. Dao sam im obećanje. Oni su se jako potrudili kako bi me doveli, jer mi je tada već bilo 30 godina, a oni su ipak platili značajnu odštetu za mene.

Kako vam se činilo prvih par godina vladavine Romana Abramovicha u Chelseau? Što se promijenilo u klubu?
- Ono što se promijenilo jeste to da je Abramovich privukao neke igrače svjetske klase u klub. To je ono što je on radio jako dobro, jer bi prije tog vremena takvi igrači radije prelazili u Manchester United ili Arsenal. Prvo sam igrao pod Claudiom Ranierijem, a godinu dana kasnije zamijenio ga je Jose Mourinho. Imao sam dobar odnos s obojicom. Imao sam dobar odnos sa svim trenerima tijekom karijere.

Smatrate li da je momčad Chelsea iz razdoblja od 2004. do 2008. najbolja momčad koja nikad nije osvojila Ligu prvaka? Je li to nešto za čime najviše žalite u karijeri?
- Ja ne žalim za tim, jer sam ja već osvojio Ligu prvaka s Realom. Ne znam je li ta momčad Chelsea najbolja koja nikad nije osvojila Ligu prvaka, ali igrali smo sjajno u tom natjecanju. U mojih pet sezona u Chelseau, igrali smo četiri puta u polufinalu, uključujući i jedno finale 2008. godine. Rijetkim klubovima je to uspjelo, a puno njih je potrošilo milijarde pokušavajući osvojiti Ligu prvaka. Chelsea je vrlo brzo kreirao tu momčad, a uz dolazak blizu osvajanja Lige prvaka osvojili smo sve domaće trofeje u periodu od par godina. Obično momčadima treba puno više vremena da ostvari momčadski duh kakav smo mi imali. Sjećam se da smo igrali karte dok smo bili zajedno pripremajući se za utakmice, kako bismo se opustili i zabavili. To je stvaralo dobru atmosferu u momčadi. Nijedan klub na svijetu nije u to vrijeme želio igrati protiv nas.

Što vam je prošlo kroz glavu kad se Jose Mourinho iznenada pojavio iz korpe za prljavo rublje prije utakmice protiv Bayerna 2005.? Jeste li znali da je tamo?
- Kad sam ja ušao u svlačionicu, on je već bio unutra, tako da nisam svjedočio dolasku korpe s rubljem u svlačionicu. (smijeh) Kad sam ga vidio, bio sam prilično iznenađen. On je to uradio na način da nitko izvana nije primijetio. Bio je tamo samo prije utakmice kako bi nam dao neke savjete. Kad smo se vratili u svlačionicu na poluvremenu, nije više bio tamo.

Iako niste redovno igrali u ligi u sezoni 2007/08, odigrali ste sve utakmice Lige prvaka. Kakav je to bio osjećaj, otići sve do finala u Moskvi i onda izgubiti?
- Jasno je da je to bilo veliko razočaranje. Kad dođete tako blizu, apetiti su veliki, posebno jer sam ja želio osvojiti Ligu prvaka kako bih dao taj trofej šefu (Abramovichu). On nam je dao puno, tako da smo mu željeli na neki način uzvratiti. Šteta je što smo izgubili na penale. Ja nisam bio visoko na listi izvođača. Bio sam bolji u igri na terenu, penali nisu bili moja stvar.

Zašto ste otišli iz Chelsea nakon tog poraza u finalu?
- Želio sam se vratiti u Francusku, biti blizu obitelji. Živio sam daleko od doma cijelu karijeru. Kad se ukazala prilika za prelazak u Paris Saint-Germain, Abramovich mi je pomogao da odem bez odštete, iako sam još imao ugovor s Chelseaem.

Kakav je osjećaj čuti izraz 'Makeleleova uloga'? Tko ga je skovao? Znači li vam ta pohvala puno?
- Mislim da su to originalno počeli govoriti tv komentatori. To se dogodilo dok sam igrao za Chelsea u kasnoj fazi karijere. Naravno, to je velika čast, jer bi svaki igrač volio ostaviti nešto iza sebe u nogometu. Cijenim to, to je učinilo da vjerujem da sam radio nešto dobro.

U dvije prilike u vašoj karijeri, odlučili ste se vratiti iz reprezentativne mirovine i ponovno zaigrati za Francusku. Što se točno dogodilo?
- Francuska momčad je imala nekih problema i bili su u opasnosti da se ne uspiju kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2006. Izbornik Raymond Domenech me je ponovno pozvao, zajedno sa Zidaneom i Lilianom Thuramom, jer smo još uvijek igrali na visokoj klupskoj razini. Ali, to nije bio doista poziv, nego više obveza, jer se ja nisam želio vraćati. Imao sam dogovor s Chelseaem da ću se koncentrirati samo na njih, ali kad je objavljen popis francuskih reprezentativaca, morao sam se vratiti. Kad smo se vratili u reprezentaciju, ostalo je samo još par utakmica, uključujući najvažniju protiv Republike Irske. Uspjeli smo pobijediti u toj utakmici zahvaljujući golu Thierrya Henrya i na kraju osvojiti prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini. Nakon Svjetskog prvenstva, na kojem smo došli do finala, odlučio sam se ponovno povući iz reprezentacije, ali onda su tražili da pomognem u kvalifikacijama za Euro 2006. Pristao sam ostati i kvalificirali smo se na to prvenstvo, iako smo ispali u grpunoj fazi nakon poraza od Italije i Nizozemske. Onda sam se zauvijek oprostio od reprezentacije.

Kako ocjenjujete vrijeme provedeno u Paris Saint-Germainu? Došli ste u klub prije preuzimanja od strane bogatih vlasnika, nakon što su gotovo ispali iz lige sezonu ranije. Koliko su se brzo stvari promijenile?
- Imam jako lijepe uspomene iz vremena provedenog u Parizu. Uspjeli smo se boriti s najjačim momčadima i počeli se kvalificirati u europska natjecanja umjesto borbe za opstanak. Klub je postao stabilniji. Igrao sam tamo tri sezone, a u tom razdoblju je PSG doveo neka sjajna pojačanja, kao što su Ludovic Giuly iz Rome i Gregory Coupet iz Atletica. Ja sam pokušavao pomoći nekim mlađim igračima u momčadi, kao što je Mamadou Sakho, da se razviju, dajući im vjeru da mogu biti sjajni igrači koji u budućnosti mogu igrati za bilo koji klub. Nakon što sam 2011. godine završio svoju igračku karijeru, želio sam ostati u nogometu. Teško je ostaviti nogomet iza sebe. Ostao sam u PSG-u i radio sa sportskim direktorom Leonardom. Ali, ja nisam čovjek za ured i nakon nekoliko mjeseci Leonardo mi je predložio da pomognem novom treneru Ancelottiju na terenu, jer sam poznavao ligu, igrače i jezik. To je i po meni bila dobra ideja, jer sam mogao dobiti korisno trenersko iskustvo. Asistirao sam Carlu i Laurentu Blancu nekoliko sezona prije nego što sam odlučio i sam postati glavni trener.

Kakvo je bilo vaše dosadašnje iskustvo u trenerskom poslu? Imali ste vatreno krštenje u Bastiji 2014. - što je tamo pošlo po zlu?
- Kad sam stigao, imali smo jako malu momčad i nismo imali novca za pojačanja. Zato smo morali sjesti i potražiti neke slobodne igrače, a ja sam ih nekoliko uspio uvjeriti da dođu u klub. Počeo sam graditi momčad, ali za to treba vremena. Ipak, kad ne ostvarujete rezultate, klub ne može čekati - to je takav posao. Nije bitno jeste li Zidane ili netko treći, to je jednostavno tako i ja sam prihvatio da je to takav posao. Sjećam se da sam razgovarao Ancelottijem i on mi je rekao da kad je on počinjao raditi kao trener, i njemu je bilo teško - morao je naučiti na svoj način. Važno je da ne odustanete. Nakon odlaska iz Bastije, preuzeo sam ulogu tehničkog promatrača UEFA-e na Europskom prvenstvu 2016. U to isto vrijeme sam radio kao sportski direktor u Monacu, gdje je jedna od stvari koje sam uspio napraviti bila uvjeriti Kyliana Mbappea da ostane u klubu.

Što vam se sviđa u trenerskom poslu i koji su vam treneri inspiracija?
- Sviđa mi se biti trener jer toliko puno igrača ne vjeruje u potencijal koji imaju. Mislim da je doista važno to riješiti. To je ono što mi se sviđa: razvijati i unaprjeđivati talentirane igrače. Osjećam dobru konekciju s njima jer sam ja izravan, kažem im istinu i objasnim što rade ili ne rade dobro. To je nešto što mi se sviđalo kod Mourinha. On je pobjednik i on vam uvijek kaže istinu - možete razgovarati s njim i on će vam reći što je dobro, a što nije. To je ključno. Sve ovisi o igračima koje imate, naravno, jer će neki biti snažniji od drugih. S vremena na vrijeme, morate biti pažljivi u načinu na koji govorite stvari. Morate osjetiti trenutak i pokušati se staviti u ravan s igračima.

Što vas je privuklo natrag u Chelsea 2019. i koju ulogu danas imate u klubu?
- Bilo je lijepo vratiti se na Stamford Bridge zajedno s nekim bivšim suigračima kao što su Frank Lampard i Petr Cech. Trenutno radim kao tehnički mentor za igrače u akademiji i igrače na posudbi, što mi je vrlo interesantno, jer surađujem s puno različitih odjela. Razgovaram s igračima o njihovim izvedbama na terenu, kao i o njihovom osobnom razvoju izvan terena. Ta pozicija mi je dala neka nova iskustva, što se lijepo uklopilo s onim što sam radio u prethodnim godinama. To mi je donijelo bolje razumijevanje svih procesa unutar nogometa, što ne razumijete dok ste igrač. Jednom kad završite igračku karijeru, nogomet vam počne izgledati puno drugačije. Ta iskustva me također čine kompletnijim trenerom. I dalje sam koncentriran na tu stranu stvari, jer volim taj posao, ali treba mi vremena da dočekam dobar projekt. U ovom trenutku se dobro razvijam u svojoj ulozi u Chelseau i to me ispunjava.